Neslavno, slavno i pravoslavno

Neslavno, slavno i pravoslavno
Veselin Gatalo
25.01.2014 20:08

Besputno je to pravoslavlje, iako je, kako vele bolji znalci od mene, samo jedan put u njemu ispravan.

 Onaj koji ide pravo. Valjda se zato i zove pravoslavlje. Ne plivajući tom rijekom i njenim pravim tokom, kao ja, stalno se udaraju i deru leđa od obale, gule koljena na oštrom riječnom kamenju. Ja se tješim kako nije loše što me On odere još za života, biće milostiviji kad stanem preda Nj. Nisam ja nikakav mučenik, najveći mučenici su oni koji moraju sjesti i pričati sa onima koji im idu na živce, sa kojima ni u kino ne bi otišli. To su muke, ljudi moji, kad se moraš rukovati sa Ljubom Bešlićem, gradonačelnikom Mostara. Znaš da je rđa i nesoj, avetinja zadnja, bez petlje ikakve i obraza, ali mora se onaj naš mučevni vladika Grigorije pitat š njime baš k'o sa kakvim pravim čovjekom i gradonačelnikom. Ja, kad bih se morao rukovati sa tom podrtinom od čeljadeta, namah bi mi se u žuči stvorio kamen temeljac. Ljepotu od grada pretvorio u rugobinu, kao što će onaj Vučurević od Trebinja napraviti. Ili, eno, onaj Mile Dodik. Ode i sjede sa onim Vučićem, Bože mi oprosti, kao sa kakvim pravim čeljadetom i prvim ministrom, a ne sa nesojem koji se odrekao vlastitog naroda za tuđe interese. Treba za to imati volju kakvu ja nemam. Mogu i ja to jednom. I dvaput, može biti. Ali da to stalno radim, lopatu kamenja bi mi iz žuči svaki mjesec vadili. Zato mi Bog i ne dade da budem političar. Ne da On nikojem čovjeku teret veći no što ga može ponijeti.

Tegobno rukovanje sa tegobnim Ljubom

Istina, rukovao sam se ja jednom sa Ljubom Bešlićem. Jest mi srušio kuću, postavio, skupa sa austrijskim okupatorom, plinsku komoru od OMV-ovog benzina pod prozor. Onda su blesavi Srbi, oni iz NIS (Naftna industrija Srbije), komotno, opet uz korupciju, od Austrije kupili tu skalameriju i, kao po navici, nastavili posao. Možda bi Srbi, da ih je zapalo, nastavili posao u Aušvicu i Treblinki, Jasenovcu i Gradišci, da su uspjeli kupiti licencu i naučiti od Švabova kako se radi zanat. Dobri su Srbi učenici, nauče prvo što ne valja. Evo, onaj Aleksandar Vučić, nauči kako lizati evropske prljave tanjire i još zahvaljivati. I još gore, hvaliti se time što hoće postati austrijske, njemačke i engleske sluge, skladište nuklearnog smeća i tržište za jeftinu genetski modifikovanu hranu, koju ni pas neće jesti ako ima ikakvog izbora. Jer, oni koji jedu to smeće, obično nemaju izbora. I nadebljaju se čak! Dobro se ćerao Veselin sa tim OMV-om, oborio im rejting do te mjere da su prodali sve ovdje. Metastazirali su na Srbiju i Hrvatsku, ali neka, ni tamo neće mirni biti. Kako god, neslavna vremena pravoslavnih su uveliko počela. Zašto? Pa, kad se gine i umire, to jeste teško, gadno i jadno. A kad se pokoriš bilo kome osim Bogu, ako se pokoriš jačem, a ne boljem na ovome svijetu, pogotovo ako te prije toga izbombarduje, sotonizuje, sodomizuje, nije ni slavno ni pravoslavno. Neslavno je i neslano. Dakle, skontali su ovo iz Osterajha (Austrija, Istočni rajh, op. a) kako dohakati rabu božjem Veselinu. Dovedi mu Srbe pod prozor, da se obračunaju sa njim. Prodati im svoju pumpu-trovačnicu, prodati ih sve i tako se riješiti napasnog Veselina. Lako ga je ubiti, živ je čovjek, ali bi se digla prašina i postao bi mučenik. Pisac je, za Boga miloga, njih se ne ubija bez posljedica. Diplomiraju i magistriraju na slavistikama na njemu i njegovim knjigama. Srbi će se obračunati sa njim, tako je najbolje. Znaju Srbi sa Srbima. Izdaće jedni druge za šaku talira i koji prodat barel nafte. I nakon Drugog svjetskog, punili su jame jedni drugima.

Carstvo zemaljsko ante portas, nebesko malo prekosutra

Obećanje carstva zemaljskog je primamljivo. Jesti se mora, u toplom i suhom spavati takođe. Zna to i ateista i vjernik. Zna to i Aleksandar Vučić, zna to i Ivica Dačić i onaj čemerni Tomislav Nikolić. Teško je ljudima. Djeca ištu, žena ište, mater traži, molitva za hljeb zahvaljuje, ali hljeb ne nosi. Pretpristupni fondovi hljeb donose. Odmicanje od majke Rusije, hljeb donosi. Daj nam danas, tako i u molitvi piše, o tome nema zbora. Pravoslavlje na prazan stomak lakše padne u vrijeme kad je prazan stomak i pun revolver znak volje i snage, a ne predmet poruge i znak slabosti. Tako neslavna vremena donesu da se majka odrekne djece da bi joj bilo bolje. Ostavi djecu na milost i nemilost tuđinu, da ih muče i razvlače kako se kome prohtije, da ih truju i djecu im vaspitavaju tako da odmah kad progovore pitaju koliko će zaraditi kad porastu. Odricanje i prepuštanje Srba Kosova, na primjer, nalik je silovanju uz prijetnju. Nasilnik zaprijeti ženi da će joj biti gore ako se bude odupirala, borila i vrištala. Kao kad trojka na srbijanskoj vlasti kaže Srbima da se ne odupiru. Onda, kad je siluje, kaže joj da je sama kriva. Kao kad Ivica Dačić kaže da su Srbi Kosova sami krivi za svoju sudbinu, jer nisu izašli na izbore. A izbori su, sami po sebi, priznanje Kosova kao države. Jer, država je ta koja raspisuje izbore. Situacija tako nategnuta da ni kao dječiji sastav iz osnovne škole ne bi imala privid normalnosti i bila iole prihvatljiva.

Ulica žrtava Mire Marković

U neslavnim vremenima, ćutanje je zlato. Svi zaćute. Ne kažu ništa na očigledno nasilje i bezakonje. Ne vide da su hapšenja "profitera" i "tajkuna" jako selektivna. Ne vide da se hapšenje ubica novinara Slavka Ćuruvije odvija uz predočenje dokaza koji su postojali i na početku mandata ove trojice na srbijanskom vrhu, čak i dok su neki od njih bili na vlasti. Optužuje se Mirjana Marković, žena Slobodana Miloševića. Za Boga Miloga, nije žena predsjednika šef tajne službe ili odreda smrti. A oni, mirno kao poslije ispovijedi "Mirjana Marković je naredila ubistvo...". Da ne povjeruje čovjek. Kao da je Helena Čaušesku, a ne napola luda baba koju Slobo Milošević nije pitao ništa što nema veze sa ekonomijom. U ekonomiji je, kažu, bila odlična. Vjerovatno samo u tome, ali ovo nije ta priča. U isto vrijeme se desio i niz drugih ubistava. Ali, u Srbiji nije svaki život jednaki vrijedan. U isto vrijeme su ubijeni Željko Ražnatović - Arkan, Zoran Todorović - Kundak, Gavrilović, Pantić i još poneko. Ali, ne samo da nema odgovornih, nema čak ni podataka o istrazi. Kriminalci, DB-ovci, pa nije važno? Ma molim! Je li Ćuruvija radio u DB-u do '93? Ako se nešto zove pravnom državom i glumata Evropu, onda bi svako ubistvo trebalo istražiti. Zašto je Jovanka Broz, usred Beograda, živjela kao pas, nadzirana, prisluškivana, ponižavana, usred toliko dušebrižnih nevladinih organizacija koje se brinu o "europeizaciji" Srbije? Hm, doduše, u Srbiji još ljude sahranjuju po mauzolejima. I Tito i Jovanka bi trebali biti na groblju, baš kao i Slobodan Milošević. A ne u mauzoleju ili iza kuće, pod kakvom jabukom.

Vod smrti Mirjane Marković

Ma, koliko god ja pokušao pametan biti, opet u meni proradi ta mračna spisateljska crta. Moram bar pokušati zamisliti scenario, makar i naopako. Vidim Miru Marković kako glanca metke kalibra 7,65 flanelskom krpom i okreće ih prema svjetlu sijalice, da vidi jesu li dobro odmašćeni i ima li na njima dlaka i prašine, masnoća ili drnča. Onda te metke trpa u okvir "škorpion" pištolja. Provjerava je li kundak čvrst kad se rasklopi. Sklapa ga. Repetira, povlači okidač, vraća okvir i koči pištoljče. Prelazi krpom preko poklopca zatvarača, sa strane, preko okidača. Da bude suh, da ne kliza u ruci. Nišani vodoravno, namješta ga na rame. Prekida disanje kad povlači okidač. Sve leži, Izraelci su majstori za oružje, svaka čast, misli. Popravlja cvijet u kosi i učvršćuje punđu. Vidi mrlju na cijevi. Ili joj se samo čini? Za svaki slučaj, briše cijev od zelenu, ratnu haljinu, onu u kojoj obično ide u akciju. Odlaže pištolj u futrolu u krevetu i uzima ogledalo. Šminka se. Promašuje usta, ali to joj ne smeta, ionako će sve pokriti maskirnim bojama. Na kraju stavlja zelenu, crnu, smeđu i "oker" kremu na lice i ruke. Povika "Milojko!!!", Pred njom se stvori isto tako iscrtan lik šrapnelima poderanog lica i reče "Evo mene, drugarice Miro!". "Zovi momke". Milojko zviznu i u sobi, ispred ogledala za šminkanje, pojavi se trkom desetak dobro uhranjenih vojnika izbrijanih glava, u maskirnim uniformama, lica išaranih poput vaskršnjeg jajeta. Stadoše mirno, očigledno čekajući naređenje. Mira poče svoj čuveni govor... "Na mjestu voljno! Djeco moja, sokolovi moji... Došlo je vrijeme da se obračunamo sa...". Uffff.. Ne ide. Ne ide čak ni u iščašenoj priči. Kod Srba, ma kako mačistički zvučalo, žene sa cvijetom u kosi ne vode vojsku niti tajne službe. Vojska Mire Marković bi imala dosta posla da sačuva Slobinog i njenog sina od sebe samog. Osim toga, Mira Marković bi ih slala na tajne zadatke sa cvijećem u kosi, a sa njihovih izbrijanih žandarsko-vojničkih glava, cvijet bi stalno padao.

Državni bluz

Definisati vjeru je bespotrebno i nesuvislo kao dokazivati postojanje ili nepostojanje Boga. On jeste i na isti način jeste, jer je Njegovo i ono što nije, ono što jeste i ono što biti ne može. Pravoslavlje je najteže objasniti, jer ne garantuje, tek nudi izbor. Težak izbor između dva carstva. Pravoslavlje i put ka carstvu nebeskom, koliko sam upućen, znači i žrtvovanje za zajednicu. Žrtvovanje jačeg za slabijeg, da slabiji stane na noge i preživi, da ojača do te mjere da može i drugima pomoći. Da bude jak toliko da zaposli ljude, pokrene društvo, ulije drugima samopouzdanje. Hrišćanstvo ne znači žrtvu slabih da bi jači bili još jači. Žrtvovanje Srba u FBiH zbog Republike Srpske, nema smisla. Nehišćanski je i nesrpski, baš kao i odricanje Srbije od Srba u Hrvatskoj u ime svoje dobrobiti. Odricanje Srbije od Republike Srpske ili Kosova, jednako je pogubno. Ni Mađari Mađarske se ne odriču Mađara Vojvodine. Ne kažu im "Vi ste Srbi". Zašto, zato što nisu, imaju pravo da se bore za svoj identitet. Država, ako je jaka, ne hapsi i ne istražuje ubistva selektivno, ne dijeli ubijene na dobre i loše, važne i nevažne, naše i njihove. Država, kad hapsi ratne profitere ili privredne kriminalce, ne hapsi selektivno, da bi se obračunala sa političkom konkurencijom. U državama se ljudi sahranjuju na grobljima, sanarodnjaci se ne ostavljaju na cjedilu, a babe sa cvijećem u kosi ne vode tajne službe i ne komanduju, ni u pričama za djecu, odredima smrti.

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica