Djeca su ukras svijeta

 Djeca su ukras svijeta
Mirjana Kusmuk
27.08.2015 23:56

"Dabogda otišao s onu stranu Slankamena", bila je česta kletva u Lici i Kordunu. Slabo ko je tamo znao da postoji mjesto u Sremu koje se tako zove, a tek nije imao pojma što baš tamo treba da ide.

S onu stranu Slankamena nema ničega, močvare i šikara, a malo dolje ispod sela, nizvodno, Tisa se uliva u Dunav. Znači da ode u ništa, u nedođiju, u šikaru. Ali zašto i kako je ta kletva uopšte stigla do Like i Korduna?

U velikoj bici kod Slankamena glavnokomandujući austrijske carske vojske princ Eugen Savojski (onaj što je napravio dvorac Belvedere u Beču) porazio je 1691. tursku vojsku poslije čega je Karlovačkim mirom Turska definitivno vraćena iz Evrope na Balkan i okončan Veliki turski rat.

U redovima austrijske vojske borio se veliki broj Srba, graničara, Krajišnika, pristiglih upravo sa prostora Like, Korduna, Visoke Krajine…

U čast konačne pobjede Evrope nad Turskom na uzvišenju iznad Slankamena napravljen je i spomenik na čijem otvaranju je 1892. pjevao hor kojim je dirigovao Stevan Mokranjac. Stihove na njemu ispisao je Jova Jovanović Zmaj: "I hvala i slava junacima vrlim, padom uzdignutim smrću neumrlim".

Demokratija

Tako je bilo nekada. A sada? Jednom graničari, uvijek graničari. Oko 320 godina kasnije nešto sjevernije ponovo je granica svjetova. I zid, žica, vojska, suzavac. Hiljade migranata sa Bliskog istoka, Afrike i Avganistana, koji preko teritorije Srbije pokušavaju da se domognu evropske demokratije i prosperiteta, stoje na toj granici, na kapiji Evrope. Žure u demokratiju koja se kod njih nije primila. Mađarski i bugarski kerberi čuvaju vrata EU da u nju ne uđe sva ta azijska i afrička sirotinja. A modifikovana kletva se promijenila: "Dabogda ostao s ovu stranu Slankamena".

Iako još nije odgonetnuto zašto su hiljade nevoljnika izabrale baš taj pravac Grčka, Makedonija, Srbija, Mađarska, a ne onaj Turska, Bugarska, Rumunija, pa dalje prema Njemačkoj, procjenjuje se da bi u Evropu moglo da ih stigne oko 250.000 iz zemlja u kojima vlada teror, smrt, rat, glad… Ništa strašno! Jer to je još mnogo manje nego što ih je mnogo manja i mnogo siromašnija Srbija prihvatila u posljednjem ratu. A prema procjenama, Srbija je prva zemlja u Evropi i jedna od pet zemalja u svijetu po broju izbjeglica - iz BiH je primila 266.000, a iz Hrvatske 330.000 prognanih. Koliko će se ovih sa Bliskog istoka i Afrike nastaniti u njoj i hoće li znaće se za koju godinu.  

Koliko će ih naći dom u zemljama EU i to će se znati za koju godinu. Za sada ih tamo čeka zid, istina još manji od onoga kojim se od njihovog dolaska brani susjedna Saudijska Arabija (dugačak 950 kilometara).

Jasno je da izbjeglička drama trese Evropu iz temelja i da ona nema odgovor na ovo što joj se događa. Desetine hiljada ljudi bježi od terora islamista, koji su procijenili da oni nisu dobri muslimani. Evropa je u panici, a desnica u potpunoj histeriji i antimuslimanskom transu. Oni što bježe od smrti, jer nisu dobri muslimani, u Evropi su samo muslimani. Paradoksima nikad kraja.

I dok ljudska drama na putu izbavljenja traje sedmicama, svi kao nijemi ćute o njenim uzrocima. Da li je ta seoba naroda zaista vrijedjela uvođenja demokratije u patrijarhalna, plemenska društva koja, očigledno je, nisu bila spremna za taj eksperiment? I ko je procijenio da demokratija po mjeri Evrope i Amerike može da se primi u Africi i na Bliskom istoku? I zašto sada ćuti? 

Kao što ćuti i o tome da je pakao na Bliskom istoku počeo onog trenutka kada su se Evropa i Amerika dosjetile da su njihovi dojučerašnji "prijatelji", predsjednici Sirije i Libije "tirani koji ugnjetavaju svoj narod" i krenula u oslobođenje od tiranije.

"Oslobođeni" region pretvorio se u anarhiju, krv, glad, smrt, suze, paljevinu, haos, odsijecanje glava.., a umjesto demokratske Libije i Sirije mapa svijeta je promijenjena, dobili smo Islamsku državu Sirije i Levanta.

Tirani

Bašar el Asad vlada Sirijom od 2000. godine. Taj ljekar po struci školovao se u Londonu. Da li je tiranin koji ugnjetava svoj narod ne znam, ali znam da izgleda mnogo civilizovanije od onih koji hoće da ga svrgnu, boraca Islamske države.

Njegova supruga Asma el Asad godinama je bila miljenica najčitanijih svjetskih modnih magazina. Samo prije nekoliko godina "El" joj je dodijelio laskavu titulu najljepše obučene žene političara ispred Mišel Obama i Karle Bruni. Danas je Asma omražena baš kao i njen suprug.

Nedavno sam čitala tekst novinara koji je svojevremeno živio u glavnom gradu Sirije Damasku, koji opisuje događaj kada je irskom turisti ukraden fotoaparat.

"Policija je provela nekoliko sati ispitujući osumnjičene i fotoaparat je vraćen vlasniku kojeg je policajac uvjeravao kako 'u Siriji nema kriminala'. Danas oni koji su dovoljno hrabri ili ludi da pređu granicu iz Turske i uđu u Siriju mogu naići na razapete ljude, rijeke ljude koji bježe da bi se spasili ili oblake dima koji se dižu iznad razorenih sirijskih gradova".

Uvođenje "demokratije" koštalo je života najmanje 220.000 ljudi, koliko ih je poginulo do kraja prošle godine u Siriji. BDP Sirije pao je za 120 milijardi dolara. Prosječan životni vijek Sirijaca skraćen je za 22 godine tokom rata, sa 79 godina na 55?!. 

I ne samo Sirijce, ova demokratija koštala je civilizaciju. Ko će čovječanstvu da nadoknadi nenadoknadivo, nakon što su ekstremisti Islamske države uništili hram u drevnom sirijskom gradu Palmiri? Pustinjski biser, koji je 2000 godina odolijevao ratovima i kataklizmama, nestao je samo u jednom danu.

Šta su sve razularena plemena dojahala na talasu "demokratije" uništila u Libiji teško je pobrojati. Ono što se zna jeste da je ta zemlja, kada je na vlast došao svrgnuti "tiranin" Gadafi, bila jedna od najsiromašnijih na svijetu. Prije dolaska "demokratije" i oslobađanja od tiranina dospjela je među države sa najvišim standardom u Africi.

U nekoliko navrata pisalo se o tome kako je Libija živjela pod Gadafijem. Kada je došao na vlast 25 odsto stanovništva bilo je pismeno, danas 25 odsto ima fakultetsku diplomu, a 83 odsto čita i piše.

Gadafi je Libijcima koji su željeli da se bave zemljoradnjom, davao kuću i zemlju, opremu, sjeme i goveda. Svaki mladi bračni par dobijao je od države po 50.000 američkih dolara, a za svako rođeno dijete po 5.000.

Država je davala Libijcima 50 odsto novca da kupe kola. Hljeb i benzin su bili praktično besplatni. Dio novca zarađen prodajom nafte slivao se na račune svih građana Libije.

Sve to uradio je "tiranin" Gadafi i ostavio Libiju bez centa spoljnog duga sa deviznim rezervama od 150 milijardi dolara koje su sada blokirane po svijetu. A Libija blokirana u krvi i zločinu.

Ne znam kome bi smetalo da živi u toj i takvoj tiraniji, ali znam da meni ne bi. Čini se da je Gadafi u praksi uspio da ostvari san Tomasa Mora i napravi "Utopiju". Kao i svaka utopija, nije mogla biti dugog vijeka. Postala je klanica iz koje bježe hiljade nesrećnika. Preko Balkana do Evrope. Na tom putu čeka ih voda skupa kao zlato, čekaju ih prevaranti i sjecikese. Pa zidovi, suzavci i dimne bombe. I ko zna šta još.

Migranti

Najveći broj ljudi što danima pješače do obećane slobode su nesrećnici koji za sebe i svoje porodice traže još koji dan mirnog života. Da li među njima ima terorista, možda tek poneki, jer što rekao Miša Vasić "teroristi putuju avionima u biznis klasi".

U koloni je i veliki broj djece koja od rata i gladi bježe potpuno sama. Roditelji su im ili ubijeni ili su ih izgubili probijajući se do "mirne luke". Mnogo je u toj koloni tužnih i pretužnih sudbina. Bar mi to znamo, gledali smo iste takve kolone, a i sami u njima išli.

Na pitanje zašto je napustio svoju državu jedan čovjek kaže: "Zbog rata. Islamska država nam prijeti da će sve ubiti. Oni koji pod pritiskom stupe na njihovu stranu, morali bi pobiti svoje bližnje, zato smo radije izbjeglice. Svaki dan vidimo na putu svoje mrtve prijatelje s prerezanim vratovima, bez glave. Zato krećemo na put".

Grupa izbjeglica koja se u prenatrpanom čamcu utapala na putu iz Turske na Lezbos kaže da su tada vidjeli smrt, ali da ih nije bilo ni približno strah kako ih je inače strah u njihovoj zemlji.

Demokratija na Bliskom istoku i u Africi dala je konkretne rezultate. Islamska država preuzela je sve poluge vlasti i bezvlašća. Hrišćanstvo u tom dijelu svijeta ne postoji, uništeno je do temelja isto kao i drevna Palmira. Ljudska prava su misaona imenica. A sloboda govora? A prava djeteta? Ko o tome uopšte govori? Kao što ne govori o pravima djece u koloni izbavljenja.

Ima jedna pjesma Petera Handkea baš o tome iz filma "Nebo nad Berlinom" koja kaže:

"Kad je dete bilo dete/ postavljalo je ova pitanja: Zašto sam ja baš ja a ne ti? /Zašto sam ovde a ne tamo? /Kad je počelo vreme/i gde se prostor završava? /Da nije možda život pod Suncem/samo jedan san? /Nije li ono što vidim, čujem i osećam/samo odraz nekog Sveta pre ovog?/Postoji li zapravo zlo, i ljudi/koji su stvarno zli?/…Kad je dete bilo dete, /u tuđem se krevetu jednom probudilo, /i potom nikad prestalo. /Mnogo ljudi mu se tada činilo dobrim, /a sada samo par, ako je sreće".

Važno je, jako važno da sretnu bar jednog dobrog. Važno je za sve nas.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica