Vlast u snijegu

Vlast u snijegu
Veselin Gatalo
08.02.2014 20:08

Negdje u isto vrijeme, jedno dijete i jedan starac, bili su relativno blizu. Geografski, ne socijalno ili kulturološki. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, starac iz ove priče, gledao je svoju omiljenu tursku seriju u svojoj nelegalno izgrađenoj vikendici na Savi.

Robert Idrizi, po zanimanju dijete, vraćao se iz Austrije na rodno Kosovo. Mislio je o tome kako već kao tinejdžer govori njemački, srpski, albanski i nešto engleskog i kako ga čeka svijetla budućnost. Međutim, na putu autobusa prema Prištini i Roberta prema svijetloj budućnosti, ispriječila se silna vojvođanska bjelina. Nije samo Roberta bilo malkice strah od toliko snijega, i ostali putnici u autobusu isto su se osjećali.

Tomislav Nikolić, predsjednik predevropske Srbije, uživao je u toplini kamina njegove nelegalne vikendice i u ekranu od metar i po po dijagonali, u svom novom turbanu i svilenom ogrtaču, istom kakav je imao i Sulejman Veličanstveni u seriji. Gledao je čas u ekran, čas u zidno ogledalo, da vidi koliko liči na sultana Sulejmana. Mislio je i kako je njegova žena ista sultanija Hurem, ono dok je bila ona prošla glumica. I ova liči, ali ne onoliko. Pružio je ruku prema stoliću, uzeo fildžan kafe, srknuo i vratio ga na sto govoreći "Juh, juh..", poput pravog sultana. Daće Bog i Engleska da se riješe i tog Kosova, da se zna dokle mu je sultanat i gdje se njegova riječ poštuje i sluša. A sultanova se ne komentariše. B92, RTS, Prva TV, Blic, Politika, Telegraf, sve je pod kontrolom. Izbori dolaze, ne mora se nikom od uhapšenih još suditi, ljepota jedna. Još četiri godine, a za četiri godine sultanovanja, ko živ - ko mrtav! Ima četiri godine da smisli kako će i šta će. Ušuškao se  dublje u topli ogrtač, uvukao ruke u nj i slušao kako košava brije po zidovima tvrde nelegalne vikendice na Savi.

Obraćanje Sulejmana Veličanstvenog

Odjednom, obratio mu se Sulejman Veličanstveni, ravno sa ekrana: "Tomo.. Ooooo, Tomoooo....". Tomislav Nikolić, predsjednik predevropske Srbije, skoči i prekrsti se. Onda shvati da se prekrstio naopačke, kako su ga učili u engleskoj ambasadi. Opet se prekrsti, ovaj put triput, i to pravoslavno. Skide turban i reče "Oprosti mi Bože, neću više nikad...". „Šta nećeš!?" - povika Sulejman sa ekrana. "Neću više nosit' turban i... i ovu haljinu... Ovoga mi krsta!" - kaza i prekrsti se opet, ovaj put pravilno. Onda Toma vidje da ne govori ni Suljo Valičanstveni ni ekran, nego sto. Priđe, podviri se i vidje mali uređaj. "Je li me to slušate, a? Predsjednika slušate!?". "Ne pametuj već izlazi. Toplo se obuci. Idemo u predizborno spašavanje u Vojvodini". Tek tada predsjednik predevropske Srbije prepozna glas prvog ministra, Aleksandra Vučića. Brzo se obuče, nazu čizme, uze najdražu lopatu i zamota je u ćebe. Navuče rukavice i kapu, i izađe sa lopatom na snijeg. Začu buku helikopterske elise i vidje okice Ivice Dačića i unezvjereno lice prvog ministra, Ace  Vučića, kako vire iz kabine. Bilo je unutra i par vojnika sa oznakama tenkovske jedinice. Bili su mali skoro kao predsjednik vlade, Dačić. Uspuza se, uz pomoć vojnika koji su ga na vjetru propelera i košave vukli za kaput, skupa sa lopatom, u helikopter. "Šta ti je to?" - upita prvi ministar i uze ćebe. Razmota ga, lopata udari o pod helikoptera. "Jesi li bre lud? Šta si bre hteo sa grobarskom lopatom!?". "Da iskopavamo babe i decu iz snega" - rekao je Toma – "To mi uspomena sa posla posla...". Ivica Dačić, predsjednik Vlade, samo je kolutao očima iznad vunenog šala. Helikopter se uzdizao u mećavi. Jedva se čulo kako Ivica Dačić pjeva pjesmu Halida Bešlića dok je moćna mašina grabila ka sjeveru.

Napad na autobus

U Robertovom autobusu, nije sve bilo kako treba. Vozač Manojlo je morao zaustaviti moćnu mašinu. Ostavio je grijanje uključeno, kao i motor. Tinejdžer ipak obuče kaput, stavi slušalicu u uho ajfona i odvi muziku. Svirala je "Kosovska" od grupe "Bijelo dugme", grupe još iz prošlog vijeka. "Ljoooke mandoljina..." - čulo se u Robertovom uhu. Zatvorio je oči i isključio se od ostatka toplog autobusa i ledenog krajolika. Nakon kojih desetak minuta toplog polusna, šofer Manojlo začu kako nešto lupa po vratima autobusa. Začudi se da je grtalica stigla tako brzo. Obično joj trebaju sati. Nije se zabrinuo, imao je goriva i više nego dovoljno da sačeka pomoć. Pritisnu crveno dugme i vrata se sa šumom otvoriše. U autobus uđe hladnoća i omanji vojnik u maskirnoj uniformi. Putnici počeše negodovati, jer je s vojnikom ušla i hladnoća. Osjetio je hladnoću i Robert Idrizi, austrijski tinejdžer, ali nije obraćao pažnju. Vojnik nije ni pozdravio vozača. Držao je ruku na uhu, gurao slušalicu u ušnu šupljinu i govorio: "Da... Starica ili dete... Razumem...". Gledao je oko sebe. Pogled mu se zaustavio na majci i djetetu na trećem sjedištu. Obratio se gospođi u tridesetim: "Gospođo, treba nam vaše dete... Vratićemo ga brzo, ništa se ne brinite...". Majka je čvrsto zgrabila preplašeno dijete i strpala ga pod kaput. Vojnik vidje da je majka krupnija od njega, pa prođe do petog reda. U petom redu se bakica od kojih osamdesetak godina, držala za rukohvat ispred sebe i ustrašeno gledala vojnika. Vojnik je povuče, ali bakica pojača stisak. Ni padobranac je ne bi odvukao od sjedišta, a kako bi maleni i promrzli tenkista. Vojnik je morao odustati. Bakica je, uz sve muke, bila barem dva puta veća od njega, vojnika. Pogleda dalje. Svi su čvrsto držali svoju djecu a starci su se tvrdo usidrili i uhvatili za rukohvate i sjedišta. Tada vojnik spazi Roberta Idrizija, dječaka iz Austrije na putu za rodno Kosovo. Poče se polako prikradati napola usnulom djetetu koje je poluglasom pjevušilo staru albansku pjesmu.

Čekajući dete

Helikopter, koji je u međuvremenu stao, otvorio je vrata. Vjetar je unio snop pahulja od kojeg su se predsjednik Nikolić i predsjednik vlade Dačić, zbili u ćošak kabine. Vojnici su uvježbano iskočili u snijeg. Aleksandar Vučić, premijer, govorio je u mali mikrofon pod kragnom kratkog kaputića: "Naredniče, jeste li bre našli tu babu ili dete...? Halo...! Čujete li me...!?". Odgovora nije bilo. Samo su se predsjednik i premijer rukavicama branili od pahulja. "Idemo li?" - pitao ih je prvi ministar Vučić. "Ja sam iscrpljen... Ne mogu... Štrajkovao sam, bre, glađu... Još imam posledice..." - rekao je predsjednik. Predsjednik Vlade nije ništa rekao, ali se na njemu vidjelo da mu ne pada na pamet da napusti sigurnost helikopterske kabine. Prvi ministar skinu kapu i baci je negdje u mrak, raskopča gornje dugme kaputića i reče: "Dobro. Ja sam, izgleda, poslednji srpski mučenik. Je li sveti Sava pitao hoće li da pomogne nejači!? Nije! Ovo je prilika da se Srbija obračuna sa svojim zastarelim mitovima i dobije novog heroja. Ostanite tu. Ja sam spreman za Srbiju da mrem, nije mi žao... Naredniče, sunce ti bre tvoje, jesi li našao to dete!!!???". U slušalici se začu krčanje pa narednikov glas: "Imamo dete...!".

Muke po Robertu I.

Robert je preklinjao dok ga je srpski tenkista vukao kroz mećavu. "Kosovo je Srbija! Moj tata nije bio u OVK...! Pustite me, molim vas Bite her soldat, bite...!!!", vikao je mališa u slabašnoj nadi da će ga vojnik pustiti. Vojnik ga je zgrabio i ponio tridesetak koraka, izbivši mu vazduh iz pluća. Vukao ga je onda, očigledno premoren od dečkove težine, nekoliko minuta, a onda je zadihan stao pred ogromnu siluetu. Na sekund je kroz mećavu vidio stravično lice sa ogromnim usnama. Ogromni čovjek, bez kape, izbuljenih zakrvavljenih očiju, zgrabio je nesrećnog Roberta. Robertu je popustio mjehur, pomokrio se u samtne pantalone od straha. Pomislio je kako to mora biti jedan od onih manijaka, pedofila o kojima su mu pričali nastavnici i roditelji. Te pedofile je zamišljao upravo ovako, sa ludačkim pogledima i debelim usnama, ogromne i unezvjerene. Ovaj je trčao i čvrsto u šapama drž'o tinejdžera. Kad je snijeg pod njima popustio, Robert je vrisnuo. Pomislio je šta bi mu sve manijak mogao uraditi u debelom snijegu. Manijak je onda opet ustao, ponio ga dalje, vjerovatno prema nekoj kolibi u kojoj će ga mučiti. Otvorila su se nekakva metalna vrata iza kojih su već ležali jedan dječak i jedan starac, oba zagrljeni i umotani u ćebe. Učiniše mu se odnekud poznatim. Pokraj njih je stajala lopata, vjerovatno predviđena za to da ih pedofil zakopa poslije napastvovanja. Ova dvojica su, bio je siguran, isto kao i on - žrtve ogromnog manijaka, dva nesrećnika koji su, baš poput Roberta, vojnici oteli i predali manijaku. Gorko je zaplakao nad svojom sudbinom. Zaridao je kao da ga manijak već napastvuje. Onda je deda u ćošku rekao "Ćuti bre, mali, majke ti ga spalim...!". A drugi, očigledno neki debeljuškasti dječak sa šiškicama, pjevušio je pjesmu Halida Bešlića "Kad Miljacka mostove odneseeee...". Robert od muke zaćuti i nastavi samo jecati. Zaključi kako je manijak u tom metalnom kontejneru tako izmaltretirao jadnog punačkog dječaka da je od muke počeo pjevati pjesme bosanskog pjevača. Da zaboravi, barem u pjesmi, nevolju u kojoj se našao. Čuo je kako manijak napolju prijeti nekim ljudima i govori im da ne smiju izlaziti.

Velika sreća Roberta I.

U metalnu komoru je ušao manijak a za njim i dva vojnika. Manijak je otresao snijeg sa kose i ramena. Starac i dječak su ga gledali. Bez straha. Robertu bijaše malo lakše kad to vidje. A i ne bi ga manijak, valjda, mučio pred tolikim svjedocima. Ipak, nije mogao prestati jecati. A manijak je progovorio: "Spasao sam nevino dete, cela Srbija je to videla, naš Momir je sve zabeležio. A vas dva ste se loše poneli. Ali neka, ne može svako da bude heroj...". Starac je, očigledno izrevoltiran, kazao "Ja pravim crkvu...". A onaj ogromni je nastavio kao da ga nije čuo: "Vekovima će se govoriti o čoveku koji je prije otcepljenja spašavao decu iz nekadašnje srpske pokrajine, kao što je car Lazar dao život za nekadašnji Kosmet. Mene će srpski narod da pamti kao spasitelja dece a ne kao čoveka koji je izdao Kosovo. Braćo, dobićemo izbore! Sa nama neće biti samo celi slobodni svet, već i naša braća Srbi koji će nakon ove moje žrtve da shvate svu pogubnost starih i prevaziđenih srpskih mitova. Ivice, Tomo, braćo moja. Daćemo Srbiji novu veru... Veru u nas!". Tinejdžer shvati da se mašina diže, da su u helikopteru koji ih nosi, vjerovatno negdje na sigurno. Shvati i da je s njim, osim dvojice vojnika, vlada Srbije. Mali Robert Idrizi je zadrhtao. Ali, ovaj put od sreće. Shvatio je koliko je srećan što nije Srbin i što mu ova trojica nisu vlast.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica