Poeta i diplomata Milan Rakić pjesmama ulijevao snagu budućim generacijama

Ilijana Božić
Poeta i diplomata Milan Rakić pjesmama ulijevao snagu budućim generacijama

BANjALUKA - “Danas nama kažu, deci ovog veka, da smo nedostojni istorije naše, da nas zahvatila zapadnjačka reka, i da nam se duše opasnosti plaše. Dobra zemljo moja, lažu! Ja ću dati život, otadžbino moja!”, poručivao je pjesmom “Na Gazimestanu” pjesnik Milan Rakić koji je umro na današnji dan prije 82 godine.

Ovom pjesmom veliki pjesnik je oživio viziju legende o bici na Kosovu i njenim posljedicama. Svojim stihovima Rakić je davao podstrek svim budućim generacijama da osjete sopstvenu snagu, da stvore nove ideale, nove poglede i djela kojima će obilježiti svoje doba.

Rodoljublje Milana Rakića prožeto je plemenitošću i pogledima modernog mislioca. Njegovi stihovi otključavali su mnoga srca i navodili na duboko promišljanje.

Predratnih godina, prolazeći hodnicima ministarstva Ivo Andrić je naišao na kancelariju Milana Rakića, a kada ga je Andrić upitao šta radi, ovaj je stidljivo odgovorio da piše pjesmu. Po kasnijem Andrićevom opisivanju njihovog susreta saznajemo da ga je Rakić odmah odveo do svog stola na kome se nalazila hrpa naslaganih akata, te da je u središtu bio jedan list hartije ispisan u prozi. Rakić je zbunjenom Andriću objašnjavao neuobičajeno bilježenje pjesme u strogo vezanom stihu. Milan Rakić je u svojoj kancelariji, kada bi našao zgodan trenutak, činovničko pero zamjenjivao pjesničkim. Svaku pjesmu pisao je u prozi, kao što je ispisivao i obična akta na kojima je svakodnevno radio. Na kraju svakog napisanog stiha stavljao je jednu malu, uspravnu crtu. Sve je činio zbog toga da ga ne bi neko iznenadio u stvaranju. Sramota bi ga bilo da neko na njegovom stolu pronađe stihovi i strofe. Tako je diplomatski službenik Milan Rakić krišom, u malenoj sobi ministarstva, stvarao najljepše stihove srpske poezije.

Andrić je isticao Rakićevu skromnost, ali i njegovu urođenu otmjenost i dostojanstvo. O tome svjedoči i činjenica da su njegovi stihovi na velika vrata ušli u srpsku poeziju, a da publika nije ni znala ko je i kako se zove njihov tvorac. Prve njegove pjesme su štampane 1902. godine u “Srpskom književnom glasniku”, a umjesto imena autora stajao je pseudonim, odnosno zagonetno, latinično slovo “Z”.

Rođen je u Knez Mihailovoj ulici, otac mu je bio Dimitrije Mita Rakić, ministar finansija i čovjek koji je prvi preveo “Jadnike” Viktora Igoa. Njegova majka Ana bila je kćerka akademika Milana Milićevića, književnika, etnologa i predsjednika Srpske akademije nauka.

Milan Rakić je posjedovao sve talente svojih predaka, o čemu svjedoči njegova uspješna karijera pravnika, diplomate i pjesnika.

Rano je ostao bez oca, a brigu o dječaku preuzeo je djed. Kada je završio gimnaziju, Rakić se upisao na Filozofski fakultet, a potom se prebacio na Pravni. Djed je imao velike planove za svog unuka, finansijski ga je pomagao i ohrabrivao da studije nastavi u Parizu. Boravak u Parizu uticao je na njegovo obrazovanje, ali i na ljubav prema poeziji kojom je postao opčinjen. Nakon završenog obrazovanja u francuskoj prestonici Rakić se vratio u Beograd i zaposlio u banci. Veoma brzo je napredovao, prešao je u Ministarstvo finansija, a potom u Ministarstvo inostranih djela.

Od 1905. do 1911. boravio je u konzulatu u Prištini. Tu je upoznao mnoge spomenike srpske drevne kulture i književnosti, a 1906. pisao je iz Prištine: “Sa očajanjem mora čovek misliti na budućnost našega naroda, ako nam stanje potraje još koje vreme. Sa svih strana čuju se glasovi očajanja, pa i od onih koji su tu da pomognu stradalnicima. Jadna pomoć... A ja sam uveren da je za ovakvo stanje kriv naš zločinački nerad”.

Pred početak balkanskih ratova Rakić je napustio diplomatsku službu i dobrovoljno se priključio jedinici pukovnika Alimpija Marjanovića. Nakon 15 dana obuke u Prokuplju ušao je u četu Vojvode Vuka i krenuo ka Kosovu, bio je prvi koji je ušao u oslobođenu Prištinu. Odmah je otišao u konzulat kako bi izvadio veliko crkveno zvono koje je svojevremeno sakrio od Turaka u podrum. Zvono je bilo izneseno i postavljeno u porti pravoslavne crkve. Rakić je prvi povukao uže, da bi potom to učinili i ostali. Zvonilo je zvono kao znak da je Kosovo oslobođeno. Za učešće u ratu 1912. godine odlikovan je Zlatnom medaljom za hrabrost.

Anegdota

O njegovom stupanju u diplomatiju postoji zanimljiva anegdota. Naime, Rakić je išao da se predstavi Nikoli Pašiću, a već se o njemu znalo kao o talentovanom pjesniku. Pašić mu je tom prilikom kazao: “Ovaj, znaš. Ja sam čuo da ti pevaš pesme u pevanje, ali u spoljnu politiku nema pevanje, nego ima sve da čuvaš u državnu tajnu, kao što devojka ima da čuva... ovaj... pre nego što se uda”.

Preminula Isidora Bjelica
Preminula Isidora Bjelica
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana