Sjećanje na Branka Ćopića: Jeretik koji nije izbjegao crne konjanike
BANjALUKA - “Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.”
Riječi su ovo kojima se završava jedna od najljepših pripovijetki srpske književnosti “Bašta sljezove boje” Branka Ćopića kojeg se ovim tekstom prisjećamo.
Prošlo je 40 godina od tih neveselih dana, od dana kad je jedan od omiljenih pisaca tragično preminuo. Jednog martovskog jutra 1984. godine u štampi je osvanula tužna vijest da je veliki jugoslovenski pisac okončao život. Tog 26. marta Ćopić je napustio ovozemaljski život. Desanka Maksimović je dva dana kasnije napisala za “Politiku”, između ostalog, i ovo: “Ne mogu da zamislim da će čovek koji je zasmejavao ceo naš svet, sada rasplakati sve one koje je tako dugo zasmejavao. Ceo narod će Branka žaliti i kao čoveka i kao pisca koji je našem narodu mnogo dao”.
Branko Ćopić i danas živi u sjećanju naroda, ali i u sjećanju svojih Grmečlija. Njegov duh se i danas osjeti u rodnim Hašanima iako selo više nije puno kao nekada i iako u školi nema mnogo đaka. Maestralno je Ćopić dočarao tog našeg dobrodušnog čovjeka i oslikao dušu grmečkog seljaka kroz djeda Radu. Djed Rade i njegov unuk prolazeći kroz mnoge avanture zapravo su savršen prikaz shvatanja svijeta iz perspektive dječaka i starca koji o životu u stvari znaju najviše. Nepopravljivi maštar koji nas je proveo kroz “Jutra plavog sljeza” i “Dane crvenog sljeza” podarivši nam na dlanu jedan svijet djetinjstva, između sna i jave, razotkrivši nam svijet mašte i paralelno prikazavši zrelije doba i boje rata. U “Bašti sljezove boje” prikazao je najbolju alegoriju čovjekove podijeljenosti između svijeta mašte i sigurnog života.
Opisao je Ćopić sve te grmečke brkajlije, Nikoletine Bursaće, sve te skitnice, samardžije Petrake i Jovandeke koji su svraćali u dvorište djeda Rade u grmečkom selu punom brežuljaka i ljudi. Sa izvora Japre i iz prostodušnosti svojih seljaka, sa tih vodeničnih mlinova napajao je Ćopić dušu ispisujući najljepše stranice srpske književnosti. Nema djeteta koje ne zna za “Ježevu kućicu”, “Magareće godine” i “Orlovi rano lete”.
Često je dolazio u rodno selo, pričao je s ljudima, osjećao njihov mentalitet, slušao njihove priče i doživljaje koje je utkao u svoja djela, što njima i nije baš sjedalo. Bio je jednostavan, šaldžija i duhovit, omiljen gost u svim školama koje je često posjećivao poklanjajući knjige školskim bibliotekama i družeći se sa đacima.
Boljelo je Ćopića mnogo toga. Osjećao je i te kako negativne promjene u društvu i nije mogao da ćuti na iskrivljenost koja je obuzimala sve pore društva. To ga je koštalo. Morilo ga je sve što se dešavalo na društveno-političkoj pozornici Jugoslavije, jer razotkrio je laži na kojima je počivao jugoslovenski sistem u doba Josipa Broza Tita. Zbog toga je mnogo propatio.
Koliko je bio snažan, svjedoči i to da je napisao “Jeretičke priče” objavljene u beogradskim “Književnim novinama” 22. avgusta 1950. godine, nakon čega je uslijedio progon, jer se podsmjehnuo generalima i direktorima, ministrima i njihovim svastikama koje na fakultete dolaze luksuznim autima. Jednom prilikom, govoreći o tome, kazao je:
- Tu je počela da tuče teška artiljerija. Mene je to neobično iznenadilo. Mislio sam da će me pohvaliti zbog toga. Mnogi su me, doduše, počeli hvaliti preko telefona, ali kad je došlo do velike gužve i velikih članaka u “Borbi”, onda su svi oni koji su me hvalili, bogami prećutali... Telefon je prestao da zvoni. Međutim, prošlo je niz godina, a u Antologiji srpske posleratne satire na prvoj strani našla se moja “Jeretička priča”, kao početak satire u novoj Jugoslaviji i od toga, kasnije, niko nije pravio probleme, niti je bilo kome padalo na um da je zabranjuje. Ni nju, ni sve te moje jeretičke priče koje su se nizale jedna za drugom.
Progonjen je i isključivan i nakon objavljivanja romana “Gluvi barut”, kao i zbog “Odumiranja međeda”.
Uz ove, napisao je Ćopić važne romane kao što su “Ne tuguj bronzana stražo”, “Prolom” i druge, ali i čuvenu zbirku poezije “Mala moja iz Bosanske Krupe”.
O Ćopiću se može govoriti danima i pisati do beskraja, ali jedno je sigurno - ni on takav kakav je bio nije bio nesalomiv. Znamo i da bi to sve isto opet napisao.
Nažalost, nije izbjegao te crne konjanike od kojih se branio riječima, jedinim oružjem koje je imao.
Jezik
Govoriti o Ćopiću, a ne spomenuti jedinstvenost jezika koji krasi njegova djela, prosto je nemoguće. Pisao je specifičnom kombinacijom krajiških izraza unoseći dovitljive kovanice. Kod njega se sve nešto “sronda” i “mandrči”, svi su tu neki “zgubidani” i “rođene bene”. Velika je vrijednost njegovog književnog opusa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
