Sajam knjiga 2023 - kraj jedne ere?

Bilo ljeto, zima, nešto je uvijek isto. Ali kao što svaki minut u svakom danu ima nešto svoje, tako nešto svoje, u drugom ritmu, ima i svaka sedmica. Godina ima pedeset i dvije sedmice, a u Beogradu jedna već decenijama, rekao bih, ima najkarakterističniji sličan ritam; to je posljednja sedmica oktobra, sedmica Sajma knjiga u Beogradu.

Korona

Dolazim na Sajam knjige bez izuzetka valjda i već dvadesetak godina. Uvijek je neko miholjsko ljeto, prelijepo vrijeme, možda Beograd nikad nije ljepši kao početkom aprila i krajem oktobra. Čitav grad diše u ritmu sajma, ali naročito krug koji bi nastao kad bi iglu šestara zabio na vrh kupole Hale 1, a onda olovkom započeo kružnicu negdje na vrhu Kneza Miloša ulice. U tom krugu srećeš ljude kojima na licima vidiš da su na sajam pošli, pa srećeš žene kojima po kesama u rukama vidiš da se sa sajma vraćaju, pa vidiš ljude “iz profesije”, insajdere, pisce, prevodioce, urednike, izdavače, knjižare, novinare iz kulture, koji taj sajam doživljavaju kao neku vrstu praznika. U tom krugu su i kafane i restorani u kojima se sjedi prije i poslije odlaska na sajam.

Mudri ljudi kažu da se ništa ne cijeni dovoljno dok se ne izgubi ili barem dok se ne nasluti da je to moguće izgubiti. Godina 2020, ona koronsko-lokdaunska, pokazala je to za Sajam knjiga. Te godine sajma, naime, nije bilo. Organizatori su se potrudili pa su čak održane neke “sajamske debate” koje su prenošene onlajn, a knjige su se s popustom prodavale putem internetske prodaje, ali to definitivno nije bilo to. Stoga je interes za sajam poslije korone bio neočekivano veliki. I mada uvijek postoje neke kontroverze o cijeni štandova, o lokacijama koje “pripadaju” ovom ili onom izdavaču, na kraju se sve obično riješi na zadovoljstvo krajnjih korisnika tj. čitalaca koji na sajmu imaju priliku kupiti maltene sve knjige koje na tržištu postoje, a uz priličan popust.

Predsurčinski interval

“Afera” koja je odjeknula čaršijom nešto uoči sajma tiče se razlike u tretmanu vojvođanskih izdavača i onih iz centralne Srbije. Navodno su vojvođanski izdavači od Vlade autonomne pokrajine dobili novac potreban za zakup štandova, dok niko ništa slično nije ponudio ostalim izdavačima. Ovo se nastavlja na slične prigovore u kontekstu godišnjeg otkupa knjiga za biblioteke, pošto se određenom dijelu izdavača čini da na otkupu bolje prolaze vojvođanski izdavači. U tim optužbama ključni argument jeste podatak da aktuelna ministarka kulture dolazi iz Novog Sada. Ipak, čini se da “bojkota” sajma, koji su neki najavljivali, neće biti. Postoji, međutim, i jedan mnogo ozbiljniji trač. To je onaj koji kaže da je ovo posljednji Sajam knjige na lokaciji sajma. Neki koji su navodno upućeni tvrde da će se već od idućeg proljeća u krug sajma (pro)širiti projekat “Beograd na vodi”. To znači da tamo više neće biti sajma, osim što će Hala 1 (koja se zbog njenog arhitektonskog značaja ne smije dirati, slično zgradi stare Željezničke stanice) postati nekakav muzej. Pošto Srbija za 2027. godinu sprema Ekspo sa gradnjom više hala velikog kapaciteta u Surčinu, ideja je da će se Sajam knjiga, kao i ostali sajmovi, od 2027. održavati u Surčinu. Postavlja se onda pitanje šta će biti u godinama: 2024, 2025 i 2026. Ima i tu raznih tračeva, ali nije ovdje mjesto za njihovu diseminaciju.

Preporuke

Vidjeće se, naravno, šta budućnost nosi. Epoha nam je takva da se s nekim pravom može reći da postoji opasnost da nestanu mnogo veće stvari od Sajma knjige kakvog znamo. Vratimo se mi stoga ovogodišnjem izdanju sajma. Kad vas ljudi prepoznaju kao nekog iz književnog svijeta, uvijek traže i neke preporuke šta da se kupi. U tom smislu, a za kraj ovog teksta, evo stižu i tri male književne preporuke.

Nekoliko decenija poslije onog legendarnog BIGZ-ovog izdanja, “Laguna” je objavila “Zarobljeni um” Česlava Miloša u vrhunskom prevodu Petra Vujačića. Hladnoratovski klasik i danas je neobično aktuelan, ne samo u kontekstu odnosa između Istoka i Zapada. Malo koja knjiga ima toliko zvučan i mudar moto koji ovdje vrijedi citirati u cjelini: “Ako se dvojica svađaju, i jedan je dobrih 55 posto u pravu, to je vrlo dobro, i nema razloga da se kida. A ako je 60 posto u pravu? To je divno, to je velika sreća, i neka Gospodu Bogu zahvaljuje! A šta reći o 75 posto u pravu? Mudri ljudi vele da je to vrlo sumnjivo. Dobro, a 100 posto? Takav koji govori da je 100 posto u pravu - gadan je nasilnik, strašna lopuža, najveća hulja.” U potpisu je navedeno: Stari Jevrejin iz potkarpatskog kraja.

Gotovo da nema “polemike”, bilo među pojedincima, bilo među grupama ili čak državama, gdje ova lekcija nije primjenjiva. Naročito je korisno sjetiti se ovoga u Bosni i Hercegovini. Nije slučajno da je ovaj citat višestruko parafraziran u onoj čuvenoj polemici neposredno nakon Dejtona između Ozrena Kebe i (danas pokojnog) Željka Cvijanovića.

Novosadska “Akademska knjiga” objavila je “Istoriju Srbije: od ranog srednjeg veka do danas” koju je napisao Dejan Đokić, a sa engleskog ju je preveo Predrag Milidrag. Srpski istoričar koji već decenijama živi i radi u Velikoj Britaniji, napisao je ovu knjigu za čuvenu ediciju sažetih nacionalnih istorija za kultnog izdavača - Univerzitetsku štampariju iz Kembridža. Mada, naravno, primarno pisana za anglosaksonsku publiku, ova knjiga je rijedak primjer uspješne sinteze praktično cjelokupne srpske istorije u jednom knjiškom tomu. Imajući u vidu dosadašnja iskustva sa prevodima istorijskih knjiga o Srbiji sa stranih jezika, vrlo je moguće da ova knjiga izazove i neku zanimljivu polemiku. A ti eventualni polemičari i sami bi morali da se prisjete citata koji Česlav Miloš koristi za moto svoje knjige.

Napokon, ako ćemo potencirati jednu fikcijsku knjigu to će ovdje biti prevod remek-djela Patriše Hajsmit “Stranci u vozu” iz pera Flavija Rigonata. Klasik kriminalističkog žanra valjda već i sedam decenija, dodatno proslavljen filmskom adaptacijom Alfreda Hičkoka, i danas se čita bez daha i u jednom dahu, a Rigonatova kuća “Lom” iznova pokazuje da ima rijetko dosljednu izdavačku poetiku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.