Da se složimo da se ne slažemo

Zamislimo u tom registru da neke 2060. godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli žurnalistiku predaje profesor rodom iz Zaječara po imenu Rašid Grujić. Brojni Grujićevi stavovi bliži su, međutim, dominantnim političkim kretanjima u Beogradu, nego u Sarajevu. Otud pojedini krugovi u Tuzli i Sarajevu počinju da šire trač da Rašidu pravo ime nije Rašid, nego Rašo. I onda u nekoj situaciji, žaleći se na pritiske, Rašid kaže: “Mene prozivaju da se zovem Rašo, a ja imam svoje lijepo pravo ime: Radovan, kao Radovan Karadžić”. Bošnjaci na društvenim mrežama se, naravno, masovno ustremljuju na njega.

Poglavnik mu dao ime

Čitaoci koji malo bolje prate lokalne medijske prilike i neprilike lako će prepoznati aluziju na recentnu priču o Dinku Gruhonjiću, profesoru žurnalistike u Novom Sadu, rodom iz Banjaluke, koga su srpski desničari prozvali Sabahudinom, a on primijetio kako on ima svoje lijepo pravo ime Dinko, “kao Dinko Šakić”, kako je rekao na nekoj dubrovačkoj konferenciji.

Nakon toga, posve očekivano, Gruhonjiću su putem društvenih mreža upućene višestruke prijetnje. To, jasno, valja nedvosmisleno osuditi, ali nije nezanimljivo notirati aktuelnu regionalnu dinamiku. Naime, jedva desetak dana prije prijetnji upućenih Gruhonjiću vrlo slične prijetnje su upućene na adresu docenta sarajevskog Prirodno-matematičkog fakulteta Franje Šarčevića. Razlog je Šarčevićeva kritika gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić, koju je optužio za zloupotrebu djece u korist bošnjačkog nacionalističkog narativa, a nakon što je ona na svojim društvenim mrežama objavila fotografiju sa (maloljetnim) dječakom u maskirnoj uniformi te sa beretkom sa insignijom “ljiljana”.

Inače nije nezanimljivo da unutar šire slike Gruhonjić i Šarčević pripadaju istoj “ekipici”. Doskora su objavljivali u istim medijima i pozicionirali se na vrlo bliskim stajalištima. Doskora im je i “aplaudirajuća publika” bila identična. To su oni koji rutinski i formalno osuđuju “nacionalizam” sve dok se pod “nacionalizmom” podrazumijeva “srpski nacionalizam”. Ipak, u jednom trenutku Šarčević se donekle izmaknuo iz prostora ispod “zajedničkog kišobrana”. Počeo je, naime, da kritikuje i hrvatski i bošnjački nacionalizam. U pomenutom “društvancetu” prvo se još i nekako toleriše, ali drugo je apsolutni tabu. Gruhonjić je, primjera radi, ponosni i prononsirani pobornik najgoreg i najradikalnijeg bošnjačkog nacionalizma i šovinizma te to i ne krije, pošto je to za njega, što bi se reklo, “mjesto za hvalisanje”. Proćelavi, proustaški djedica Gruhonjić za svoj rodni grad kaže da je “rezervat za ratne zločince, ratne profitere i njihove saučesnike”, a njegove stanovnike vrijeđa toliko rasistički da to nije političko korektno čak ni citirati. Veliki mi je plezir i ćeif da istinu o Gruhonjiću napišem u kolumni u novinama iz njegovog zavičaja. Nemam, naime, problem napisati bilo šta o tom “slobodarskom intelektualcu” pošto sam mu sve što sam o njemu mislio i mislim sasuo u facu usred glavnog grada njegovog šovinizma, usred Sarajeva, dakle, na Skenderiji, u Domu mladih, baš u vrijeme dok je trajala najgora i najodvratnija hajka na mene i moju porodicu, hajka u kojoj je Gruhonjić huljski sekundirao, a zbog mog prevelikog grijeha što sam sa Emirom Kusturicom i Peterom Handkeom pjevao pjesmu Halida Bešlića?! Dinko je na sve to samo iritantno zacvilio kao šugavo štene, što mu je i inače navika i manir. Usput budi rečeno, snimak te tribine zainteresovan čitalac može lako pronaći po bespućima interneta uz pomoć ključnih riječi odnosno fraze “autošovinizam i kako živjeti sa tim”.

Meritum

Vratimo se, međutim, ovdje na meritum. Ima ona čuvena replika Henrija Kisindžera o iračko-iranskom ratu gdje on kaže da je jedina loša strana tog rata što i u njemu, kao i u svakom ratu, neko ipak mora da pobijedi. Iz perspektive svake normalne osobe koja ne mrzi i ne prezire sve srpsko, jedini problem u polemikama gdje su s jedne strane Franjo Šarčević, Drago Bojić, Nerzuk Ćurak i Enver Kazaz, a s druge Dinko Gruhonjić, Andrej Nikolaidis, i dva Av-Av-Avdića, Senad i Avdo, je to što i tu neko, navodno, mora da pobijedi. To je meč u kojem nema za koga da se navija i jedino je potrebno napraviti dovoljno kokica za uživanje u čistom kibicovanju. Vjerovatno najinteligentniji pojedinac u navedenom, što bi Vuk Bačanović rekao, submediokritetskom kružoku, Andrej Nikolaidis, piše ovih dana o “nemoći dijaloga” između ova dva podskupa čije su razlike, iz srpske perspektive, jedva primjetne. Ako je dijalog između njih dijalog koji bi doveo do neke objema stranama prihvatljive istine, nemoguć, to još mnogo više vrijedi za potencijalni dijalog s bilo kojim od ta dva podskupa, a s pozicije “srpskog stanovišta”. Dugo je iz Beograda, pa donekle i iz Banjaluke, odašiljan signal potrage za sagovornikom iz političkog Sarajeva. Možda je došlo vrijeme da se prizna kako je trenutno jedina moguća sloga ona koja staje iza dijagnoze “da se slažemo da se ne slažemo”.

Konopac

Franjo Šarčević u Sarajevu studentima predaje matematiku, dakle paradigmatski prirodnu nauku, na koju ideologije nemaju uticaja. Nema liberalne ili totalitarne matematike, kao ni ljevičarske i desničarske. Ipak, Šarčevića bošnjački radikali optužuju da im “kvari” i “truje” djecu. Ti isti radikali od sarajevskog PMF-a i službeno traže da se ogradi od Šarčevića. Šta god ko mislio o Šarčevićevim političkim stavovima, on je ozbiljan matematičar. Dinko Gruhonjić na Filozofskom fakultetu predaje žurnalistiku, dakle, oblast na koju u ogromnom procentu utiču politički stavovi predavača. Takođe, u javnosti je već pokazano i dokazano da je Gruhonjićev “doktorat” veća sramota od plagijata. Jer plagijat je krađa autorstva, ali u plagiranim radovima se obično navodi ponešto smisleno, dok je Gruhonjićev “doktorat” niska besmislica i opštih mjesta. Srpsko društvo je taman toliko zrelije od onog u Kantonu Sarajevu koliko su i napadi na Gruhonjića benigniji od onih na Šarčevića. I zato je značajno osuditi sve verbalne i fejsbučko-instagramske atake na Gruhonjića (drugih, srećom, i nema), pošto oni samo njemu idu u prilog. Njihovom (zlo)upotrebom on od sebe pravi žrtvu, on, višedecenijski budžetlija koji u životu ni dinara ni centa nije zaradio, a da ih nije dobio iz državnog budžeta, što Srbije, što drugih zemalja. Svaka prijetnja Gruhonjiću je poen za njega. Treba ga ostaviti na miru. On je od onih kojima je dovoljno ostaviti dovoljno dugačak konopac, a oni sve sami urade.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.