"Sjećanja" Borislava Đurđevića (8): Dolazak u Sarajevo i tajni "štab za podršku"

Na moj rođendan, prvog decembra 1991, izašli smo iz Zagreba. Time su ugašeni komanda i Peta vojna oblast koja se fuzionisala sa Sedmom oblašću iz Sarajeva u Drugu vojnu oblast koja je u svojoj zoni odgovornosti imala sve teritorije zapadno od Drine i Dunava, osim Baranje i Istočne Slavonije, a koje su bile u zoni odgovornosti Prve armije iz Beograda.

Prilikom izlaska, prema postignutom dogovoru sa hrvatskom stranom, nismo imali nikakvih problema. Između ostalog, nije bilo nikakvih ograničenja oko naoružanja i opreme, osim da se kroz teritoriju pod kontrolom Hrvata putuje u marševskom poretku, a ja sam još insistirao da povedemo i sve ranjenike iz Vojne bolnice što sam ih ranije dovezao helikopterom sa Papuka, a koji su sposobni za takvo putovanje. Transportom od Zagreba preko Karlovca, Plitvica i Putem Avnoja do Sarajeva komandovao je general Milićević, Hercegovac, načelnik pozadine, o čijim sposobnostima general Rašeta nije imao pretjerano visoko mišljenje, pa sam i ja bio pomalo skeptičan - šta ako napadnu kolonu i prekrše dogovor? Srećom, sve se dobro završilo, a Milićević se ekspresno kasnije obreo u Beogradu uz vajkajuće obrazloženje da on nije general za rat. A za šta je drugo?

Prenoćili smo na Plitvicama. Temperatura je bila dobrano ispod nule, ali nakon toliko mjeseci blokada prvi dan na slobodnoj teritoriji nikakva hladnoća nije mogla pokvariti. Našao sam dvije-tri boce vina i sa prijateljima smo nazdravili mom rođendanu. Ujutro sam imao najljepše umivanje u životu: izađem iz hotela ispred i vidim česmu iz koje kaplje voda i čini se kapljice se mrznu u vazduhu, na putu do zemlje. Tim ledenim kapljicama sam se pola sata umivao, a da nijednog momenta nisam morao da mislim da sam nekome meta! Taj osjećaj slobode i uživanja u njoj teško se može riječima dočarati.

Stiže Kukanjac

U Sarajevu smo smješteni na Bistriku, u Komandi. Moja kancelarija je bila preko puta nekadašnjeg Poćorekovog kabineta iz Velikog rata, a prozor mi je natkrilila bistrička džamija. U Poćorekov kabinet je smješten general Milan Aksentijević, koji je postavljen i ovdje za pomoćnika komandanta Armije za moral. Preko puta je bio kabinet komandanta Armije, a isprva,  neko vrijeme, tu dužnost je vršio general Života Avramović - Ledeni, koji se u momentu našeg dolaska nalazio na isturenom komandnom mjestu, tada već bivše Pete armije u Slunju. Važio je za oštrog i odlučnog oficira koga su se plašili i potčinjeni i neprijatelji. Ali stvarnost je bila drugačija. Kada je primio dužnost komandanta Pete armije od generala Konrada Kolšeka odmah se izolovao na Slunju gdje je izvukao operativni dio komande Armije i u svakom momentu, pa čak i kada ide na ručak, imao je jako obezbjeđenje oko sebe, neku vrstu tjelesne garde. Sa tom svitom pojavio se i u Sarajevu, odakle je poslije dan-dva produžio za Beograd, dok je komandu preuzeo general-pukovnik Milutin Kukanjac koji je prethodno, veoma uspješno i besprijekorno, izvršio evakuaciju Treće armije iz Makedonije. Od Avramovićevih kadrova ostao je general Dobrašin Praščević, Crnogorac, na mjestu načelnika štaba Armije koga je kasnije, mislim sredinom aprila, zamijenio general-potpukovnik Branko Stanković, Fočak, možda i najnesposobniji general koga sam ikada sreo, ako ne i jedini oficir, uz one u Beogradu, kojemu je trebalo da se sudi za nečinjenje u kasnijem slučaju "Dobrovoljačka". 

Kukanjac je brzo organizovao komandu i uspješno izvršio spajanje dotadašnje dvije armijske oblasti u jednu. U našem odjeljenju zatekao sam nekoliko starješina na čelu sa Vehbijom Karićem, potpukovnikom Komnenom Žarkovićem i još neke, a pridružili su nam se i dva oficira Hrvata, koji su se sa nama povukli iz Hrvatske - major Josip Novak, častan čovjek i oficir, i preduzimljivi potpukovnik Franjo Patačko, iskreni Jugosloven, obojica odani zakletvi koju su položili. Prema njima pojedini u odjeljenju i u komandi uopšte pokazivali su izvjesne rezerve, skoro svi osim mene i Aksentijevića, dok im se Vehbija Karić pokušavao približiti i privući ih u "svoj krug", ali koliko sam primijetio, nije uspijevao. Svjesni su oni bili toga, pa smo ih prećutno manje javno eksponirali kako bi zaštitili njihov integritet. Bilo je tu i nekoliko starješina koji su sa nama došli iz Zagreba, a posebno mi je bio drag pukovnik pravne službe Šaćir Komad, Stočanin, veoma obrazovan čovjek. Baš smo se bili sprijateljili još u Zagrebu. Zatim, Živko Došen, potpukovnik, krajiška ljudina i pobornik lagodnog života.

U kasnijoj fazi pridružila nam se i ekipa iz lista "Narodna armija", kapetan Miladin Petrović i potpukovnik Nikola Ostojić, dobričina, ali  čudna biljka - proučavao je teorije zavjera, parasvijet i razna čudesa, a u tome je imao starije saradnike u JNA u pukovniku Svetozaru Radišiću koji je o tome napisao sijaset knjiga, kao i u potonjem hrvatskom admiralu Loši, koji zamalo nije ostao u Beogradu jer ga u toj fazi nije zanimala pripadnost naciji već samo ezoterija, ali slučajno se vratio u Zagreb, ubijedio ih u svoje "čisto hrvatstvo" i "podvige" koje je izvodio u "mrskom" mu Beogradu i dogurao do načelnika generalštaba  Hrvatske vojske, proglašavajući sebe titulom stratega!

Prije njih iz redakcije "Narodne armije" kod mene je boravila i Biljana Đurđević, ista ona hrabra Bilja koja je uspjela da dođe do mene za vrijeme slovenačkog rata u Ptuju.  Mnogo puta sam se uvjerio da je bila i najhrabrija u armijskoj redakciji i za nju nije bilo zadatka od čijeg izvršenja je mogao da je odvrati strah. Uz doktoricu Vesnu Krišić iz Zagreba, ona je moja najveća heroina toga vremena, a sa kojom sam ostao veliki i iskreni prijatelj. Pomagala mi je u komandi oko mnogo stvari, posebno u razgovorima sa ljudima iz  (tajnog) štaba za našu podršku sastavljenog od mnogih javnih ličnosti, muslimana i Hrvata. Mislim da i dan-danas čuva snimak jednog veoma značajnog čovjeka iz svijeta kulture iz Sarajeva koji nije Srbin, a insistirao je da za istoriju snimimo njegov stav i glas:

"Neka je Jugoslavija, pa i Radovanova, kao fildžan, ja ću za nju ginuti!"

Kada je u pitanju taj štab, najvećim dijelom ostao nam je lojalan i tokom cijelog rata, ali primiren u Sarajevu, uz povremene usluge. Nekima, za koje je prijetilo da budu "provaljeni" od muslimana, ili iznutra, savjetovali smo da povremeno daju radikalne izjave, a nekima smo izmišljali dobermane i kućne logore da ih spasimo. Jedan poznati pjevač dugo se u ratu držao po strani, da bi ga poslije pretrpljenog batinanja negdje vani (znam i gdje i kada, ali ne bih, njegove bezbjednosti radi, da mu otkrivam identitet) i natjerali da snimi "rodoljubivu" pjesmu. Taj štab je u ratu asistirao kod jedne naše suptilne operacije koja je izazvala potrese u muslimanskom vrhu, ali o tome kasnije.

Novinari

Aksentijević se po staroj navici uglavnom oslanjao na mene kad god bi se radilo o rješavanju nečeg komplikovanijeg, a ostale starješine je zaduživao po sektorskim zadacima. Osjećao sam da je na to bio ljubomoran pukovnik Vehbija Karić, koji je očigledno pretendovao na Aksentijevićevo mjesto, pa sam ga dva puta isturio da drži pres, da ga malo smirim, a istovremeno i kompromitujem kod njegovih koji su ga očekivali na drugoj strani. Moj posao je bio komunikacija sa novinarima, priprema javnih obraćanja i analiza medijskog prostora, a nerijetko i javno oglašavanje.

U komandi je stalno boravilo više novinarskih ekipa, posebno iz Beograda. Najredovnija je bila Ljiljana Bulatović, veliki majstor pisane riječi, erudita i beskompromisni patriota, zatim Milijana Baletić iz TV Novi Sad, odvažna poput Ljilje, samo mnogo tvrđa i rezolutnija, što bi i mene ponekad iritiralo, jer nisam bio pristalica takvog rječnika u informativnim glasilima. Đuro Kozar je bio klasično piskaralo iz onog sistema koji je pratio aktivnosti JNA u Sarajevu i godinama pisao slavopojke. Jedno vrijeme smo zajedno, kod Ranka Pavlovića, sarađivali u banjalučkom "Glasu", s tim da se moj prostor tamo svake subote povećavao, a Đurin smanjivao. Vidio sam da mu je bilo teško, a i žalio mi se da ga u redakciji "Oslobođenja" tjeraju da okrene ćurak naopako. Dobri moj Đuro dugo je trpio, ali kada okrenu ćurak na drugu stranu baš ga okrenu da ga više nisam mogao prepoznati! Iz Radio Sarajeva najčešći "dežurni novinar" u komandi je bio Zoran Kapetanović, čuven po onom sufliranju odgovora slušateljki na pitanje ko je gostujuća tajanstvena ličnost  u kontakt-emisiji kojim je svojevremeno zasmijavao cijelu Jugoslaviju.  On se uglavnom muvao oko Vehbije Karića. Servilnost prema njemu iskazivao je jednom pričom, a prema meni drugom. Nisam to volio i jednom ga upitah:

 "Zoka, ko ti je preveo ime na srpski? Meni  ljepše zvuči da si Sabahudin."

Nasmijali smo se svi i tako on posta Sabahudin, što i jeste bio. Bile su tu i ekipe Tanjuga, "Novosti" i druge, a povremeno su navraćali i strani dopisnici, kao i mnogi važni ljudi iz svijeta kulture i nauke koji su djelovali kroz tajni štab za podršku.

Prethodni nastavci:

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (1): Kako je u Celju dogovoren rat

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (2): Opkoljeni u Ptuju

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (3): Odlazak iz Slovenije

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (4): Ni metak nismo ostavili u Zagrebu

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (5): Let na Papuk pod kišom metaka

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (6): Zasjeda na ulazu u Zagreb

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (7): O izdajama

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.