Kočićeve riječi trajne jer im je dao otpornu snagu poezije

Riječi koje decenijama žive, suze, čemer i gorčina svijeta oživljenog i zauvijek zabilježenog na stranicama knjiga, danas su uglavnom sačuvana su i voljena od strane posvećenika njegovom djelu, i onih čitalaca i proučavalaca koji i dalje u njegovim rečenicama vide sadašnjost, bivajući nadahnuti prošlošću.

Od Kočićevog odlaska prošlo je 105 godina, više od čitavog vijeka, a vrijeme ponekad djeluje kao da je ostalo zarobljeno u godinama koje su ostale iza nas. Zato ga i danas pominjemo kao i našeg savremenika, sjećamo se i čitajući ponovo proživljavamo živote njegovih junaka, posebno Davida Štrpca, Mrgude, Simeuna Đaka i Mračajskog prote. Od pripovjedaka “Tuba” (1901), “Mrguda” (1902), “Zulum Simeuna Đaka” (1902),

“Jablan” (1902), “Grob Slatke Duše” (1902), “Mračajski proto” (1903), do “Mejdana Simeuna Đaka” (1904), “Rakijo, majko” (1904), “Kroz Mećavu” (1907) i “Vukovog gaja” (1909), preko “Jazavca pred sudom” (1904), “Sudanije” (1910), iza Kočića su ostali veliki zapisi o velikim i malim svjetovima, ljudskim sudbinama i golom životu, koji i sada gađaju u srce čovjeka ovih krajeva.

Isidora Sekulić je bila jedna od piščevih savremenica, koja je, između ostalog, pisala o Kočiću, govoreći da je njegova patriotska direktiva u djelima izraz osobite strasti, da se pamti ono što je bilo, i da se ništa ne zaboravi - jer narod koji gubi istoriju i prošlost, na kraju gubi sebe.

- Djelo Kočićevo bezmalo u celini ima istorijsku direktivu, a epskog je karaktera. Njegovi bosanski gorštaci imaju ličnih obeležja, ali su ipak izraz jednog kolektivnog mentaliteta i herojstva. To su ljudi koji zaboravljaju lične živote, žive nadneti nad opšte narodnim stradanjem i čemerom, nad tužnim likom svoje mučne zemlje. Ljudi koji ne spavaju. Behu to ljudi ćutanja i nepoverenja, nagline, ljudi rakije i njenih isparenja koja uveličavaju stvarnost, ljudi noćnih razgovora, očevi starmale dece i drugovi gorkih šaldžija, ljudi uzbuđenih mašta i “siline i pasjaluka”. Kad je Kočić pisao “silina i pasjaluk”, dobro je znao šta kaže, znao i po sebi i po Bosancima svojim. Kroz pisanje Kočićevo smo svi poznali te čudake patriotske bosanske koji ne traže za svoje čežnje ekvivalent u spoljašnjem svetu, koji provode život ne sagledajući ni senku neku ispunjenog ideala - bilježila je Isidora Sekulić.

Borba

Govoreći o Petru Kočiću za “Glas Srpske” profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci Duško Pevulja rekao je da se danas Kočićeva borba za socijalna, demokratska i nacionalna prava srpskog naroda uglavnom prenaglašava, što, prema njegovim riječima, najviše čine političari.

- Prilikom njihovih govora o Kočiću, koji se dešavaju samo u ovoj nedjelji kada se obilježava spomen na velikog pisca, ta isprazna površnost svaki put se ponovi i nanovo potvrdi. Kočićeva borba o kojoj je riječ bila je najdublji izraz svijesti i savjesti njegove generacije, bezslovni odgovor na naloge njihovog vremena. Podsjetimo da su i on i Ćorović i Šantić i Šola bili poslanici u Bosanskom saboru, da su se prema tome poslu odnosili kao prema diktatu vremena a ne kao prema nečemu što je bilo dio njihove vokacije. Obavljali su taj posao besprekorno, spremali se ozbiljno, radili prilježno, bili u svakom smislu dostojni trenutka u kome su živjeli. U tom smislu, današnji političari, mahom bezobrazni primitivci i drski improvizatori, ljudi iskvarenih naravi koje zanima samo vlastiti ćar, niti imaju moralno pravo da govore o Kočiću, niti da svojataju moralno i slobodarsko nasljeđe njihovog vremena. Kočić i Ćorović svoju borbu će platiti teškim mukama i na kraju smrću, šta su danas oni koji su skloni da se nevješto pozivaju na njih spremni da žrtvuju? Ništa, jer oni i ne znaju šta znači žrtva - rekao je Pevulja za “Glas Srpske” i dodao da je čitav Kočićev naraštaj književnost smatrao kao najviši izraz narodnog života, a ne aparatnu samosvrhovitu estetsku djelatnost, nego djelatnost najprisnije uvezanu sa životom.

Pevulja navodi da je jednim dijelom Kočićeva borba nalik onoj borbi kakvu je danas nužno voditi, što mi činimo prilično trapavo.

- Kočićeve riječi su trajne zato što im je on, kako je pisao Andrić nekom prilikom, dao univerzalnu i otpornu snagu poezije. Zato su pretrajale sve ovo vrijeme. S druge strane, pod suncem će, suprotno riječima propovjedničkim, možda ponekad nešto novo da se i desi (kao što je ova nesretna i svezblanjujuća pometnja sa korona virusom!), ali u ovoj našoj zemlji, opet da prizovemo Andrića, labavih zakona i rđavih gospodara, neće nikad ništa novo da se dogodi, stalno se ponavljaju loše matrice koje su skoro potpuno podudarne sa vremenom u kome je živio i djelovao Kočić - kaže Pevulja.

