"Sjećanja" Borislava Đurđevića (9): Odluka koja je odredila sudbinu Srpske

Krajem februara, tačnije 29., jer je '92. bila prestupna godina, komandant Armije general Milutin Kukanjac organizovao je sastanak kolegijuma komandanata kome su prisustvovali svi njegovi pomoćnici i komandanti potčinjenih operativnih sastava, od Momčila Perišića komandanta 13, kasnije Hercegovačkog korpusa, Vukovića, komandanta Banjalučkog korpusa, koji je na tu dužnost došao sa mjesta komandanta Kninskog korpusa, a umjesto dotadašnjeg komandanta u Banjaluci generala Uzelca, Špire Nikovića, nekadašnjeg odličnog komandanta prestižne Alpske brigade u Kranju, a sada komandanta ostataka nekadašnjeg Riječkog korpusa, Ratka Mladića komandanta 9. Kninskog korpusa, koji je nešto ranije primio dužnost od generala Vukovića, Voje Đurđevca komandanta 4. Sarajevskog korpusa, Save Jankovića, komandanta 17. Tuzlanskog korpusa, a nekadašnjeg ministra odbrane Crne Gore, pa smo ga u šali zvali "general Žuta greda", aludirajući na revoluciju junoša u Crnoj Gori kojima se priključio i postao ministar odbrane Crne Gore.

Išao sam dva puta na heliodrom u Rajlovac da ih dočekujem, tako da sam bio zadužen da u komandu iz Rajlovca pod pratnjom obezbjeđenja iz Zaštitnog puka dovezem prvo Ratka Mladića, a potom Špiru Nikovića i Momčila Perišića. Bilo je to moje prvo upoznavanje sa Mladićem.

To je možda i najvažniji događaj koji je kasnije i za istoriju odredio sudbinu  Srba u BiH. Na tom skupu, nakon referisanja pomoćnika i komandanata korpusa, komandant Armije, general Kukanjac je donio "Odluku o narednim dejstvima".

"Žukovljevska" odluka

To je strategijski dokument koga su  u principu donosile strategijske komande (komande od nivoa  Armije, grupe armija ili generalštaba) u kome su potčinjenim sastavima davane smjernice o okvirima djelovanja, dok se ne donese novi dokument istog naziva i forme.

Možda naziv ovog dokumenta zvuči bezazleno, ali je njegov sadržaj imao duboko doktrinarno i situaciono i svako drugo dejstvo i jedinstveno je uobličavao dejstva i sadejstva svih jedinica u odnosu na ciljeve koje je postavljao, a u sklopu generalnog državnog cilja. Taj dokument koji bi se mogao nazvati "žukovljevska" Kukanjčeva odluka, sadržavao je više elemenata.

U preambuli je stajao pregled situacije i dosadašnjih iskustava iz Slovenije, Hrvatske i Makedonije, gdje su iskustva govorila da je neprijatelj sve svoje efektive koncentrisao oko kasarni, zanemarujući dubinu teritorije.  U dokument su ugrađene i analize tima sa fakulteta koga smo ranije naručili Aksentijević i ja o stanju na terenu i prijedlozima pravaca djelovanja na osnovu kojih je odlučeno da se u BiH postupi na sljedeći način:

Da se po dubini ostavi nekoliko oslabljenih garnizona sa ukupno najviše hiljadu pripadnika JNA koji će vjerovatno biti uništeni, i to u Zenici, gdje je komandant bio odlučni Šipčić, zatim u Kiseljaku, Tuzli i samom Sarajevu, uključujući i pasivni dio komande Armije na Bistriku, dok će se operativni dio komande izvući u Lukavicu, odakle će načelnik štaba Armije upravljati i komandovati dejstvima potčinjenih jedinica Armije. Iz te odluke je bio isključen samo Školski centar KoV u Sarajevu, jer je njegov komandant, general Baroš, smatrao da je isključivo potčinjen Generalštabu u Beogradu, pa ga je Kukanjac "ostavio na miru". 

Suština Odluke je bila da se na te oslabljene garnizone, koji su i dalje imali veliku vatrenu moć, privuku svi muslimanski efektivi, jer smo znali da intenzivno rade na formiranju vojske, naoružavanju i pripremama napada na kasarne JNA, i to odmah nakon referenduma, a da se po dubini, gdje nema objekata JNA, a odakle će muslimani resurse prebaciti na blokiranje kasarni, u saradnji sa TO, zauzima teritorija i istovremeno iz dubine da se omogući izlazak nekoliko stotina hiljada ugroženih.

Na osnovu te odluke, JNA i TO, koje su već pretežno sačinjavali Srbi, uspostavili su  kontrolu na 76 odsto teritorije BiH! Kukanjac je tom odlukom žrtvovao i sebe lično i toga je bio svjestan, kao i nekolicina nas koji smo potpuno razumjeli ovu odluku. Račun da ćemo imati oko hiljadu gubitaka, srećom, nije se ostvario jer je energični Šipčić izašao bez ikakvih gubitaka, a samo smo imali problema u Dobrovoljačkoj i kasnije u Tuzli. Ova odluka nije nikako bila usmjerena protiv muslimana i Hrvata, već protiv realnog neprijatelja koji je dnevno planirao i napadao jedinice i objekte JNA kao i pogrom, posebno srpskog stanovništva, tamo gdje je bilo manjina, po obrascu iz Drugog svjetskog rata. Da su, recimo, u tom momentu muslimani odlučili da ostanu u JNA i da vrše popunu jedinica, na kraju sve bi bilo drugačije. Posebno početne pozicije uoči rata. Ali, srećom, muslimani su imali talentovano glupe vođe.

Uloga Kukanjca

Kada je operativni dio komande armije početkom aprila izlazio u Lukavicu, pukovnik Milutin Vukelić, koji je tu došao nakon bježanja Vehbije Karića i generala Fetahagića na muslimansku stranu, i ja izvlačili smo šibicu ko će od nas dvojice izaći, a ko ostati. Ja sam izvukao kraći kraj i ostao, svjestan da su mi male šanse da izađem živ. Sa Vukelićem sam se pozdravio i dao mu moj automobil da ga izvuče u Lukavicu, da mi se nađe ako ostanem živ.

Zbog ovoga, svi sramotni napadi od probisvijeta kom pripadaju, recimo, ratni profiter Tomo Kovač i slični, da je Kukanjac izdajnik su neopravdani. Ovom časnom čovjeku i generalu Republika Srpska treba, zbog toga što je uradio za nju da podigne najveći mogući spomenik. On je jedan od najzaslužnijih što danas imamo Republiku Srpsku. Nikada nije bila veća od početka maja '92. do kada je on komandovao Armijom, samo se smanjivala. Sličan stav o ovome imaju mnogi ozbiljni generali, među kojima je i Mladić, ali nisu imali vremena i živaca da se upuštaju u polemike sa raznim prišipetljama koji su od najispravnijeg čovjeka napravili izdajnika, a kako bi zamaskirali svoje nečasno ponašanje. Dok za realno najnesposobnijeg generala, tadašnjeg načelnika Štaba Armije, čiji je posao bio da komanduje armijom, generala Branka Stankovića niko nije ni čuo, kao da nije postojao! I nije čudo što ga je početkom maja, general Mladić, kome je došao da preda dužnost i traži nekakav prevoz za svoje stvari, a usput tvrdeći da on nije general za rat, izbacio naglavačke napolje.

Imao je Kukanjac i grešaka, ali je sigurno bio veliki patriota i jedan od najsposobnijih generala koga smo srećom imali kada je bilo najvažnije – kada su se zauzimale početne pozicije. On je tu poziciju potpuno i jasno definisao  svojom pametnom i hrabrom odlukom od 29. februara, a koje se istorijska nauka još nije ozbiljnije dotakla.

Prethodni nastavci:

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (1): Kako je u Celju dogovoren rat

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (2): Opkoljeni u Ptuju

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (3): Odlazak iz Slovenije

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (4): Ni metak nismo ostavili u Zagrebu

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (5): Let na Papuk pod kišom metaka

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (6): Zasjeda na ulazu u Zagreb

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (7): O izdajama

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (8): Dolazak u Sarajevo i tajni "štab za podršku"

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.