Iz oštrog ugla

Glas Srpske 15.04.2007 00:00

Zakoračim u sebe, pa zalutam ili zaboravim zašto sam ušao. Pogledam. Okrenem se oko sebe u sebi... Da mi je nešto posve komotno, nije; da sam na išta novo i nepoznato naišao, nisam; sve mi je dobro znano, sve sam to ja ili nekom radošću zalio, ili (češće, rode, mnogo češće, najčešće!) teško, s ljutom mukom progutao. Ne inventarišem, ali (ovako uzgred, dok se ne sjetim šta hoću ili šta već po sebi tražim) rekao bih da je sve tu, na svom mjestu i na svoj način. Ljubav prema bližnjima, prema rodu i narodu, vidim, u dovoljnim je količinama, povremeno čak i pretiče, a prema drugima, prema komšijskim i ostalim narodima nije ni blizu takva, ali: ćuti, čovječe, kakvi su prema nama, dobro da je i ovoliko ima(m). Mržnja? Prekopao sam se uzduž i poprijeko, u svaki kutak zavirio od dna do vrha sebe, dušu sam kao čarapu izvratio, pa i paščad na mržnju kao na drogu navađenu pripuštao - ni oni hitri, ni ja spor ne nađosmo je. Ni mrve mrvcate. Oni što su tajno i ušli i izašli stoje sada preda mnom i trijumfalno mi pokazuju specijalne kašike kojim su, kao po sudu vareničnom, nagrebali u meni malo sujete i ljubomore i, bogme, pozamašno straha... Zastrepjeh. - Jeste - kažu. - I strepnje smo dosta našli u tebi, ali nas mrzilo da je nosimo. Iznijeli smo da ti pokažemo samo ovo što smo nagrebali. Osjetih strah. - Ne boj se - vele. - Sve ćemo ti vratiti. Nećemo te mi ostaviti bez straha, nećemo ni bez sujete i ljubomore. - Jesam li vas tražio, jesam li zbog vas u sebe ulazio? - Ne bi valjalo da jesi. Mi ne stanujemo u tebi; imamo mi svoja staništa, svoje kuće i porodice, svoje brige i svoje strahove, sujete, ljubomore. Kod tebe smo samo u inspekciji bili, službeno... Sad, pa ko zna kad. - I? - Šta "i"? Nisi nam interesantan. - A da mi niste donijeli nešto što nisam imao, što nemam? - Mogli smo da ti ostavimo sjeme mržnje, ali nismo. Sažalili smo se kad smo vidjeli kako se pretražuješ, samoispituješ... Ljubazno me pozdraviše i odoše. Kad u novinama koje su ostale iza njih pročitah vijest da Srebreničanke i Srebreničani traže da se izdvoje "iz ustavno-pravnog sistema Republike Srpske", pomislih da su mi to ovi čudni posjetioci namjerno ostavili: da bih o tome razmišljao, da bih o tome govorio, da bih o tome pisao... Neću! Neću, ne mogu da poredim najave (prijetnje?) da će se Bošnjaci iseliti iz Srebrenice i šta se sve o tome, i kako, govori i piše, sa onim nijemim masovnim iseljavanjem Srba iz Sarajeva poslije Dejtonskog sporazuma; ne mogu, neću da poredim, neću da brojim, prebrojavam... Sve su muke muke i ne treba ih mjeriti i brojiti, jer se sve nikad ne mogu ni izmjeriti, ni izbrojiti. Ovo što mi hrapavo zapinje u sporom penjanju od želuca do grla - je li to strah da ću najave (prijetnje?) Bošnjaka da će (ako im se ne udovolji) iseliti i svoje mrtve iz Memorijalnog centra u Potočarima, uporediti sa stravičnim, bolnim slikama iskopanih mrtvačkih sanduka, koje su Srpkinje i Srbi iznijeli iz postdejtonskog Sarajeva? Jeste, rode, jeste... To je taj strah. Ne mogu! Ne mogu i neću nikad ničije boli i tuge upoređivati; svako ima svoju muku i na svoj način je nosi, s njom se boči i kako zna i umije ćuti i trpi, ćuti ili baš o njoj govori, piše. Šta sam sve s ljutom mukom progutao, i to ću valjda. Ako Bog da. Duško M. PETROVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Iz oštrog ugla

Čekajući ruskog Godoa

Besmislenost polemika o Srebrenici

Suočavanje sa sankcijama

Genocid kao politički instrument

Klisurine iz pakla

Ozdravljenje društva

Kenan, SAD i NATO

Kineski planovi

Dobri smo mi kakvih ima

Ukrajina dvije godine kasnije

EU i/ili BRIKS

Prošli su aprili

Ahilove pete NATO saveza

Terorizam

Litijum

Strateško planiranje