FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (17): Milan Martić predsjednik RSK
Trvenja u političkom vrhu SAO Krajine ne prestaju. Milan Martić na jednoj, Milan Babić na drugoj, Borislav Mikelić na trećoj, stari esdeesovci na četvrtoj strani... Ne ide ovo uz ime jednog naroda osim onog kojem pripadam
22. februar 1994.
Prvi ovogodišnji odlazak u Knin gdje ne prestaju previranja... Hoćemo li se ikad urazumiti i makar između sebe poštovati? Trvenja u političkom vrhu SAO Krajine ne prestaju. Milan Martić na jednoj, Milan Babić na drugoj, Borislav Mikelić na trećoj, stari esdeesovci na četvrtoj strani... Ne ide ovo uz ime jednog naroda osim onog kojem pripadam. Nisam siguran de će sve ovo izaći na dobro. Uvjerava me u ovo i Ilija Džepina, seljak iz Golubića, u kojeg je pokojni Jovan Rašković imao bezgranično povjerenje...
U Kninu je danas za predsjednika Republike Srpske Krajine imenovan Milan Martić, dok je general Milan Čeleketić postavljen za komandanta Glavnog štaba Srpske vojske Krajine...
18. mart 1994.
Nekako sam nabavio gorivo i sa vozačem krenuo na Pale, gdje je trebalo da se održi susret Radovana Karadžića sa ratnim reporterima. U velikoj sali nekog od hotela na Jahorini za stolom nas pedesetak. Jedini ja u vojnoj uniformi... Radovan, onako protokolarno govori o prilikama i situaciji na terenu, a potom se i mi uključujemo u diskusiju. I ja nešto pričam o Fikretu Abdiću i bihaćkom ratištu... Diskusija Brane Božića, šefa Pres centra Prvog krajiškog korpusa, posebno mi se dopala. Govorio je on istinu o stanju na borbenim linijama i u politici... Radovanu to nije bilo "po zubu".
6. jul 1994.
Razmjena u Ličkom Petrovom Selu. Srpskoj starni se isporučuje petnaest mrtvih tijela srpskih boraca ubijenih ili umorenih na bihaćkom ratištu. Čovjek koji ih je dovezao iz Bihaća kaže kako su gotovo svi prethodno bili zarobljeni. Dakle bili su živi da bi kasnije bili mučeni i na najsvirepiji način umoreni. Jednom od njih, tvrdi svjedok odsjekli su glavu i šutali je centralnom gradskom ulicom nedaleko od kafane "Bondeno". I zaista čovjek o kojem je pričao, kada smo otvorili vreću, u kojoj je bilo njegovo umoreno tijelo, bio je bez glave. Riječ je o borcu Petnaeste brigade, rodom iz srpskog sela Pritoka.
12. jul 1994.
Ovo je drugi put kako sam na ličkom ratištu. Sa srpskim borcima gore u šumi ponad Trle kod Korenice, nekad sa imenom Tita. Dolje je, dva tri kilometra daleko od njihovih položaja, osmatračnica UNPROFOR-a sa koje bi trebalo da se kontroliše mir između dvije zaraćene strane. Međutim, negdje oko podneva, otud iz pravca Gospića, dolaze tenkovi Hrvatske vojske. Jedan od njih ulazi u krug UNPROFOR-a, odmah uz osmatračnicu i to u rovove u kojima su "plavi šljemovi" i počinje tući položaje srpskih boraca. Nisu bog zna kako precizni, ali zar je to važno. Važnija od svega je činjenica da su onom hrvatskom tenku zeleno svjetlo da otvori vatru upalili mirovnjaci Ujedinjenih nacija svrstavajući se tako na stranu naših neprijatelja. Kamo sreće da je ovo jedini primjer. Ali nije!
17. jul 1994.
Pred obnovljenom crkvom Svetih apostola Petra i Pavla u Bosanskom Petrovcu okupilo se desetak hiljada duša. Došli su svi koji u korpusu srpskog naroda znače nešto. Tu su i patrijarh Pavle i Radovan Karadžić i Milan Martić… I kum crkve Mile Atlagić, koji je ovaj hram darivao sa dvanaest hiljada njemačkih maraka.
Njegova svetost moli Boga za mir svima. I nama i našim neprijateljima...
Sutra: Sa Biltom i Akašijem
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
