Danijel Gatarić, književnik, za “Glas Srpske”: Imitacijom u pisanju služe se samo ljudi bez talenta

Milanka Mitrić
Danijel Gatarić, književnik, za “Glas Srpske”: Imitacijom u pisanju služe se samo ljudi bez talenta

Pjesme u knjizi povezuje glas autora, pedantniji no ranije i dijelom muzički jezik termina i neobično taman humor, kazao je u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Danijel Gatarić, osvrćući se na novu zbirku pjesama “42 varijacije”, koja je objavljena krajem prošle godine kao izdanje Udruženja književnika Republike Srpske.

Gatarić je ranije objavio zbirku “Razmaženi Adam”, te romane “Muškost Zorana K.” i “Libreto”. Zbirku “42 varijacije” promovisao u Gospodskoj ulici u Banjaluci, krajem decembra, kada je primjerke knjige dijelio prolaznicima, te u Kazneno-popravnom zavodu Tunjice. Kako je autor naveo, mnogo toga uvezano je u stihove istkane na stranicama ove knjige, uz fokus koji je stavljen na čudesnost jezika i muzike.

- “Varijacije” povezuje ljubav prema muzici, tajanstvena zakukuljenost u jeziku, borba za opstanak, zdravu individualnost. Borba za dostojanstvo uz zvuk poraza koji postane čovjeku nesnosan, čini se da čovjeku treba varijacija i na borbu, kada je već pobjeda nedostatna - dodaje on.

GLAS: Zbirku ste promovisali na nešto drugačiji način, u Gospodskoj ulici i u KPZ-u Tunjice. Zašto ste se odlučili na takav korak i kakve utiske nosite?

GATARIĆ: Postoje književni radnici koji su podređeni regionalnom tržištu, tako da politiku prilagođavanja moraju da ispoštuju i u ideološkom smislu. Autori koji objaviše knjigu za Udruženje književnika Republike Srpske predstavljaju potencijalnu opasnost narušavanja krhkog sklada koji postoji na tom polju. Autocenzuru valja izbjegavati, tako da je ovo Udruženje književnika izdanje avangarda za našu “i mi smo urbani” književnu scenu. Udruženje književnika RS ima jedno uravnoteženu i prirodnu, po mom mišljenju previše,  nenametljivu izdavačku ediciju. Već sam ranije kritikovao Nagradu Evropske unije za književnost u BiH, tako da se, nažalost, i dalje strukovna reprezentativna udruženja u BiH ignorišu po pitanju zajedničkih projekata, nalazeći zahvalne pojedince da zadovolje konstitutivnu kvotu. Ideja promocije na ulici i Kazneno-popravnom zavodu Tunjice je prije svega u insistiranju na čitaocima, odnosno na čitaocima kao ljudima, iz različitih razloga zainteresovanim za knjigu, od onih u prolazu pred praznike, do onih u očaju zbog zatvorenog prostora. Drugi razlog je i izbjegavanje klanova i ljudi “na strateškim mjestima”, jer to nema nikakve veze sa mojim knjigama. 

GLAS: Šta je sve smješteno u knjigu poezije nazvanu “42 varijacije” i zašto ste baš nju nazvali “42 varijacije”?

GATARIĆ: Smješteno je vrijeme. Vrijeme po Gatariću kao fluidna kategorija zavisna od subjektivno određenog osjećaja kako i za što prolazi. “42 varijacije” bivaju poriv da se nepretenciozno prepustimo muzici godina koje tek treba do slušamo. Na “smol tok” pitanje koje redovno dobijamo “kako si” odgovaram “star sam,  četrdeset  i dvije godine”. Analizirajući duhovito melanholični prizvuk odgovora, htio ili ne odgovor biva bjekstvo u drugost, u ono poslije mladosti, u omražene sredovječne godine, krizne, gdje glumiti mladost po pravilu izgleda neprijatno ridikulozno, tako da sebi dadoh pravo da izmaštam godine, kroz prizmu onoga što sam u toj jednoj iznenadnoj godini starosti iskusio. Recimo, naslov “Mjesec ramazana počinje” je referenca na “Jer kad ostariš”, opravdan ostatkom pjesme. Obično nam sa plitkim optimizmom govore da su godine samo broj, da je bitno kako se čovjek osjeća, ako je već tako.

GLAS: Koji je pomak ili poboljšanje u odnosu na ranije objavljenu zbirku “Razmaženi Adam”?

GATARIĆ: “Razmaženi Adam” je pjesnički rukopis koji je dobio i drugu nagradu na “Slovu Gorčina” 2012. godine. Sa dozom nostalgije gledam na nj, jer je u izvedbi slobodniji  i razmetljiviji, sa akcentom na tzv. storiteling, a manje na jezik. Možda posveta pjesme “Njegova” Bukovskom najbolje reflektuje omaž uzorima tog vremena.”Razmaženog Adama” čitaoci mogu da pronađu u onlajn izdanju, a i danas su mi drage pjesme poput “Brazilskih favela”, “Ne diraj šume noću”, “Plavi intervju”, “Lav od petit keksa”, “Ljudi što žive u stanovima” i druge.

GLAS: Jezik u pojedinim pjesmama podsjeća na jezik Momčila Nastasijevića. Kako posmatrate granicu uzora i imitacije i koliko je opasno kliziti po takvom terenu?

GATARIĆ: Imati dara za pisanje, to je svakako blagoslov. Čitajući domaće autore učite o jeziku, što je bitno za tačnost izraza u pisanju. Nastasijević je danas za čitaoce nefilologe arhaičan autor, mada u “Gospi” pokaza vanvremenost koja je jedna od najljepših pjesama koju sam čuo u srpskoj književnosti. Imitacija je u osnovi za ljude bez talenta, koji bi bili bolji “performans artisti” ili kao zaposleni u marketing industriji, koja je svakako imitacija umjetnosti. Na takvim konkursima za posao moji radovi nisu prošli. Što se tiče opasnosti, sve je opasno ako ne vjerujete u sebe i autora.

GLAS: S obzirom na to da je u pitanju druga zbirka poezije, te da ste ranije objavili i roman “Libreto”, zanima me kakvi su Vaši planovi za buduće dane, što se pisanja tiče?

GATARIĆ: Ne trudim se da udovoljim onom što bi mejnstrim kultura htjela, politička korektnost mi nije interesantna i to, nažalost, kod nas vodi u dobro prihvaćen autošovinizam u kulturi. Pisanje je za mene prirodno. Trenutno se trudim da ne pišem, jer me knjiga obično potpuno obuzme, tako da me društveno zna ne biti i po nekoliko mjeseci. Pišem samo iz krajnje nužde pravničkim jezikom, a sad se trudim da budem marljiv pravnik/činovnik.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana