"Raguziranje" i "uriniranje"

Vladimir Kecmanović
16.03.2013 20:01

Na savremenoj srpskoj književnoj sceni postoji skupina "pisaca" i "kritičara" koja srpskoj književnosti ne želi da pripada. I to je, ma koliko bilo besmisleno, pravo "izbora" koje im niko ne može osporiti.

Problem, međutim, leži u tome što, u želji da nečemu, ipak, pripadaju, pokušavaju da srpskoj književnosti oduzmu istoriju i ime, pretvarajući je u "srbijansku" književnost, ili deo fantomske "bhscg" (čitaj: bošnjačkohrvatskosrpskocrnogorske) književnosti, kako bi tradiciju koja im se ne dopada nasilno prilagodili sebi i svom izvitoperenom pogledu na deo sveta u kom žive, kreirajući veštački mikrokosmos u kom bi se osećali kao ribe u vodi.

MUKE S ISTORIJOM

Političke konotacije ovakvih nastojanja su koliko jasne, toliko i jadne.

U "balkanizacijskim" procesima tokom dvadesetog veka, pod dirigentskom palicom velikih sila, rukovođene kompleksima porekla, osećanjem ugroženosti i narcizmom malih razlika, etnički srodne a religijski podeljene grupe pretvorile su se u niz nacija i "nacija", raspoređenih u više tragikomičnih država, u kojima se govori jedan isti jezik, ali se taj jezik krsti različitim imenima.

Pošto je najbrojniji južnoslovenski narod srpski i - sa izuzetkom Bugara, koji u savremenim južnoslovenskim trvenjima, barem trenutno, ne učestvuju na najdirektniji način - jedina nacija koja je u dvadeseti vek ušla kao državotvorna, takođe srpska, Srbi su, prirodno, bili ključni integrativni južnoslovenski faktor, dok su "balkanizacijski" dezintegrativni procesi imali antisrpski karakter.

Strahovita dvadesetovekovna krvoprolića su ideju južnoslovenske integracije obesmislila još u prvoj polovini minulog stoleća, ali je ona, na aparatima koje je obezbeđivala komunistička diktatura, još nekoliko decenija održavana u životu.

Sa padom komunizma, provizurijum zajedničke južnoslovenske države se raspao, a "Veliki brat" se postarao da se raspad odigra na srpsku štetu, svođenjem najbrojnijeg naroda na teritoriju Beogradskog pašaluka.

Pošto je politički deo posla delimično završen, preostalo je da se svođenjem srpske kulture na teritoriju pomenutog pašaluka spreči mogućnost buduće integracije Srba koji žive u različitim, "balkanizacijom" nastalim državama, i otud naziv "srbijanska" književnost.

Ali, pošto je jasno da je u uslovima globalizacije trajna "balkanizacija" teško održiva, baš kao što je trajna dezintegracija srpske nacije, sa globalizacijom, kao i bez nje, prilično komplikovan i rizičan poduhvat, potrebno je obezbediti uslove za novu "integraciju", u kojoj Srbi, međutim, ne bi bili dominantni, nego bi, podeljeni na "građane" Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Srbije, iako i dalje najbrojniji, bili neprepoznatljivi, ako je ikako moguće i nevidljivi.

Otuda naziv "bhscg" književnost.

DVE STRANE MEDALjE

Motivi zbog kojih se pomenuta skupina "pisaca" i "kritičara" srpskog porekla uklapa, pa čak i kreira ovakav koncept, od slučaja do slučaja su različiti. Ima tu interesa i želje da se gospodarima tapije na "političku korektnost" dodvori, ima neobrazovanja, gluposti i nerazumevanja situacije, ima nepromišljene jugonostalgije, ima "samoupravljačkih" recidiva, ali ima i ozbiljne sebemrzačke patologije, koja je mržnja kao i svaka druga, i koja lako menja objekat, pa takvih ne bi trebalo da se pribojavaju samo Srbi nego i "drugi", kojima se sebemrsci trenutno ulizuju.

No, o tom potom...

DANILO KIŠ

Bez obzira na motive, koji su im, kako rekosmo, različiti, pobornici "srbijanske" i "bhscg" književnosti su, kao svesni ili nesvesni pobornici autošovinizma, što svesni, što nesvesni saveznici antisrpskih šovinista iz korpusa "mladih zapadnobalkanskih nacija".

A jedan od projekata na kojima sarađuju jeste pokušaj otimanja značajnih pisaca iz korpusa srpske književnosti, što je šovinistima iz "susjednih" državica i "entiteta" višedecenijski hobi.

Ono što su, nekada muslimanski, a danas bošnjački šovinisti, pokušavali i pokušavaju da urade sa Mešom Selimovićem, i što "isti", čas u savezu, čas u ratu sa hrvatskim kolegama pokušavaju da urade sa Ivom Andrićem, to bi "bhcscgsrbijanci" da učine sa Danilom Kišom, pravo na to nasilje zasnivajući na podatku da su neki od pripadnika njihovog serkla imali privilegiju da sa velikim piscem budu u prijateljskim odnosima.

Pri tom se, budući da nema ama baš nikakvog osnova da se Kiš proglasi "i bošnjačkim" "i hrvatskim piscem", ovaj književnik pokazuje kao idealan za "specifičnu obradu", budući da njegovi "prijatelji" i ne pokušavaju da ga pridruže nekom drugom, nego samo da ga izbace iz srpskog korpusa.

Jer Kiš je, kažu, bio veliki kritičar nacionalizma!?

Istina je, Danilo Kiš je bio strastven kritičar primitivnih oblika nacionalizma, i uzgred, što se "prijatelji" trude da zaborave, ništa manje žestok kritičar nedotupavnog, levičarskog ekstremizma.

Ali, to ne znači da nije bio srpski pisac.

Naprotiv.

Ako im, bandoglavim kakve ih je đavo dao, činjenica da je pisao na srpskom jeziku i stvarao u okviru srpske kulture nije dovoljna, nema druge nego ih podsetiti na notornu činjenicu da je Danilo Kiš pred kraj života, a u jeku južnoslovenskih etničkoreligijskih raskola, stupio u proskribovanu, "nacionalističku" Srpsku akademiju nauka i umetnosti, i time jasno rekao gde pripada.

"Srbijanski" "bhscg" talibani, međutim, tu činjenicu prećutkuju, i svakoga ko se ne stidi da kaže kako je Srbin - što u njihovom prevodu znači da je ekstremni nacionalista!? - ukoliko Kiša pomene u pozitivnom kontekstu, optužuju da pokušava da ga "prisvoji"!?

MALI OD PALUBE

Optužujući grupu pisaca kojoj i sam pripadam, za "nacionalističko svojatanje" Kiša, izvesni Saša Ilić, mali od palube "prijatelja" velikog pisca, nedavno je jauknuo kako će "oni", to jest "nacionalisti", kada ne bude živ, početi da prisvajaju i Mirka Kovača.

U ime svih "nacionalista", logično, ovu komičnu pretpostavku ne mogu da komentarišem. Iako sam siguran da se u konkretnom slučaju slažemo, nije umesno da govorim ni u ime drugih članova Proze na putu, pomenute književne grupe.

U svoje ime, međutim, sa zadovoljstvom ću proanalizovati besmislenost Ilićeve plitkoumne "anticipacije" i slučaj Mirka Kovača, koji našu temu na karikaturalan način ilustruje.

"RAGUZIRANjE"

Za razliku od Danila Kiša, koji se jasno deklarisao kao srpski pisac, Mirko Kovač je korpus srpske književnosti svojevoljno napustio, istovremeno kada i teritoriju Srbije, na početku srpsko-hrvatskog rata preselivši u Rovinj i proglasivši se hrvatskim piscem.

Kako je došlo do toga da Kovač, kako je duhovito i hiperbolično primetio jedan dramski stvaralac, postane "prvi čovek u istoriji koji je pobegao u Hrvatsku, umesto iz Hrvatske", ili da, kako se, pre nego što je sasvim pao pod uticaj "Mirkeljinih" prijatelja, "politički korektnije" zapitao književnik Vladimir Arsenijević, "jednu kaljugu zameni drugom"?

To je pitanje na koje nije mudro odgovarati u tuđe ime. Kao što nije mudro nagađati kakav je odgovor Kovač dao svom prijatelju Borislavu Pekiću na pitanje koje mu je ovaj, kažu, postavio, a koje glasi: "Pobogu, čoveče, šta ćeš u toj provinciji?"

Umesto nagađanja, najbolje je zadovoljiti se definicijom samog književnika, tim pre što je briljantna.

U romanu "Grad u zrcalu", koji je, kako hrvatskom piscu i dolikuje, napisao na živopisnoj hrvatskoj varijanti srpskog jezika, Kovač uvodi i objašnjava termin "raguziranje", kojim opisuje vekovnu opsednutost svojih hercegovačkih zemljaka iz dubrovačkog zaleđa raskošnom Raguzom, i njihovu želju da se s njom poistovete i pretvore u ono što nisu i ne mogu da budu.

Dodajmo - postajući nešto što nisu želeli i što niko dobronameran nikom poželeo ne bi.

Sjajna definicija, u velikoj meri primenjiva na Malog od palube i mornare njegovog broda.

Ali, pre svega, briljantna autodefinicija samog pisca, koja nas po ko zna koji put u istoriji književnosti podseća na moć igranja rečima i na činjenicu da je uspelo delo pametnije od svog autora.

"URINIRANjE"

Ako je proza koja piše pametnija od njega, onda je logično što je Kovač, eufemistički rečeno, manje pametan od svojih knjiga.

U intervjuu koji je nedavno dao, na pitanje zašto piše hrvatskim, a ne srpskim jezikom, majstor "raguziranja", tako, odgovara da mu hrvatski deluje "otmenije", od pisca se pretvarajući u ličnost iz sopstvenog romana.

U istom intervjuu, pominjući velikog srpskog pisca Boru Stankovića, pripoveda nikom osim njemu poznatu činjenicu da su po velikanu, nakon što je pao mrtav ispred neke kafane, "književnosti neskloni" Srbi "urinirali".

Tako, kada napusti literaturu i prihvati se "javnog delovanja", Kovač ne samo da nije pametniji od antijunaka svoje proze nego ni od svog kud i kamo netalentovanijeg prijatelja Filipa Davida. Koji je, pre koju godinu, na jednom beogradskom književnom festivalu, u prijateljevo ime se izvinjavajući publici što zbog bolesti nije mogao da dođe, saopštio da se Mirko uspešno leči od teške bolesti, na radost onih koji ga vole i žalost onih koji ga ne vole.

Sigurno je da ima ljudi koji ne vole Mirka Kovača. Ali, otkud pretpostavka da su ti ljudi žalosni zbog njegovog izlečenja? Tako zli ljudi, reklo bi se, žive u duši Filipa Davida. Baš kao što ljudi koji "uriniraju" po mrtvom telu Bore Stankovića žive u duši Mirka Kovača.

U svoje ime mogu da kažem da Mirka Kovača, baš kao ni Filipa Davida, niti volim niti mrzim. Ali im, uprkos indiferentnosti, želim svako dobro.

A što se centralne teme ovog teksta tiče, Filipu Davidu, Malom od palube i ostalim članovima njihove posade svečano obećavam da Mirka Kovača nikada neću "prisvajati".

I da ću se "nacionalistima" koji to eventualno budu činili, javno suprotstaviti.

Osim ukoliko Mirko Kovač sam ne odluči da ponovo postane srpski pisac. Što, imajući u vidu da po potrebi zna da postane čas crnogorski, čas bosanski književnik - nije nemoguće.

U tom slučaju ću ćutati. Jer "slučaj" neće biti vredan pomena.

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica