FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (24): Hrvati sa Dinare granatama zasuli Grahovo i Glamoč

15. mart 1995.

U Frkašiću sam podno planine Plješevice. Samo desetak kilometara daleko od Korenice. U nekakvoj sam baraci koju zovu zatvorom. U jednoj od njenih memljivih prostorija, pet-šest muslimana koje su pripadnici Srpske vojske Krajine zarobili na sjeverozapadnom dijelu bihaćkog ratišta.

Upoznajem se sa jednim od njih. Preziva se Pajazetović i bio je iz Velike Kladuše. Kaže mi da je bio u vojsci Fikreta Abdića, dakle u Narodnoj odbrani Zapadne Bosne,  te kako su ga Alijini zarobili. Srećan je što su ga sada Srbi zarobili... Pruža mi da pročitam njegov rokovnik. Da vidim šta je to on u njega pisao dok je bio zarobljen u Bihaću... Na jednoj od stranica po kojoj se prelilo nešto slično zapršci, piše: "Vriću brašna narod plaća osamsto dojč maraka, a kilu prisne kafe četiri stotine dojč maraka."

E sada se sjetih one priče sa obale Korane. Tada, naime, na punktu kod Tržačkih Raštela, odnosno Cazinske krajine, kojeg su držali martićevci, upoznajem tada policajca iz Korenice. Priča mi.

- Sjedimo ti ja i moj drugar u kontejneru koji je postavljen na punktu. Na putu koji vodi prema Cazinskoj krajini i Bihaću. Oko dva sata poslije ponoći na vrata banu visok i krupan, nepoznat čovjek. Izašao je iz kabine šlepera natovarenog mnogo više nego što mu je nosivost. Nazva nam dobro jutro i baci na sto pet hiljada maraka. Ništa ne govori. Samo ćuti. A u mene i mog pomoćnika uvukao se strah... Kontam, ako ne uzmem onih pet hiljada, ubiće me i pare dati drugom... A ja... Kod kuće djeca i žena nemaju šta jesti. Martić mi već šest mjeseci ne daje plaću... Šta ću sada, jadan ti sam... Odjednom zažmirim i onih pet hiljada zgrabim sa stola. Ja novac u džep, a onaj dasa sa kožnjakom razmaknu zapreke na cesti, sjede za volan kamiona, i pravac Bihać... Ko zna šta je bilo pod onom ceradom. Pričalo se kako su od svake ture lopovi imali, odnosno ćarili, po nekoliko desetina pa čak i stotina hiljada dojč maraka... Sve je zavisilo od toga šta su vozili - uzdiše na kraju priče onaj policajac.

19. mart 1995.

U Grahovu sam. Pred Spomen-domom koji nosi ime Gavrila Principa. Oblačno je i hladno. Ispred prelijepog zdanja podignutog u slavu velikog Grahovljaka, na plato u dva reda nanizano dvadeset mrtvačkih sanduka sa posmrtnim ostacima srpskih boraca poginulih ili umorenih u borbama na Dinari i u Donjem livanjskom polju. Nekoliko stotina ucvijeljenih duša. Srcu u grudima i njima i meni pretijesno...

Hrvatska strana treba da isporuči još sedamdeset i šest Srba, uglavnom srpskih boraca... Do te razmjene bi trebalo da dođe u Donjem Zemuniku, nedaleko  od Zadra. Na istom mjestu je srpskoj strani isporučeno i današnjih dvadeset ubijenih i umorenih... Na komemoraciji u Grahovu, pored mene stoji Radivoje Tomanić novoimenovani komandant Drugog krajiškog korpusa. Ničim ne odaje čovjeka koji bi trebalo da bude zabrinut što je izgubio toliko boraca... Odjednom  u pola bogosluženja, detonacije. Po njima se čuje da dolaze iz daleka te da su topovske granate.

- Nemoj da se brineš. To ustaše tuku odozgo sa Bata. Na planini Dinari. Do Obljaja nekako i mogu, ali do Grahova sigurno ne mogu dobaciti. To su topovi koje su oni skinuli sa brodova. Preuredili su ih i dopremili na Dinaru, objašnjava mi  novoimenovani komandant Tomanić.

Ovo danas je prvi put da artiljerija Hrvatske vojske tuče neko od mjesta na ovom dijelu zapadnokrajiškog ratišta.

Sutra: Rupert Smit sa Mladićem

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.