“Posljednji čovjek” - futuristički roman Meri Šeli: Crno sunce nad Lamanšom
“Kakav je ovo svijet, sa svim svojim pregnućima i dostignućima kad može da ga zbriše jedan mali, nevidljivi virus?” pita se engleska književnica Meri Šeli u svom romanu “Posljednji čovjek”.
Iščezavaju dinastije, padaju kraljevine, ruše se carstva. Kuga nikoga ne štedi - bogataš je jednako nemoćan kao i siromah. I kako se ljudi ponašaju u nemogućim okolnostima? Svi bi da se negdje sklone, ali gdje. Francuzi prelaze u Englesku, Englezi bježe u Francusku, a nad Lamanšom se pojavilo crno sunce.
Jedini preživjeli su Edrijen i Klera. Oni lutaju opustošenom planetom, tražeći jedno drugo. Ako se sretnu, postaće roditelji novog čovječanstva.
Kad je 1826. godine Meri Šeli roman objavila, kritika ga je jetko ismijala i prezrivo odbacila. Šeli je već tada bila poznata po svom romanu o doktoru Frankenštajnu, a još poznatija filmskoj publici početkom tridesetih godina prošlog vijeka kad je holivudski autor Vilijam Hejl režirao seriju filmova o Frankenštajnu, doktoru koji je proizveo čovjeka-čudovište.
“Posljednji čovjek” je gotički roman i priča čiji su junaci stvarni ljudi iz piščeve okoline, ali sa izmijenjenim imenima. Jezik Meri Šeli je “bombastičan”, njena rečenica je duga, složena, dijaloga nema, ona koristi riječi, oblike i izraze koji su već tada bili zastarjeli i napušteni. Zato će se onaj kome bude ponuđen zadatak prevoda, naći ne u dubiozi i dilemi, već trilemi.
Otac Meri Šeli bijaše Vilijam Godvin, filozof-radikal, a majka feministkinja, borac za prava žena. Sa sedamnaest godina Meri Šeli stupila je u “divlji” brak s pjesnikom Persijem Biš Šelijem, uzela njegovo prezime i s njim pobjegla u Francusku. Zatim su putovali po Evropi, pa su se zadržali u Italiji. A onda se, 1822. godine, prilikom jedrenja, u moru utopio Persi. Skrhana bolom, Meri se tada vratila u sumorni kišni London odlučivši da se izdržava pisanjem i objavljivanjem Šelijeve poetske zaostavštine. Duboki žal za voljenim, zauvijek izgubljenim osobama u književnosti nije rijedak okidač za nastanak velikih djela. A u slučaju Meri Šeli, tuga je bila i pregolema. Svoju majku nije ni zapamtila, ona je preminula tek što se porodila. Njen Persi, kojeg je beskrajno voljela, udavio se u tridesetoj godini života. Imali su četvoro djece, a ostalo je samo jedno – troje je umrlo u ranom djetinjstvu.
Meri Šeli i sama nije uspjela da doživi starost. Umna i odvažna, ona se posvetila uređivanju i izdavanju poezije svog supruga i drugih mladih pjesnika, koji su do tada čitalačkoj publici bili uglavnom nepoznati. U tome je njen doprinos i značaj možda i veći od onog književnog. Ime Meri Šeli danas zrači snagom zavjeta, onim što nam je u najtežim trenucima tako potrebno - odlučnost, nesebičnost i optimizam.
(Za “Glas Srpske” napisao Velimir Bojko)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
