Književnik Vule Žurić danas otvara Glasov sajam knjige: U književnosti ne postoji statistika, samo priče i čitaoci

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Vule Žurić koji će večeras u 18 časova svojom besjedom otvoriti smotru posvećenu pisanoj riječi, 24. Međunarodni sajam knjige, u organizaciji “Glasa Srpske”, koji će trajati do ponedjeljka.

Nakon svečanog otvaranja Žurić će od 19 časova promovisati svoju zbirku priča “Forenzika Itake”. Moderator razgovora biće književnik Berislav Blagojević.

- Nisam pristalica besmislene priče o tome da savremenog čitaoca valja zabaviti kakvim novim pristupom i sredstvima. Knjiga i čitanje bili su, jesu i biće zabavni sami po sebi u čitavoj svojoj ozbiljnosti.

GLAS: S obzirom na to da ćete otvoriti ovogodišnji Sajam knjige u Banjaluci, interesuje me Vaš osvrt na ovakve smotre posvećene književnosti. Šta danas može malo više da zainteresuje čitaoca?

ŽURIĆ: Prije svega, a nije u pitanju fraza, zaista mi je velika čast i čini me ponosnim to što su me organizatori ovogodišnjeg banjalučkog Sajma knjige pozvali da budem taj koji će otvoriti ovu lijepu i toliko potrebnu svetkovinu pisane riječi. Opet, nije fraza kada kažem da svaki poziv na učešće u kulturnim programima koji se održavaju u Republici Srpskoj ima posebnu draž i specifičnu težinu, o čemu ću nešto više reći i u svojoj besjedi. A što se mog odnosa spram sajmova knjiga tiče, on je uvijek i svuda sto odsto pozitivan. Naravno da je Beogradski sajam knjiga najveća manifestacija takve vrste u Srba, ali njegova masivnost i masovnost nikako ne bi smjeli da znače ukidanje potrebe da se u svim našim sredinama gdje za to postoje uslovi organizuju sajmovi na kojima se u radosti susreću pisci, izdavači i čitaoci.

GLAS: Jesmo li vođeni iluzijama kada je riječ o svakodnevnom suočavanju sa sobom i sa drugima? Da li je to vazda plodan motiv u književnosti?

ŽURIĆ: Nemam ništa protiv iluzija, ne bi valjalo da ih nema, a to svakodnevno suočavanje sa sobom i sa drugima i jeste smisao našega života. Pošto se književnost, kao i svaka druga umjetnost, bavi čovjekovim životom, onda su svi naši sporazumi i nesporazumi sa samima sobom i našim neposrednim i daljim okruženjem zapravo i jedine teme koje umjetnici oblikuju u svoja djela. A kad smo već kod iluzija, velika je iluzija kako eto baš nas zapade da živimo u “šugavim vremenima”. Književnost je opet tu da nas podsjeti kako je, kako kaže Meša Selimović, čovjek uvijek na gubitku, a ljudi se jedino razlikuju po tome na koji način taj gubitak (ne) podnose.

GLAS: Koliko književnost može da bude inspirativna i pokretačka za čitaoce, obrađuje li nešto približno svakome od nas? Ili je više eskapistička?

ŽURIĆ: Koliko pisaca, toliko priča i načina na koji su ispričane. Koliko čitalaca, toliko načina na koje će sve te priče biti pročitane. Nema, dakle, neke pouzdane statistike koja bi, kao, recimo, u tenisu, pokazala zbog čega je neko Đoković, a neko drugi nije. Ljude jedino privlači umjetnička istina. Ako je jezik književnog djela autentičan, onda nije bitno da li govori o nečemu što se zaista nekome desilo ili je riječ o stoodstotnoj maštariji. I stvarni i izmišljeni svijet prije svega valja stvoriti ni iz čega. To je suština umjetnosti.

GLAS: Često se služite istorijskim momentima i ličnostima kao podlogom za stvaranje. Šta je to čime ste bivali zaokupljeni, a još nije postalo književno djelo?

ŽURIĆ: Uh, ima mnogo istorijskih momenata i ličnosti koji me, kako ste to lijepo okarakterisali, zaokupljaju, ili bolje reći stoje u (ne)redu pred mojim spisateljskim šalterom i čekaju da ih “prozovem”. Ali i to čekanje je sastavni dio stvaralačkog procesa. Možda je u tom procesu najbitnije upravo to vrijeme tokom kog se pripremam da počnem o nečemu da pišem. Trenutno se spremam da pišem knjigu nefikcionalne proze o našim slavnim satiričarima Stevanu Sremcu, Radoju Domanoviću, Nušiću i Miloradu J. Mitroviću u svjetlu tabloidnih dešavanja u Srbiji s početka dvadesetog vijeka, a tu je i interesovanje za zlu, sužanjsku sudbinu grofa Đorđa Brankovića, za nakaze koje su živjele po evropskim dvorovima u XVII vijeku i bile glavne zvijezde tadašnjih rijalitija, ali i za jednoga sirotog nosoroga, koga su u to doba kao atrakciju vodali po tadašnjoj EU.

GLAS: Šta biste mogli da nam kažete o zbirci koju ste nedavno objavili “Forenzika Itake”? Koliko je teško izabrati svoje najbolje priče?

ŽURIĆ: I ovom prilikom bih zahvalio mome izdavaču, koji mi je omogućio ovakvo “luksuziranje”, da sam mogu da izaberem priče iz do sada objavljenih knjiga, i uz pet novih “komada” ih objavim na jednome mjestu. Biranje priča bilo je lijepo iskustvo. Ima tu, naravno, mnogo toga što bih sa ovim iskustvom napisao drugačije, ali ono na šta sam neprestano nailazio dok sam čitao te priče jeste životna radost koju nisu uspjele da priguše teme o kojima sam najčešće pisao, a to su ratovi, izbjeglištvo, siromaštvo, dakle, trpljenje u najširem smislu te riječi.

GLAS: Da li je u pripremi nešto novo što se rada za filmove tiče?

ŽURIĆ: Bože zdravlja i mira, u produkciji RTS-a u oktobru bi trebalo da počne snimanje televizijskog filma o vremenu koje je Ivo Andrić nakon aprilskog sloma četrdeset i prve proveo u internaciji na njemačkoj obali Bodenskog jezera, zajedno sa ostalim jugoslovenskim diplomatama koji su bili na službi u zemljama koje je okupirao Treći rajh. Biće to istorijska i ljubavna drama, u kojoj će gledaoci imati priliku da vide našeg nobelovca u nešto drugačijem svjetlu nego što su do sada bili navikli. Film će režirati Filip Čolović, a Andrića će glumiti ko drugi nego Tihomir Stanić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.