Odakle ti slika, frajeru?

Odakle ti slika, frajeru?
Mirjana Kusmuk
22.11.2014 08:08

Ivo Sanader je imao skrovište umjetničkih djela ispod stepenica. Skrovište se otvaralo pritiskom na skriveno dugme. Nadan Vidošević je imao bunker u vili krcat slikama, skupocjenim knjigama, skulpturama, ali i prepariranim medvjedima.

U vikendici Milana Bandića policija je pronašla više stotina slika različitih autora za sada još uvijek nepoznatog porijekla. Mediji su objavili da su neke od njih bile izložene po zidovima, dok su druge pronađene na skrovitom mjestu, "spremištu" i da se većinom radilo o slikama savremenih autora poput Ede Murtića i Mersada Berbera.

Do tog trenutka niko nije ni znao da je Bandić "pasionirani" ljubitelj umjetnosti, jer se njegova opsesija vezivala za skupe satove. Zato je pokrenuta nova istraga kako bi se utvrdilo kako je Bandić došao do umjetnina, koja im je vrijednost, da li su neke od slika ukradene ili falsifikovane.

Pljačka identiteta

Crno tržište umjetnina u cijelom svijetu izuzetno je unosan biznis, ali se kod nas godinama niko ne bavi tom vrstom kriminala.

Iako je od početka rata opustošeno na desetine ateljea, muzeja, privatnih kolekcija do danas, na 19. godišnjicu dejtonskog mira, niko nije pokrenuo istragu o nestanku umjetničkih djela.

Prva inventura u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu urađena je 1993. godine kada je ustanovljeno da nedostaje ukupno oko 100 djela. Iz depoa Galerije nestalo je 46 italokritskih ikona, dva Hodlera: autoportret i mali pejzaž, zatim dvije islamske umjetnine - dva rukopisa.

Ustanovljeno je da nedostaje i 66 djela, od kojih za 13 nije postojala nikakva evidencija. Iz galerije su nestala, po procjeni stručnjaka ubjedljivo najskuplja djela, "Autoportret" i "Noć na jezeru" švajcarskog slikara Ferdinanda Hodlera, za kojima do danas traga Interpol.

Niko ne zna ni gdje je završilo oko 150 slika sa zidova Izvršnog vijeća na Marin Dvoru, kao ni slike iz Kolegijuma artistikuma na Skenderiji, veliki broj umjetničkih djela iz opštine Novo Sarajevo ili direkcije "Energoinvesta".

U ratu je opljačkana i Saborna crkva u centru Sarajeva, njena bogata biblioteka i vladičanski depo sa skupocjenim odeždama, zlatnim žezlima i dijamantskim krstovima. Ni tom blagu nema traga do danas.

U Sarajevu su u ratu opljačkani i brojni ateljei i mnoge privatne kolekcije. Braci Kosovcu ukradeno je oko 50 slika, Azri Begić cijela kolekcija, sva umjetnička djela iz rodne kuće Džemala Bijedića u Mostaru... o opljačkanim slikama iz stanova sarajevskih Srba tek niko nema evidenciju. Kao što nije moguće sa sigurnošću utvrditi koliko je uopšte opljačkano ateljea i koliko vrijednih umjetničkih djela je nestalo na "crnom tržištu".

Svaki svršeni student slikarstva četiri godine nakon završetka studija ostvarivao je pravo na atelje u Sarajevu. Ne postoje tačni podaci o tome koliko je grad Sarajevo umjetnicima dao ateljea na korištenje. Ali ono što se zna jeste da je sve što je bilo u ateljeu Milivoja Unkovića na Koševu i u njegovoj kući u Počitelju netragom nestalo 1992. Danas se neke od tih slika pojavljuju u prodaji na internet aukcijama, a često se mogu pronaći i u prodaji po galerijama.

Sve što je 20 godina slikao Ibrahim Ljubović nestalo je iz njegovog ateljea na Grbavici, kao i 167 slika Afana Ramića, od kojih su neke poslije pronađene.

Kada su Srbi napuštali Vogošću nakon potpisivanja Dejtona, u hotelu "Park" obreo se jedan bivši potpredsjednik Vlade RS. U slikama iseljavanja objavljenim tih dana napisala sam i kojim poslom je prvi put od 1992. sišao sa Pala. Da skine sa zida dvije slike što su mu zapale za oko. Ali nije bilo neke vajde, jer ovdje slabo ko čita.

U Sanaderovoj kolekciji pronađeni su i radovi Sarajlije Brace Dimitrijevića, jednog od najcjenjenijih konceptualnih umjetnika današnjice. Radi se o jednoj od tri slike iz serije Leopardi na Polokovoj podlozi iz 1981. koja se procjenjuje na više od 20.000 evra. Kako je došao do nje, e to nije obznanjeno.

Mnogo umjetničkih djela vrti se na onlajn ponudama. Na jednom internet portalu na kom se prodaje sve i svašta u ponudi je slika Vladimira Vojnovića, rad iz 1955. godine ulje na kartonu, za 2.000 KM. Tu je i broj telefona na koji se javlja prodavac.

Najveći dio Vojnovićevih slika stradao je navodno u požaru u Vijećnici u kojoj je imao atelje. Nemoguće je znati da li je slika koja se nudi na internetu "izgorjela" ili nije, ali je zanimljivo da se Vojinovićevim djelima trguje do danas, iako je mali broj toga navodno sačuvan od uništenja.

Iako je opština Čapljina vratila Udruženju likovnih umjetnika BiH slike iz fundusa Likovne kolonije u Počitelju, koje su u toku rata izmještene i sačuvane, nije vraćeno 75 djela poznatih slikara velike umjetničke i materijalne vrijednosti. Do danas nepoznata je sudbina nestalih djela: "Lišće" Marija Mikulića, "Sjećanje na obalu" i "Muha" Milivoja Unkovića, "Ljeto" Ismara Mujezinovića, "Kompozicija" Enza Lionelija iz Italije...

Iz Međunarodne galerije portreta Tuzla po inventuri urađenoj 1996. godine u ratu je nestalo 60 djela milionske vrijednosti, kao i veliki dio slika iz Galerije AVNOJ-a u Jajcu. Djela Božidara Jakca sačuvana u Muzeju savremene umjetnosti RS prije nekoliko godina su vraćena, kao i biblioteka katoličkog samostana u Nedžarićima.

U jednoj svojoj priči o lijepoj Jevrejki sa Bjelava Neđo Šipovac pokušao je da uđe u trag čuvenom portretu Romana Petrovića "Jevrejka s Bjelava".

Po jednoj verziji priče na početku Drugog svjetskog rata u posjedu ove slike bila je porodica Alkalaj, u čiji stan su uselili njemački komandanti koji su prilikom jedne fešte pijani izrešetali to vrijedno umjetničko djelo.

Po drugoj, ova slika se nalazila u kući sestre pokojnog Romana Petrovića, koja je, zajedno sa drugim slikama svog brata, ovu posebno čuvala, izlagala i brinula o njoj. Poslije bratovljeve smrti ona je raspolagala ateljeom na Bjelavama u kom je Roman Petrović stvarao do smrti. "Jevrejka s Bjelava" do danas nije pronađena.

Prema procjenama, veliki broj slika Romana Petrovića, više od 1.000, danas se može naći po raznim privatnim kolekcijama.

Nova elita

Brojne slike Mice Todorović, Jovana Bijelića, Romana Petrovića, Gabrijela Jurkića, Dževada Hoze, Safeta Zeca, Voje Dimitrijevića, Milivoja Unkovića, Mersada Berbera, Lazara Drljače, Đoke Mazalića, Ismeta Mujezinovića, Vladimira Vojnovića, Ratka Lalića... nestale u ratu, do danas se dilaju na crnom tržištu.

U ratu su slike iz dijela Sarajeva pod kontorom Armije RBiH prebacivane na srpsku teritoriju, upućeni tvrde uglavnom preko Stupa, a onda putevima prema Beogradu ili Zagrebu. A što ne bi tržište slika, kada je tako besprijekorno funkcionisalo tržište ljudi. Znao se i cjenovnik: izlazak odrasle osobe iz grada 5.000 DM, djeteta 2.000 DM. Iz tog primjera nastala je stara poslovica: nekom rat, nekom brat.

Veliki broj vrijednih djela u ratu i odmah nakon njega iznesen je iz zemlje. Po nepotvrđenim čaršijskim pričama, veliki broj ukradenih slika pokupovali su na crnom tržištu strani diplomati i zauvijek im se gubi trag.

Jedan list u Sarajevu 1995. godine objavio je da se grafike Safeta Zeca na pijacama u gradu prodaju za 50, a Dževada Hoze za 100 njemačkih maraka. Drugi su pisali 90-ih da oko stotinjak slika Afana Ramića kruži beogradskim pijacama i da se prodaju po cijeni od 50 dinara.

Tokom rata u Sarajevu bio je oformljen Štab za zaštitu dobara kulture, na čijem čelu je bio glumac Josip Pejaković. Šta je uradio i da li je mogao da uradi ni to se do danas ne zna, ali se zna da su iz galerija, privatnih zbirki, ateljea, nestale stotine vrijednih umjetničkih djela čija sudbina do danas ne zanima nikoga.

Jer do danas ne postoji institucija niti služba ni u BiH ni u Republici Srpskoj koja je barem pokušala da napravi popis onoga što je pokradeno u ratnim godinama. Od rata do danas nikada nije priveden nijedan trgovac umjetninama, galerista, kojem je postavljeno pitanje "Odakle ti slika, frajeru?"

Jedini izuzetak je, ali to je bilo poslije rata, pljačka banjalučke galerije "Terzić". Iz ove privatne zbirke porodice Terzić su 2003. godine ukradene 44 slike, čija vrijednost je procijenjena na dva miliona KM. Veći dio slika je pronađen, među njima i ubjedljivo najvrednije djelo, slika "Mrtva priroda" Save Šumanovića iz 1926. godine, koja vrijedi više od milion maraka. Ne mogu da se sjetim da li je neko zbog toga uhapšen i na koliko godina je osuđen?!

Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u 2013. godini ovdje je jedino porasla trgovina umjetninama i to za 47 odsto. Oni koji se bave prodajom umjetnina i antikviteta kažu da im nije problem prodati sliku od 200.000 maraka, ali jest od 50 maraka, jer se to ne traži.

Nekada su se kolekcijama umjetnina i rijetkih knjiga ponosili akademici, profesori univerziteta, književnici, ljudi koji su cijeli svoj život podredili tome i svu svoju ljubav i zaradu davali za platno cijenjenog slikara.

Danas najvećim dijelom nove elite, poput Bandića ili Sanadera, posjedovanje platna Romana Petrovića ili nekog drugog traženog slikara shvata kao stvar prestiža. Puni kao brodovi za cijenu svog snobovskog hobija ne pitaju, kao ni za porijeklo djela. Ipak je to najbrža ulaznica u džet set, jer slike se vide na zidovima, a broj pročitanih knjiga ne može se utvrditi ni skeniranjem mozga.

Ta nova elita ne plaši se ni da bi se zbog trgovine ili kupovine nestalog i opljačkanog umjetničkog blaga mogla naći na udaru zakona, jer i ako postoji zakon u toj sferi kriminala, on se ne primjenjuje.

Od straha su izuzeti i dileri na crnom tržištu, jer za umjetničkim djelima niti ko traga, niti ko ima registar opljačkanog. Iako je baš tim neosporno najugroženiji vitalni nacionalni interes sva tri naroda u BiH.

Ako je jasno da je očuvanje kulturne baštine jedini način očuvanja identiteta i svjedočanstvo postojanja jednog naroda nekada i negdje, kako je moguće da 19 godina od Dejtona nikoga nije briga za taj identitet, izuzev ako se radi o još jednom "kapitalcu" za novonastalu privatnu postavku ili dobrom raritetnom komadu za ličnu biblioteku?

Jer šta, recimo, Republika Srpska ima od toga što su slike Mice Todorović ili Jovana Bijelića ili Lazara Drljače... u privatnim kolekcijama novog džet seta, ako ih kao nacionalnog blaga nema u fundusima njenih galerija i muzeja kao svjedočanstvo kulturnog identiteta srpskog naroda u BiH?

Kako je moguće da u budžetima za kulturu ima velikog novca za jeftine i za skupe priredbe (u koje se ugrađuje ko stigne), a nema za otkup djela velikih srpskih slikara i stvaranje stalne postavke pred kojom se, kada vidiš imena autora, znaš, Metropoliten ne bi postidio?

Možda je zato krajnje vrijeme da jedna od tačaka svakog političkog sporazuma glasi: sprovođenje istrage i hitan pronalazak pokradenih umjetničkih djela, njihovo vraćanje autorima, nasljednicima, institucijama kulture.... A druga: otkup djela velikih slikara iz privatnih zbirki i stvaranje fundusa od prioritetnog nacionalnog značaja.

Jer ako je politički prioritet svih tih sporazuma evroatlantske integracije, sa kojim to mirazom i kojim identitetom uopšte možemo da zakoračimo u EU?

I šta ćemo svijetu pokazati kao svoje kulturno nacionalno blago, kada u Sarajevu, u kojem je rođena, živjela, stvarala i umrla Mica Todorović nema njene stalne postavke, nema legata, nema spomen-kuće? Kao jedini manifestacioni dokaz njenog života stajala je bista ispred Akademije likovnih umjetnosti na Obali, ali je i ona uklonjena nakon što je polupana.

Ako je to politika tamošnjih vlasti, koja je politika RS da 20 godina od rata ne otkupi i njena djela iz privatnih kolekcija i galerija i stvori realnu vrijednost za budućnost?

A da je samo onih milion maraka "investiranih" u jednom viđeni filmski festival, u najmanju ruku sumnjivog kvaliteta, uloženo u otkup djela srpskih slikara u BiH, bio bi to lijep početak.

Ali nismo mi krivi, kriva je Amerika!

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica