Milorad Telebak, lingvista: Neznanje nas je srozalo, samo znanje može da nas unaprijedi

Milorad Telebak
Milorad Telebak, lingvista: Neznanje nas je srozalo, samo znanje može da nas unaprijedi

Međunarodni dan maternjeg jezika prilika je da se podsjetimo na svoj, srpski jezik i pismo, njihov značaj i naš odnos prema njima.

Ovdje se misli na standardni jezik, koji - da bi uspješno služio svojim javnim funkcijama: sredstvo sporazumijevanja, oruđe nacionalne kulture, temelj samobitnosti i samosvojnosti (da ne kažem “identiteta”!) - mora biti utvrđen pravilima gramatike i pravopisa, normiran, jedinstven, koji je iznad svakog narodnog govora, drugačiji od svakog dijalekta i zato ga treba učiti, znati i njegovati. Niko se, dakle, ne rađa sa standardnim jezikom.

Mi, međutim, već pedeset godina sve manje učimo svoj jezik, iako nam je genijalni reformator Vuk Karadžić ostavio najsavršenije pismo - srpsku ćirilicu i fonetski pravopis (jedan znak za jedan glas), po kojem - kako je on govorio “svako može naučiti da čita i piše od ručka do večere, čime je zadivio kulturnu Evropu.

- Uz to, naš reformator je digao narodni jezik na nivo standardnog (književnog) jezika i time (zbog viševjekovnog ropstva nepismenim masama) fantastično skratio put do pismenosti i kulture. I to je jedinstven primjer.

Nacionalno samoponištavanje

Mi smo, međutim, Vuku vratili nizom jedinstvenih ili vrlo rijetkih primjera nacionalnog samoponištavanja.

- Prvo, napustili smo svoje tradicionalno pismo - ćirilicu i prešli na tuđe - latinicu (dovoljno je samo pogledati javne natpise na našim ulicama) - Drugo, najezda stranih riječi, pretežno engleskih, kojima su naši mediji širom otvorili svoja vrata, bez potrebe i kontrole zaposjela je srpski jezik, baš kao i strani vojnici srpsku zemlju. Oglušili smo se o zavještanje rodonačelnika naše nacije Stefana Nemanje: “Uzmeš li tuđu reč, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio.” Nismo slijedili ni velikog Kočića, koji se na smrt i život borio za čistotu i ljepotu srpskog jezika. Da nevolja bude veća, Kočić je branio naš jezik od stranaca (austrijske administracije), a danas ga kvarimo - mi!

Promašene reforme

U srpskim školama, decenijama urušavanim promašenim reformama, srpski jezik (gramatika i pravopis) uče se uglavnom u osnovnoj školi, dakle samo najosnovnije, a naučiti se ne mora ni toliko, u srednjoj školi predaje se samo književnost. Danas sve više bez čitanja književnih djela. Kakvo znanje se tu može očekivati? Zato su kriterijumi ocjenivanja ukinuti. Kako drugačije objasniti da je u jednoj srednjoj školi u susjednom gradu od 25 učenika bilo odličnih - dvadeset pet !!!

Polupismenost “zacarila” na javnoj sceni

Naši mediji, nekada uzori pravilnog jezika i lijepog govora, pretvorili su se u svoju suprotnost, u najveće kvarioce jezika i govora. A mogli bi, naročito televizija, s obzirom na moć uticaja - biti ne samo u službi njegovanja jezičke kulture nego i podizanja opšte kulture, obrazovanja. Oni, međutim, danas pretežno promovišu primitivizam i neukus.

Nikada do sada se srpski jezik nije manje učio, a nikada više ljudi nije javno govorilo i pisalo. Zato je polupismenost “zacarila”“ na javnoj sceni. Neshvatljivo je koliko se iz skupštinskih dvorana mogu čuti pogrešni padeži, nepravilni glagolski oblici, oskudnost rječnika, nespretnost u organizaciji rečenica, poštapalice, “akanja” raznih vrsta.

Posle izgubljenog jezika nema naroda

S raspadom Jugoslavije drastično je smanjena teritorija na kojoj se govorilo srpski; smanjen je i broj govorilaca. Na udaru globalizacije našli su se naročito mali narodi. Izvjesniju budućnost mogu imati samo oni koji svoj jezik vole, uče, znaju, čuvaju. Samo tako možemo sačuvati i sebe kao narod. Jer, jezik i narod imaju istu sudbinu. Stefan Nemanja je upozoravao: “Posle izgubljenih ratova, ostaje narod. Posle izgubljenog jezika - nema naroda” To se desilo Hazarima, koji su, ne sačuvavši jezik, prestali da postoje kao narod. To se pred našim očima desilo Lužičkim Srbima! Na drugoj strani, čudesnu moć jezika u očuvanju naroda pokazali su Jevreji. Desetinama vijekova rasuti po svijetu, nisu zapostavili ni zaboravili svoj jezik. Na kraju su se vratili u Jerusalim kao narod!

Krajnje je vrijeme da država (vlast i institucije) stvore materijalne uslove ugleda davno skrajnutoj školi i dostojanstvo omalovaženim nastavnicima. Uspostavi realne kriterijume za ocjenjivanje znanja učenika i uvede konkurenciju pameti - umjesto poklanjanja ocjena i kupovine diploma.

Neznanje nas je srozalo, samo znanje može da nas unaprijedi. To zahtijeva mobilizaciju svih. Ako želimo da nas bude!

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana