Ćutolozi, čujemo li se?

Ćutolozi, čujemo li se?
Mirjana Kusmuk
04.10.2014 08:08

Kolika je odgovornost intelektualaca, akademika, profesora univerziteta, kulturnih "radnika" - udarnika za opšte stanje u kojem se neko društvo nalazi. Neosporno velika. Neosporno ogromna. Moglo bi se reći, čak i ključna.

A vi, kada ste vi posljednji put čuli profesora ekonomskog fakulteta u Republici Srpskoj da iznese svoj stručni stav ili mišljenje o nekom ekonomskom problemu? Nekom zakonskom rješenju iz ove oblasti? Da iznese svoje viđenje mogućeg rješenja za oživljavanje privrede? Za smanjenje stope nezaposlenosti? Da progovori o poreskom sistemu? Nešto slabo mogu da se sjetim.

A vi, kada ste vi posljednji put čuli nekog od profesora sa tri akademije umjetnosti u RS da progovore o stanju u kulturi, da daju kritički osvrt na probleme sa kojima se kultura suočava, da govore o kvalitetu umjetničke ponude ili djela... O bilo čemu osim što zatvaraju i otvaraju manifestacije u kojima se grebu za dobre pare. Ne znam da li me pamćenje dobro služi, ali ne mogu da se sjetim nijednoga.

A vi, kada ste vi posljednji put čuli nekog profesora građevine ili arhitekture da javno govori o lošim urbanističkim rješenjima, ruglima od građevina, dehumanizovanim naseljima - spavaonicama, bez parking mjesta za one zatvorene u kavezima za spavanje, bez potrebne saobraćajne infrastrukture. Kada ste čuli profesora građevine da analizira zakone donesene u toj oblasti? Možda mi je promaklo, ali ne sjećam se da sam ikada.

A mi djeca rasla u toj komunističkoj Jugoslaviji, ma kako komunizam bio retrogradan sistem, živjeli smo u humanom okruženju. Svako naselje građeno poslije 1960. i neke, pa i ono u kojem sam odrasla, imalo je parkove za djecu, igralište, vrtić i osnovnu školu. I naravno, dovoljan broj parking mjesta za stanare.

 

 

(Ne)odgovornost

 

Ali da se vratimo načetoj temi koja glasi: da li su intelektualci odgovorni za stanje u kom se društvo nalazi? Da li su oni zarad vlastitog komoditeta prepustili da se društvo snalazi samo bez stručne pomoći, iako zemlja koja je u njihovo školovanje uložila toliko mnogo, barem tako malo od njih očekuje.

Kako se ovdje jedino i samo politika regeneriše, ali i daje sertifikat u svim oblastima ljudskog stvaralaštva i djelovanja: "od udruženog rada do sporta" (Balašević), tako se očekivano u javnosti jedino javno legitimišu oni čija profesija jeste upravo politički sistem i politička misao.

Svima su već poznati, jer su redovno javno publikovani stavovi dekana Fakulteta političkih nauka Nenada Kecmanovića, kao i dvojice mladih profesora iz dva različita politička ugla. Jedan od njih Aleksandar Vranješ savjetnik je Milorada Dodika. Drugi Aleksandar, ali Savanović, savjetnik je Ognjena Tadića ili direktor Političke akademije SDS-a, nevažno.

Iako je tačno da je kod nas politika opšte mjesto, početak i kraj svake društvene opservacije, aktivnosti, ali i opšta formula uspjeha ili neuspjeha, ipak je pohvalno da postoji barem jedan studijski program koji se prema društvu odnosi na javan način ne libeći se da iznese svoja mišljenja i stavove, naravno različite koliko je različita i politička scena u kojoj živimo.

Ako se zanemari javna aktivnost dekana i profesora sa FNP, svi ostali zavučeni u mišje rupe grickaju privilegije koje im je društvo dalo i ne pada im na pamet da talasaju da se ne daj bože ne zamjere nekom aktuelnom činovniku, po kojem se ionako ništa neće zvati.

Zato ne čudi vrijeme i sistem u kojem se politički angažuju čak i direktori kulturnih institucija, umjetnici, individualci, jasno i pragmatično kalkulišući da je to jedini način da uspiju, ma kako i bez partijskih knjižica bili kvalitetni i nadareni.

Nije problem imati politički stav, kao što ga je imao i ......., ali je tragično kada ljudi sa tim stavom kalkulišu iz ličnih interesa, posebno kada to čine oni čiji posao je kreativan i izvan svakog sistema i svake političke kalkulacije. Oni čije djelo u besmrtnost neće odvesti nijedna partijska knjižica iako, naravno, imaju pravo da se kao pojedinci sa simpatijama ili antipatijama odrede i u tom smislu.

I kada ne postoji intelektualni kapacitet spreman javno da iznese svoj stav o nekom problemu, onda je najlakše svu krivicu za to adresirati na medije i novinare. Mnogo kolega sa kojim sam razgovarala i sa kojim razgovaram, ali i lično iskustvo, daje mi za pravo da kažem da to nije tačno. Veoma teško, gotovo nemoguće je naći sagovornika na univerzitetu ili u kulturnoj javnosti koji će otvoreno i kritički opservirati bilo koji proces, problem, događaj. Isprika će naći mnogo, jednom će to biti neodložni poslovi, drugi put službeno odsustvo, treći put...

A oni koji se i odluče da svoj stručni stav i mišljenje o nekom konkretnom problemu iznesu javno uradiće to samo onda kada imaju ličnu korist, naviknuti da im se sve plaća ili novcem, ili privilegijom, ili napredovanjem.

Zato su hiljade profesora univerziteta, akademika, umjetnika, javnih ličnosti najodgovorniji za stanje u kojem se nalazimo i za devijacije sa kojima živimo, bez obzira na to o kom segmentu života je riječ. Zato je isključivo njihova i samo njihova odgovornost za stvoreni ambijent u kojem nekompetentni ljudi donose vrijednosne ili stručne sudove, urušavajući na taj način sistem vrijednosti do temelja.

Zar bi stručna kritika, čiji smisao je javno upozoravanje na negativne, ali i pozitivne procese, zakone, slučajeve, događaje, ... mogla nekome da škodi? Naravno da ne bi. Takva kritika bi dobro došla svakom pametnom čovjeku, pojedincu, političaru, instituciji, ali i društvu u cjelini. Samo na taj način to društvo moglo bi da donese prava rješenja i da se kreće naprijed.

Društvo u kojem takva kritika ne postoji, u kojem se svaki proces i svaka odluka, ako se o njoj i govori, posmatra površno i kritizerski, u kom se svakodnevno proizvode samozvani analitičari, u kojoj struka i nauka nijemo ćute, kalkulišu i posmatraju ga sa distance, nema čemu dobrom da se nada.

Zato odgovornost za stanje društva nikada, pa ni sada i ovdje, ne snose samo političari, ne snose ga ni mediji, odgovornost prije svega i prije svih je na ćutolozima u akademskoj zajednici, nijemim posmatračima procesa, zarobljenicima vlastitog komoditeta i vlastitih privilegija.

 

Sjedi, jedan!

 

Prije nekoliko dana Raša Popov na RTS-u pričao je o tome kako u Srbiji ima mnogo genijalne djece kojoj godinama u vlastitom krugu zatvorene književne klike, koje nagrade dijele između sebe, ne daju šansu da se za njih čuje. Ima li kod nas tih klika? Ili ih nema? Opet nikoga nisam čula da javno o tome nešto kaže. A možda je i tu na snazi "omerta"?

Da ne bude nepravde, nedavno jedan čovjek, čije je ime Zlatko Jurić, iznio je svoj argumentovan i utemeljen stav o odluci da se povuče iz žirija za dodjelu književne nagrade "Šušnjar 2014", jer je smatrao da je "odluka o laureatima nepotpuna".

Kao što to obično biva, ni taj usamljeni glas, ne ulazeći u ocjenu da li je bio opravdan ili ne, nije proizveo nikakvu reakciju javnosti, nikakvu polemiku bilo za, bilo protiv. Znam da su Zlatku mnogi čestitali u četiri oka, potapšali ga po ramenu, znam, a da i ne gledam. I tako se sve završilo. Bez talasanja, molim.

Sjećam se da smo učili kako je i sam Vuk Stefanović Karadžić svoju književno-jezičku misao izgradio upravo na kritikama tadašnjih pisaca i brojnim dugogodišnjim polemikama sa svojim protivnicima, razvijajući u praksi Dositejevu metodu slobodnog, kritičkog mišljenja.

Učili smo i to kako je Dositej, najveći srpski prosvjetitelj i reformator, podstakao kulturno buđenje naroda svojevrsnom revolucijom koju je sproveo u otadžbini tako što je podsticao slobodno mišljenje i istraživanje, ističući kao najviši oblik tog mišljenja upravo naučno-kritičko mišljenje. Nije li baš tako Dositej još početkom 19. vijeka doprinio da cijelo srpsko društvo krene naprijed kroz kritičku misao i polemiku koja ga je tjerala da bude bolje?

Gdje su danas Dositejevi učenici? Ili su baš svi popadali na tom pitanju, pretvarajući se u bezimenu intelektualnu žabokrečinu, uljuljkanu i zadovoljenu ostvarenjem sitnih ili krupnih vlastitih privilegija.

Prije nekoliko dana u Srbiji se cijela frka podigla oko najave uništavanja knjiga Ničea, Pekića, Sretena Marića, Živojina Pavlovića, Svetislava Basare u "Službenom glasniku". Spisak knjiga koje se pakuju, a čija sudbina još nije poznata, procurio je u javnost zahvaljujući Novici Miliću, profesoru književnosti, koji ga je objelodanio na svom sajtu "libreto.net".

- Ne sumnjam ja da će Radoš - čim pukne bruka, a nadam se da će brzo pući - održati neku smušenu konferenciju za štampu na kojoj će ovaj vandalski čin predstaviti kao već neku poslovnu nužnost ili kao 'nedostatak magacinskog prostora' - napisao je potom Svetislav Basara u svojoj kolumni u listu "Danas".

Ironično se oglasio i Matija Bećković rečenicom: "Dobro je ako se to radi po spisku, jer nekad su knjige spaljivali bez spiska, tako da je ovo napredak".

Kada bi sličnu situaciju simulirali ovdje i sada, da li bi recimo neka reciklaža knjiga dovela do reakcije javnosti? Teško, gotovo nemoguće, ali je sigurno da bi se žustra polemika o tome razvila u kafanama, tamo gdje nema rizika da čuje onaj ko ne treba da čuje. Ta kafanska demokratija i privid pobune među istomišljenicima iz iskustva lako može da se predvidi.

Kao što ne postoji pjesma nad pjesmama, kao što nema pozorišne predstave koja ne zaslužuje kritiku, kao što nema izložbe o kojoj stručna javnost ne treba da da svoj sud, kao što nema knjige o kojoj ne govore književni kritičari, kao što nema američke demokratije bez Noama Čomskog, tako neće i ne može biti kvaliteta i napretka sve dok se najodgovorniji i najpoznavaniji za taj napredak ponašaju sa toliko komoditeta i neodgovornosti. Koji, kada ih i pokušate izvući na čistinu, vape: Joj, nemojte mene, molim vas!

P.S. Znam da ovaj tekst neće proizvesti ništa, kao što nije ni onaj prethodni, ni onaj prije njega, ali se nadam da će se ćutolozi barem 10 minuta osjećati nelagodno. Sami pred sobom. Eto, neka to bude satisfakcija.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica