SREĆNA NOVA NAJNOVIJA

SREĆNA NOVA NAJNOVIJA
Veselin Gatalo
28.12.2013 20:08

Jedino manje-više sigurno i jedno od rijetkih koje se isplati čekati, ovi su praznici pred nama. Oni dođu gdje god ih čekali i koliko god para imali. Izvjesniji su od plata i penzija, izvjesniji od sljedećih izbora. Jasna ucjena, neizrečena a realna, sročena nimalo kao "promijenite ustav pa ćemo vam dati pare", visi u vazduhu.

Zapravo, znači da neće dati usvoji ono što se traži. Zapravo, ni to. Kažu da neće dati pare za plate ako se ne nastave pregovori za ulazak u EU. A to će biti "dok se ne dogovore". Pri tom se zaboravlja da se ne radi ni o kakvom poklonu, već o pozajmici koju treba vratiti. Ali, Božić i Novu se isplati čekati. Ako išta, zato što sigurno dođu. Imaćemo priliku uživo gledati kako nam "tranzicija" uzima još jednu godinu mladih i perspektivnih života. Hm, ako ćemo pravo, više ni drugdje nije bogzna kako. Pričaju mi oni koji su išli u obećanu zemlju, Kanadu. Kažu, nema posla, "žuti" uzeše sve. Kinezi, Korejci, sjevernojužni ili neki drugi, uzeše sve. Šta god mlad i bijel čovjek hoće raditi, žut i mlad ili žut i star, radiće za manje para. Žuti ljudi rade kao crnci. Uskoro će, kako stvari stoje i ekonomije "bijelih" se drže, možda kazati jednog dana "radi kao bijelac", pošto ja, recimo, sve više radim za isto i manje para. Valjda tako to ide. Kad čovjek puno radi, drago mu je da ima onih koji puno imaju. Da bi na kraju mjeseca, kako kaza Dule Radović, oni koji rade mogli posuditi novac od onih koji imaju.

Medijska slika 2013.

Rado gledam TV kad mi se gleda, ali ga nerado gledam kad bi trebalo. Nije lako gledati podignute obrve, izbečene oči, mahatanje rukama, micanje ušima, krgutanje vilicama, pokazivanja prstom, prijetnje, ucjene, poneku masnu šalu ili psovku. Nisam ja od svile, i ljudi oko mene tako govore. Ali, nekako mi bez veze da i ljudi na TV zbore kao oni. Ne vrijeđa me, samo pomislim da i ja tako mogu. I sad, kad počnem voditi emisiju na TV-u, neću moći govoriti kao oni spikeri prije rata. Dunja Lango, Jasminka Šipka, Mića Orlović, eto njih navodim kao primjer. Izgledaću, ako nastavim insistirati na nekakvoj pristojnosti i uglađenosti, kao Vasa S. Tajičić iz serije "Pozorište u kući". Najgori hibrid je onaj Aleksandar Stanković što vodi i uređuje "Nedjeljom u 2" na HRT1. Neverbalna komunikacija mu je takva da bi bolje bilo da uz nju ništa ne progovara. Ne može se gostu unijeti u lice, zaleći u fotelju i prekrstiti ruke, barem ako misli biti ili ispasti ozbiljan. Ja, srećom, ne insistiram na ozbiljnosti, pa nemam taj problem. Nedavno mu profesor Raspudić odgovori na pitanje, a on "Niste odgovorili na moje pitanje". Čovjek mu kaže da jeste, a on opet "Odgovorite na pitanje". A on opet odgovori, drugim riječima, a Stanković opet "Odgovorite, odgovorite...!". Mene začudilo pa Nino Raspudić nije uzeo onaj mikrofon sa stalkom i počeo ga udarati po onoj kvrgavoj glavurdi. Valjda Stanković nije htio dozvoliti odgovor koji mu se ne sviđa, šta li. Nakon petominutnog razmišljanja zaključim da je njegovo ponašanje jako blisko ponašanju članova hrvatskog SDP-a. Oni inače ne polažu puno na komunikaciju ako im se ona ne dopada.

Medijska slika 2013, drugi dio

Moj prijatelj Zirdum, inače vlasnik i urednik slaboprofitnog i jako posjećenog portala "poskok.info", svojevremeno je bio u hercegovačkoj centrali HSP-a, kod velikih štovatelja Bosne i bosanstva, koalicijskih partnera bosanskih socijaldemokrata iz SDP-a Zlatka Lagumdžije. Nije bio sam, nije došao po poštenu poslu, ali je bio dovoljno Hercegovac da zapazi malenu statuu vođe ustaškog pokreta, gospodina Ante Pavelića, na stolu koalicijskih partnera SDP-a Zlatka Lagumdžije i Svetozara Pudarića. Pošto je Nikola Zirdum hercegovački bistar i pomalkice neprincipijelan, brzo je stavio statuicu u "džep" od jakete. Ili od "pantola"? Ne znam taj detalj, pitaću, ali... Ta genetika je čudo. Đeda su mu ubili partizani zbog neke pisaće mašine koju je bio sakrio u zid do boljih vremena, dok Hrvatska ne bude nezavisna. Elem, moj vam Zirdum u žaru... Hm, u žaru nečega, strpao statuu negdje. I kasnije je pokazivao. Onda je htio tu statuicu poslati Aleksandru Stankoviću kao dokaz "socijaldemokratskog" opredjeljenja SDP-a Bosne i Hercegovine, jer je isti u koaliciji sa Pavelićevim HSP-om. Inače, SDP je poznat po tome što Hrvate van HSP-a naziva fašistima, baš kao što četnicima zove Srbe van svojih stranaka. Zirdum je poslao i-mejl Stankoviću, da bi mu kasnije poslao i HSP figuricu Ante Pavelića. Međutim, ovaj nije odgovorio na mejl. Prećutao, ignorisao, kako god. Profesor Raspudić mu govori o mejlu, o socijaldemokratiji, Stanković uporno niječe, sa svim simptomima laganja na arogantnoj njušci... Nije primio mejl, nije pa nije. Laže sve u 16, kao pravi Srbin na hrvatskom državnom proračunu. Lažu i Srbi na srpskom proračunu, ali nije to isto.

Plava zbunjoza

Pošto sam do grla zaronio u medije, pričao sam sa svojim starim prijateljem, Sinišom, urednikom emisije "Ljudovanja" na RTRS-u. Emisija će se tek snimati, vodiće je jedan debeli ćelavac u prsluku i pantolama, ali to nije ova priča. Fin, porodičan čova taj moj Siniša, a i još uvijek sposoban da se čudi i zgražava nad ljudskim licemjerjem i nevaljalštinom. Pričali smo o onoj maloj plavokosoj i plavookoj djevojčici koja je podigla medijsku prašinu u cijelom svijetu. Mala plavokosa i plavooka djevojčica je viđena u romskom naselju u Italiji. Vijest da, navodno i (medijski čak izvjesno) oteta djevojčica, koja očigledno medijima nije mala Romkinja, nosila je svoju plavu glavicu i gledala plavim okicama glib i prljavštinu u kojoj žive evropski Romi, u Italiji i šire. Gazila je bosim nogama po baricama, cuclala palac, skakutala, plakala, radila sve što djeca, romska, bijela, crna i žuta, čine kad ne znaju šta bi drugo u okruženju od bijede i blata. Ipak, ne zaboravimo, bila je plava. Imala je plave oči i kosu. Zašto ovo ponavljam? Pa, zato što je to, u uljuđenom, tolerantnom i ujedinjenom "europskom" svijetu, i te kako važno. Meni? Ne, meni su sva djeca ista. Kad neko tuče srpsko dijete, ne osjećam se ništa gore nego kad neko tuče muslimansko, romsko, kinesko ili tungusko. Nije da mi posebno teško pada kad neko tuče dijete određene boje kose ili očiju. Težak bolesnik treba biti pa razmišljati o tome ko zlostavlja kakvo dijete i koliko je gadno sve to uzevši u obzir rasu, vjeru ili boju kose i očiju djeteta.

