Danijel Gatarić, pisac, o romanu “Libreto” za “Glas Srpske”: Autori pišu da bi i sami sebe razumjeli

Rečenica se ponavlja u nekoliko navrata i prožima roman konstantno naglašavajući da je pomenuta rečenica samo laž pripisana Gabrijelu Garsiji Markesu i da je radnja djela izmišljeni i izmaštani raspolućeni svijet jedne osobe, prostora i vremena.

Glavni lik, Damir Romić iz BiH, u Španiji prolazi kroz sopstvenu izmještenost u svakom smislu.

- Htio sam da izmjestim karaktere s ovog prostora i da baratam nečim što je blisko našoj generaciji, a to je španski jezik koji mi svi “znamo” od djetinjstva zbog vremena koje smo proveli gledajući tada popularne serije. Drugi razlog je politička situacija slična našoj. Za potrebe psihe Damira Romića bila je zadovoljavajućeg karaktera. Jezik je bio bitan.  Bilo mi je interesantno da radim s nečim što se i meni dopada, a to je književnost španskog govornog područja. Na neki način to sam poistovijetio sa svojim doživljajem opere, odnosno libreta. To je jedan od razloga zašto sam izabrao španski jezik. Možda je i moja ljubav prema Borhesu bila presudna. Njegova poezija mi je ravna molitveniku - kazao je za “Glas Srpske” Danijel Gatarić osvrćući se na okosnicu svog djela, započetog namjenski satiričnim otklonom od velikih autora u vidu gore pomenute lažne rečenice pripisane Markesu.

Kako je sam Gatarić naglasio, važno je bilo da se čitalac odvoji od same  autorske naravi.

- To mi je bio cilj. Jedan od razloga za izbor Španije je i taj odnos prema nekim okvirima revolucije i želja da se pobjegne od autošovinizma. Mi ovdje se uvijek sa svojim identitetom osjećamo kao da se samo mi ne možemo razumjeti i samo se mi ne možemo snaći - degradirani i manje vrijedni. Ne znam da li su zato krivi roditelji, vize poslije ratova, tranzicijski period i slušanje ko zna više koga ne bi li smo našli zadovoljstvo u tome da budemo blizu napredne civilizacije - naveo je Gatarić.

Namjera mu je bila da kroz roman, kao glas jedne generacije, napravi i neku vrstu pouke i poduke da ne treba da se doživljavamo manje vrijednima. 

- Nisam htio da govorim sa pozicije nekoga ko to sve razumije. I ja to sam sebi tumačim. Autori pišu da bi i sebe razumjeli na neki način, ne samo da bi nekome nešto objasnili - kazao je Gatarić.

Naglašava da je veliku ulogu igrao način prikaza djela kao libreta koji nije libreto. Uz španski jezik, prenaglašene tenzije ovlaš prisutne podsjećaju na tenziju radnje telenovela, koje su bile prisutne u jednom periodu odrastanja generacija ovih prostora.

Prikazavši Damira Romića, koji savladava lično ludilo i neku vrstu šizofrenije, autor je naveo da je takav način prikaza vođen i inspirisan ljudima neobičnih karaktera.

- Moja inspiracija za roman je bilo isključivo moje lično neiskustvo na tu temu i vrsta te patološke rascijepljenosti između fantazije i realnosti. Činjenica je da, ako čovjek zaista provodi dosta vremena u fabrici duvana i u večernjim časovima, mora da ima bujnu maštu. Obično su ljudi u proizvodnji neobičnih karaktera. To na neki način razbukta maštu i dozvoljava čovjeku da stvarnost posmatra iz izvitoperene pozicije - naglasio je Gatarić te dodao da nije nužno Romića posmatrati kao šizofrenika, nego da je to više neki preneseni doživljaj identiteta na našim prostorima i olakog uskakanja u ideologije i odrastanje u rascijepljenosti.

Gatarić je naglasio i da je stvaranje tu da bi čovjek smirio kreativni naboj, te da je stoga pisanje svojevrsno vođeno sebičnim razlozima.

Isto tako, osvrnuvši se na samo pisanje i ostale oblike umjetničkog iskaza, on smatra da je umjetnost tu da bude dobra.

- U umjetnosti se uvijek ide za moralno pozitivnim sistemom vrijednosti. Umjetnost treba da bude dobra i da ukazuje na neke univerzalne vrijednosti - zaključio je Gatarić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.