Jelena Glišić, o novoj knjizi “Bajka o zmaju Dobriši”: Hrabrost i snaga duha najvažnije u životu
Zmaj Dobriša je dobriša u zmajskom, ali i ljudskom svijetu. Izlegavši se iz jajeta negdje daleko, izvan svoje ere i vremena zmajeva, na vrhu nepoznate planine, odmah je suočen sa samoćom, pitanjem ko je on u stvari, kuda i kako dalje da ide.
Rekla je to u razgovoru za “Glas Srpske” književnica Jelena Glišić, govoreći o novoj knjizi “Bajka o zmaju Dobriši” koja je objavljena u izdanju “Art scene”. Djelo je ilustrovao Lazar Rodić.
- Znatiželjan, radostan i razigran, kao bilo koji mali stvor na planeti, Dobriša je otvorenog srca i raširenih krila krenuo da zagrli svijet - dodala je ona.
GLAS: Kakav je to zmaj i kakav je njegov svijet?
GLIŠIĆ: U pomenutom svijetu njega nisu dočekali zagrljaji. Kao danak neiskustvu pojavilo se mnoštvo prepreka i nevolja, a bilo je i onog što najviše zaboli mlado biće: osude, jer ne liči ni na koga. Bio je zmaj u svijetu koji ga se plašio i odbacivao. To Dobrišu nije natjeralo da bude grub i neprijatan, iako je imao snagu da povrijedi bilo koga ko mu se našao na putu. Naprotiv, on se sklanjao, ne želeći da remeti nečiji mir, da sije strah i tako se pretvarao u tihog heroja, prvo dovoljnog samom sebi, a zatim i pravog heroja koji je spasio jedan dječiji život. Svako dijete se čitajući ovu lirsku bajku može poistovijeti sa Dobrišom, a oko nas su svuda baš takvi zmajevi: možda jedan sjedi s nama u školskoj klupi, stoji iza nas u redu u marketu, kupi otpatke po ulici, kuva nam ručak ili nas ljubazno smješta na stolicu u bioskopu.
GLAS: Šta je ono što Dobriša želi da nauči mališane?
GLIŠIĆ: Dobriša daje nenametljive savjete svojim djelima, poručujući mladim čitaocima da su plemenitost, empatija, hrabrost i snaga duha najvažnije osobine u životu i da i u trenucima kada sve ne ide kako bismo željeli, ne treba odustajati, nego ostati otvoren za nove prilike koje će sigurno donijeti lijepe situacije. Najveća je hrabrost umjeti prevladati trenutak i načiniti prvi korak naprijed. Na kraju knjige, između ostalog, piše da se sreća nikad ne čeka, nego se stvara. Baš to radi Dobriša zmaj: traga, ide naprijed, shvata da život čine i lijepi i ružni događaji i teži da stvori atmosferu za one lijepe i tako pronađe ono što zovemo srećom.
GLAS: Bajka je pisana u stihu, što odudara od one forme na koju smo navikli. Zašto ste se odlučili za ovakvu formu, čime ste se vodili?
GLIŠIĆ: Forma je birala mene. A pjesnik svakako ima pravo da izabere poetsku formu za svoje djelo, u ovom slučaju savremenu bajku. Da li je “Ježeva kućica” Branka Ćopića manje vrijedna od klasično ispripovijedanih bajki ili basni? Naravno da nije. “Bajka o zmaju Dobriši” ima brzo smjenjivanje slika i događaja, za šta je kratak stih izuzetno podoban i stoga je cijela bajka od 82 strofe napisana u petercu ili šestercu. Ništa u knjizi nije slučajno i sve rečeno ima ozbiljne razloge. Ono čime se pri pisanju vodim je prije svega kako bi djelo na najbolji način moglo biti shvaćeno iz ugla mladog čitaoca.
GLAS: Obraćamo li dovoljno pažnje na najmlađe, shvatamo li koliko je važno odmalena graditi ih kao ličnosti sigurne u sebe ili smo previše zaokupljeni brigama savremenog života?
GLIŠIĆ: Obraćamo dovoljno pažnje, ali nisam sigurna da li je pažnja pravilno usmjerena. Kao bivši prosvjetni radnik, pisac za djecu i neko ko se često s njima susreće, primjećujem da je odnos prema djeci prezaštitnički, da se roditelji i svi odrasli trude da im sve olakšaju i serviraju gotovo. Na taj način djeca ne shvataju procese, ne mogu razviti kritičko mišljenje, samostalnost i realnu sigurnost u sebe. Dostupnost svega dovela je do površnosti u učenju i radu. Sve se dešava prebrzo, promjene su vidljive golim okom, a roditelji, vjerovatno želeći da im djeca imaju lakši i bolji život, čine medvjeđe usluge iz ljubavi i najbolje namjere. U našoj djeci se krije potencijal, zato im treba nuditi različite kvalitetne sadržaje među kojima će pronaći sebe i svoj životni put, ali bez nametanja i želje da kroz djecu ostvarimo vlastite nedosanjane i neostvarene snove. Živimo u svijetu koji nas tjera da idemo linijom manjeg otpora, jer smo umorni od borbe za golo preživljavanje i u tom smislu i sama nekad prihvatam stanje kakvo jeste i mogu da razumijem zašto je nešto ovako ili onako, ali se neprestano pitam kako smo to sebi dozvolili i kakve vrijednosti i uzore svojoj djeci ostavljamo.
Razlike
GLAS: Navikli smo da su u našim bajkama zmajevi zli, ipak, Dobriša nije takav. U bajci nema princeza ni kraljeva. Kako to tumačite?
GLIŠIĆ: Zašto bajka ne bi mogla da bude drugačija, a ipak bajka? U ovoj bajci ne treba očekivati bajkovne likove na koje smo navikli: kraljeve, kraljice, princeze, vile, vještice i razna druga bića, izbjegnuta je forma ustaljenog početka. Likovima u bajkama i basnama su kroz vijekove nametnute dobre ili loše osobine, pa je vuk zao, lisica lukava i prepredena, princeze ranjive itd. No, to ne mora biti tako. Nisu i ne moraju svi vukovi biti zli, ni sve lisice prepredene. Tako ni svi zmajevi ne moraju nužno da budu negativni, da otimaju princeze, da žive u mračnim pećinama i čardacima: neki mogu da budu i dobri, obični zmajevi, da idu svojim putem trudeći se pritom da nekom pomognu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