On dodaje da oni koji vode borbe, misle na svoj interes i nacionalno prizivaju samo ako služi njihovom interesu, na taj način čineći zloupotrebu.

- Na primjer, Kočić je bio protiv okupacionih vlasti, protiv bosanskog jezika i protiv te nametnute politike o nekakvoj bosanskoj naciji, ali se kao oglašeni srpski nacionalista nije odricao Bosne, kao što to neki naši dezorijentisani  političari danas čine - čine jer o istoriji zemlje koju bi da vode ne znaju ama baš ništa - za sebe je govorio da je “stari Bošnjanin” ili “starovnik Bosne”, što su istorijski utemeljene istine. O tome briljantno piše profesor Staniša Tutnjević u studiji “Srpski nacionalizam i bosanski patriotizam Petra Kočića”. O tome bi trebalo da se misli, jer bi i politika, naročito ona kulturna, trebalo da počiva na nekakvom mišljenju, ovdje sve počiva na improvizaciji, ličnom interesu i na tragikomičnoj aroganciji - navodi Pevulja.

Sjećanje

Osvrćući se na način na koji se sjećamo Kočića, Pevulja navodi da je to danas učinjeno na način koji je uglavnom nedostojan njegove veličine.

- Pisao sam o tome i često govorio, lišen bilo kakvog kritizerskog poriva: sve ono što se događa povodom obilježavanja “Kočićevog zbora”, veliki pisac ne bi odobrio. Temeljito sam proučavao Kočićev život i rad, napisao više od deset radova i priredio pet knjiga o njemu, tako da to sa velikim pouzdanjem mogu da tvrdim. Mi prije svega moramo da mislimo, kada njegujemo uspomene na velike stvaraoce, da to bude na način koji je u duhu onoga što su oni činili. U Kočićevom slučaju to nije riječ. Postalo je smiješno, zapravo otužno gledati kako svake godine kulturne institucije iz ovoga grada - koje su već godinama u stanju duhovne i idejne hibernacije - daju neki svoj skroman doprinos “Kočićevom zboru”, eto da i oni upišu jedan događaj u pusti kalendar svojih aktivnosti - kaže on.

Pevulja dodaje i da je sve što je manifestaciono i paradno, u svojoj srži je efemerno, što je već decenijama jedno loše svojstvo naše kulture.

- On iz okvira nevješte parade i mizernog spektakla jednostavno ne može da izađe, pa to pokazuje i povodom manifestacije posvećene Kočiću. Nju treba temeljito preoblikovati, redizajnirati, drukčije osmisliti, tako da bude afirmacija Kočićevog djela i doprinos njegovom novom sagledavanju. Ja kad čujem da o svemu odlučuje neki Odbor za obilježavanje “Kočićevog zbora”, uvijek se slatko nasmijem i zapitam se: ima li ikakve nade da će pojedini ljudi shvatiti da je komunizam doživio krah prije više od tri decenije i hoće li praznine svojih života makar pokušati da ispune nečim sadržajnijim i smislenijim od dosadnih sastanaka, kojima se samo sebi daje lažni privid tužnog značaja - zaključio je Pevulja.

Ognjište

Jedna od osoba koja se takođe, na drugačiji način, bavi Kočićevim svijetom je muzejski savjetnik i etnolog Muzeja Republike Srpske Vladimir Đukanović, koji je za “Glas Srpske” progovorio  o Kočićevom ognjištu.

- Kočićevo ognjište sastoji se od nekoliko objekata, odnosno nekoliko planinskih kuća brvnara. U posljednje tri godine pripremio sam tri izložbe i to u rodnoj kući Petra Kočića u kojoj je prikazan njegov rad i njegov život. U kući su prikazane sve poznate fotografije Petra Kočića, kao i poznati rukopisi “Za seljaka”, “O Bosni” i “Mrguda”. Takođe su prikazane i fotografije njegovih junaka koje je fotografisao Milan Karanović i s njima obavio razgovore. Na fotografijama su prikazani Tuba, Lujo, David Štrbac, kao i Kočićeva porodica nakon njegove smrti.

Druga kuća je dinarska, planinska kuća brvnara, u kojoj su prikazani različiti predmeti, s kraja 19. i početka 20. vijeka. Centralni dio ove kuće je ognjište i predmeti uz ognjište. U drugoj prostoriji prikazane su fotografije predjela sa Zmijanja, ljudi sa Zmijanja, narodnih nošnji sa Zmijanja - navodi Đukanović za “Glas” i dodaje da je treća kuća u stvari zgradica nazvana Djevojačka soba, u kojoj su prikazani predmeti onoga čime su se žene i djevojke tog perioda bavile.

On objašnjava da je glavni cilj bio da se formira muzejska zbirka Kočićevo ognjište, te da se u nekom narednom periodu formira muzej na otvorenom. Kao jednu od najzanimljivijih stavki toga on izvaja fotografiju na kojoj je prikazana stvarna Kočićeva kuća i njegovo domaćinstvo, kao i njegovi junaci, za koje malo ko zna da postoje fotografije.

- Zanimljivo je da se vidi kako su te kuće izgledale. Zanimljiva je porodična zadruga. To je način stanovanja s kraja 19. i početka 20. vijeka, kada je u jednoj kući živjelo nekoliko desetina stanovnika. U tim kućama nije se spavalo, već se boravilo tokom dana. Svaki taj zadrugar je imao svoju zgradicu u kojoj se spavalo.  U tim kućama ložila se vatra i kuvalo, a u tim zgradicama nikad se nije ložila vatra. Kada dođe zima i bude minus, oni su tu spavali, ali nisu ložili vatru - objašnjava Đukanović, koji je o Kočiću napisao knjigu “Zmijanje - Kočićevo ognjište”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.