Andrić riječima sačuvao sjetu burnih vremena

Milanka Mitrić
Andrić riječima sačuvao sjetu burnih vremena

BANjALUKA - Ja, u stvari, nikada nisam pisao knjige, nego rašivene i razbacane tekstove, koji su se s vremenom, s više ili manje logike, povezivali u knjige-romane ili zbirke pripovjedaka, govorio je nekada veliki književnik i nobelovac Ivo Andrić, od čije smrti je prošlo 45 godina.

Ivo Andrić umro je na današnji dan 1975. godine u Beogradu.

Osobenjačkim i jedinstvenim krojenjem riječi, temama, idejama, zamislima i velikim riječima o ljudima, gradovima, tugama, sjetama i patnjama, stvorio je djela koja, koliko god ponekad zazvučalo kao kliše, vrijeme nije uspjelo da prevaziđe.

Ove godine, u Spomen-muzeju Ive Andrića u Beogradu, priređena je izložba u čast velikom tvorcu djela poput "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Znakovi pored puta" te drugih brojnih priča i romana.

Predviđeno je predstavljanje izdanja njegova prva tri djela, objavljena prije sto godina - "Ex Ponto", "Nemiri" i "Put Alije Đerzeleza". Autorke postavke su Biljana Đorđević Mironja i Tatjana Korićanac.

Odlučan i borben, posvećen sopstvenom putu i zabrinut za svijet i druge oko sebe, najsnažnijim, najljepšim i najstrašnijim riječima uspio je da oslika svoje vrijeme.

- Ponekad izgleda da čovječanstvo od prvog bljeska svijesti, kroz vijekove priča samo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svog bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam prijeti, i produži iluziju života i trajanja - njegove su riječi koje, kao svjedoci urezane u ovom vremenu, kao bubnjevi i danas lupaju glasno o prošlosti.

Hroničar vremena, hroničar prošlosti i možda često glasnik budućnosti, jedan je od književnih klasika sveukupne književnosti ovih prostora.

Književnost i istoriju studirao je u Zagrebu, Krakovu, Gracu i Beču. Doktorirao je istoriju 1924. godine djelom "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine".

Tokom Prvog svjetskog rata hapšen je, između dva rata bio je ambasador Jugoslavije u Berlinu, a nakon Drugog svjetskog rata živio je u Beogradu.

Nobelova nagrada za književnost uručena mu je 10. decembra 1961. Tada je pročitao svoj govor "O priči i pričanju".

- Moja domovina je zaista "mala zemlja među svjetovima", kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kada je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i on­a da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju - dio je Andrićevog govora na tadašnjoj dodjeli priznanja u Švedskoj.

Svojim djelima, koja su prožeta istorijom, osjećanjima, legendama i predanjima, duboko je ušao u velike probleme postojanja i prikazao društvo prošlog vijeka.

   

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana