"Sjećanja" Borislava Đurđevića (7): O izdajama

Posebno mi je ostao u sjećanju nikada objavljeni intervju HTV-a sa generalom Andrijom Rašetom. Najavili su nam se u zaista reprezentativnom izdanju Hrvatske televizije. Tomislav Marčinko, generalni direktor, jedan mlađi novinar. nekakav naduvenko, pa mu nisam ni zapamtio ime, i jedna od urednica Hloverka Novak koju sam dugo lično poznavao i ona mene, sa ekipom snimatelja. Pored njih u kabinetu kod generala bio sam ja i potpukovnik Bojan Mirosavljev, Vojvođanin, godinama urednik armijskih novina u Zagrebu. Jedan bezvoljan čovjek koji misli samo o sebi i od kada sam došao u komandu, logično je bilo da sarađujemo, ali nismo uspjeli razmijeniti ukupno nekoliko rečenica. On je uglavnom spavao i ničim se nije bavio, što sam ja prihvatio kao činjenicu, jer nije bio jedini takav.

Na samom početku, Marčinko, koji je još imao problema sa ijekavskim, koji mu je kao Lali neprirodno stajao, opuštao je atmosferu otvorenom ponudom Bojanu da pređe kod njih, može u vojsku, može na televiziju, a ne mora ništa, samo da napusti JNA. Bojan  je nešto promumlao, a Rašeta je upitao da li su došli zbog propagande ili intervjua. Onda se obratila Hloverka, koju sam dugo znao kao šeficu dopisnika u "Večernjaku" gdje smo sarađivali, i kaže mi: Boro u ovom koferu su pare. Reci koliko, i pređi ili sa tim idi gdje god hoćeš u svijet.

Glupe priče

Odmah ju je u tome podržao Marčinko sa nekom glupom pričom da je šteta da trunem kao nekakav portparolčić. Oštro sam ih odbio i tražio da započnu sa intervjuom ili da idu kući. Onaj naduvenko, izgleda bez obzira na Marčinkove funkcije, glavni u družini, samo je ćutao do tada, a onda je prozborio: "Hajde da radimo". Završi se taj intervju. Za dan-dva iz komande nesta moj Bojan. Čuo sam da su ga bili malo mobilisali pa pustili. Intervju, naravno, nikada nije objavljen, ali može se danas naći na internetu gdje ga je neko postavio.

Bilo je još Srba koji su prelazili na drugu stranu. Jedno jutro kaže mi Rašeta da vidimo nešto sa Slobom Stajičićem, Šapčaninom, jednim od najperspektivnijih oficira u komandi koji je tog momenta obavljao dužnost glavnog personalca Armije i za neki dan trebalo da se okiti činom generala. Kažem mu: "Šefe, mislim da će on za koji dan kod Tuđmana, ako već nije odmaglio.

"Kako?" - iskreno se iznenadi Rašeta.

"Pa on je dobar sa Tuđmanovom porodicom i stalno gunđa da ovo nije njegov rat i da više ne može da izdrži."

Tog dana je prebjegao kod Tuđmana, ali na molbu da ga kao PVO oficira tamo prime nije prošao pa se zaposlio kao vozač u nekim novinama.

Marko Bambulović je bio potpukovnik, rodom iz okoline Županje. Imao je dosta braće i polubraće. Rođen je 1942. u srpskoj porodici, i po rođenju, da ga ustaše ne bi ubile, roditelji ga krste u katoličkoj crkvi i tako ostane živ. Uvijek se izjašnjavao kao Srbin, kao i njegov brat koga sam kasnije upoznao, a koji je cijeli rat radio u vojnoj kantini u Brčkom. Marko je bio u mom odjeljenju kod Aksentijevića, gdje je bio još izvjestan broj visokih, neupotrebljivih oficira, uglavnom Hrvata, pa im Aksentijević nije ni izdavao nikakve zadatke.

Trinaestog septembra, vidim, skupili se oni svi pored telefona u pretkancelariji kod mene i žučno sa nekim razgovaraju, pominju ime generala Aksentijevića. Trajalo je to nekih pola sata, pa ih upitah:

"Šta je bilo?"

" Ništa, upravo su kod Karlovca prizemljili generala Aksentijevića." 

"A vi ste ih izgleda navodili da to urade, pošto ste znali kada je i gdje jutros poletio?"  upitah.

Tajac!

Srbi kod Tuđmana

Marko poče da zamuckuje nešto.

Rekoh: "Sada ću o ovome obavijestiti pukovnika Tošu, a vi se pakujte i možete ponijeti lične stvari, uključeno i lične pištolje, ipak ste oficiri, i pravac kod vašeg Tuđmana."

Odmah obavijestim pukovnika Todora Tošu Kosanovića, koji je bio neformalni komandant ljudstvu u komandi zadužen za odbranu komande i iz vani i iznutra, i ta grupa je uskoro napustila komandu, samo Marko nije.

Kažem mu:" Marko, i ti si učestvovao."

"Pa i ja sam Hrvat, kršten sam kao katolik, odoh i ja!"

Čujem da je kasnije bio nekakav Tuđmanov oficir u garnizonu u Jastrebarskom, a kada mu je dosadilo prešao je navodno u Novi Sad.

Ako sam dobro uspio da saberem sve, Tuđman je imao petnaestak Srba komandanata koji su se opredijelili da idu stopama ustaškog komandanta avijacije iz Drugog svjetskog rata, Srbina, generala Uzelca.

Hapšenje Aksentijevića, koji je potom čamio 72 dana u Remetincu do razmjene za Kikaša, bio mi je jedan od najpotresnijih događaja. Na moje oči su navodili njegovo hapšenje, a nisam mogao ništa napraviti! Aksentijević je jedan od najčestitijih ljudi koje sam ikada upoznao. Bio je ratno siroče, četvorogodišnje dijete profesora koga su u Kragujevcu zajedno sa njegovim đacima  strijeljali Nijemci. Kroz glavu mi je sinulo -  zar i njega da ubiju ustaše? Nikada neću zaboraviti, kasnije, njega i pukovnika Čađu prilikom našeg izlaska iz zarobljeništva u Dobrovoljačkoj, kada su me vidjeli u odijelu kojim se opremaju NN mrtvaci - pustili su suze. To mogu samo veliki ljudi, pravi prijatelji!

Prethodni nastavci:

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (1): Kako je u Celju dogovoren rat

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (2): Opkoljeni u Ptuju

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (3): Odlazak iz Slovenije

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (4): Ni metak nismo ostavili u Zagrebu

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (5): Let na Papuk pod kišom metaka

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (6): Zasjeda na ulazu u Zagreb

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.