 

Nasljedstvo gospodina Hitlera

 

Adolf Hitler, jedan od prvih zagovornika ujedinjene Evrope, imao je, kao i svaki državnik, svoje prioritete. Roditelji su mu bili prilično bliski rođaci, ali neću o tome jer bih otišao podalje od teme. Ovo ne pišem da bih ljutio pokojnog gospodina H, već da bih govorio o medijima u 2013. godini. I gospodin Hitler je imao medije, pa... Uh, kako ja lako odlutam. Elem, gospodin H. je imao namjeru stvoriti svijet plavookih i plavokosih, čistokrvnih, nadređenih, superpametnih i superzgodnih. On jeste bio mali i nepametan, onako čak malo i mrčav, ali je imao plave oči. Na oca. Nas Slovene ne bi pobio, bar je tako napisao. Samo bi mi radili za njega za koju sitnu paru, bili bismo mu kurve i konobari, trčali bi za arijevcima i pitali šta im treba. Je li uspio, mnogo poslije svoje smrti, ne znam. Ali, vidim da mu dobro ide. Smiješi se negdje svojom malenom lubanjom i čeljustima dok se Gavrilo Princip okreće u svom grobu poput kakvog derviša na godišnjici male mature. Nekada bi, u nastupu osvjedočene ljubavi i humanosti, poštedio poneko plavokoso i plavooko dijete i odgajao ga kao arijevca. Zašto da propadnu plave okice i plava kosica, da se izgube među tolikim garavim Židovima, Srbima, Rusima, Romima i ostalima koji su imali više pigmenta? Šteta, baš kao i danas što je šteta da jedno plavooko i plavokoso dijete gaca i puže po italijanskom blatu romske nastambe. Nije fer. Mediji se nisu posebno zabrinuli što stotine, hiljade, stotine hiljada malih Roma, smeđih, crnih, pa i plavih, mora jesti ono što druga, bjelja djeca i odrasli odbace. Šta se može, rekli bi bijeli, dosta njih. Takav je život. Nekom otac, nekom očuh. Život podijeli karte tako da se rodiš u blatu, u blatu prohodaš, u blatu živiš i ne znaš ni za šta osim blata. Srećom, te nam karte ne dijeli Bog, ali On na kraju pomiluje sve nas po blesavim glavama. Nije Njemu važno gdje smo se rodili i kako smo rasli. Vidi nas kakvi smo i kako se za života ophodimo prema drugima, makar bili obučeni u svilu ili bivali u životu pokriveni svojim ili evropskim blatom. Ah, takav je život ovozemaljski. Ne dodijeli nekom ni dom, ni hljeba koliko bi mogao pojesti, ni ruha skupoga, ni auto ni vikendicu. Ne dodijeli nekad ni plavu kosu i okice, pa se u novinarskom svijetu niko nikad i nigdje ne zapita zašto tamnooko i tamnokoso dijete živi i spava u blatu.

Dobri Francisko antirobovlasnički

Dobri papa Francisko, na kraju godine, molio je za mir. Molio je za prestanak ratova. Molio je robovlasnike da oslobode robove. Molio je trgovce robljem da ne trguju djecom. I mene je mater moja nesrećna molila da se vratim kući do 11, a ja joj rekao "Ne gledaj mi na sat, da se ne bi kalendara nagledala!". I sad mi dio duše izvjetri kad se sjetim kakav sam đavolov poklonik i nesoj bio. Neće robovlasnik prestati trgovati ljudima zato što je naivni papa rekao da to ne valja. Ali, i papa zna da sit gladnu ne vjeruje, da robovlasnik roba ne razumije dok i sam ne postane rob. Postaje, ali to još ne zna. Robovlasnik jeste nadređen robu, jeste gospodar njegovog života i njegovog rada, njegovog grijeha i njegovog tijela. Ali, nije i gospodar njegove duše. Robovlasnik, htio ili ne, postane rob svoga grijeha i svoga straha, jer dobro zna da nije u redu to što radi i da kazna negdje visi, određena i izrečena, ali neizvršena. Zna da postoji i taj krajnji, najkrajnjiji kraj, onaj u kome više nema korelacije sa drugim ljudima, gdje se sve izvaga, izračuna, potpiše i ispostavi se račun. Ja, rab božji Veselin, grešan da je teško grešniji biti, nedokazan i bespametan, eto, toliko znam. A ono što ne zapišem, neka ide sa mnom. Čuće neko, ili On ili đavo i njegovi žbiri. Možda se nađe i kakvo dobro djelo, pored neispričanih priča i nenapisanih romana. Nije se sa dugim putem ni na kratke staze šaliti. Jer, ne smije čovjek ni tamo otići bez kakve-takve poputbine.

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica