"Sjećanja" Borislava Đurđevića (6): Zasjeda na ulazu u Zagreb

Borislav Đurđević 02.08.2025 08:03

Foto: Agencije

Kada sam stigao u Zagreb, u komandu Armije, u Hrvatskoj se već na sve strane zakomplikovalo, dok je u Sloveniji u potpunosti sukob stao.

Preostali pripadnici JNA, koji su čekali na evakuaciju iz Slovenije, više nisu imali nikakvih problema. Smjestio sam se u Komandi u Zagrebu i upoznao susjede. Prvi susjed bio mi je nekakav kapetan, bezbjednjak, drugi susjed trebalo je da mi bude Mile Dedaković Jastreb, ali on je već bio prebjegao, pa je njegova, kao i dosta drugih kancelarija, bila prazna. U blizini, iza njega bila je kancelarija Slobodana Stajičića, personalca u komandi Armije koji je kasnije, kao Srbin iz Šapca, prešao u Tuđmanovu vojsku, a nedaleko odatle generala Petra Stipetića, koji je tih dana prebjegao kod Tuđmana. Moja kancelarija, tačnije vrsta kabineta, imala je veliku prostoriju sa krevetom i radnim stolom, malu predkancelariju ispred za sekretara.

Okolne kancelarije zaposjelo je nekoliko starješina, uglavnom starijih pukovnika i potpukovnika iz takozvanog političkog sektora na čije čelo je postavljen Milan Aksentijević, a koji je i insistirao na mom dolasku. Sve koje sam tamo zatekao izgledali su kao bezlična masa i nisu imali sposobnosti za zadatke koje je nosila nova situacija. Dobar dio njih bili su Hrvati, koji su dugo oklijevali da pređu na drugu stranu, jer kao visoki oficiri neutralni nisu mogli biti. Njihov svijet građen u Jugoslaviji se rušio. Znali su da ih tamo čeka nipodaštavanje od novopečenih komandanata, uglavnom lica iz kriminalnog miljea, a sa druge strane znali su ako ne pređu "na vrijeme" da će biti doživotno žigosani. To je ona vrsta oficira koja je u zadnjoj trećini karijere izgubila motive za napredovanje i bili su u stanju cijeli dan da sjede za stolom nad jednim papirom, s grafitnom olovkom i gumicom u ruci i da ko bajagi nešto rade.

Put u Ljubljanu

Za nekoliko dana telefonom su me pozvale nekakve gospođe iz komandne biblioteke i arhive kako bi me obavijestile da bi trebalo da odemo u Ljubljanu i od tamo, po planu evakuacije arhive Ljubljanskog korpusa, da dovezemo nekoliko kamiona opreme. Pošto je general Aksentijević tih dana bio odsutan, obavijestim o tome generala Rašetu. Pita me kako sam planirao to da izvedem. Kažem mu da ću ići sa jednim starješinom iz računskog centra koji će voziti jedan kamion i sa tri vojnika vozača, dok će troje njih, građanskih lica iz biblioteke i arhiva, putovati vozom u oba pravca. Nasmijao se i kaže mi:

"Namještaju ti, pusti te stvari, nisu vrijedne života, ne idi."

Rekoh mu da sam obećao i da bi mi bilo neprijatno da otkažem. "Dobro", kaže Rašeta. "Idi, ali otvori četvore oči!" Idemo mi tako u Ljubljanu, natovarimo arhivu Komande i Doma JNA u kojima su uglavnom bile umjetničke slike i skulpture, vlasništvo JNA, i time napunimo tri kamiona, dok u četvrti ubaciše nekakve televizore i kompjutere. U povratku, negdje kod Brežica, sa suprotne strane, iz Hrvatske, naišla su dva kamiona "Špedicije" Bugojno. Čim su nas vidjeli počeli su da nam blicaju i trube. Bio sam u prvom kamionu. U trenutku, posumnjao sam da su htjeli nešto da nam kažu, a onda sam se smirio i sa vojnikom vozačem prokomentarisao da nas Bosanci pozdravljaju.

Nedugo, pošto smo prešli graničnu liniju između Slovenije i Hrvatske gdje nije bilo nikoga ni sa jedne strane, otprilike u visini Samobora, preko puta mjesta Zavrč, kod slavoluka, na autoputu koji je bio u izgradnji, ugledah na nadvožnjaku veliki broj naoružanih ljudi sa puškama uperenim u nas. Isti prizor i oko puta. Pošto je put na tom mjestu bio širok, rekoh vojniku da okrene kamion prema Sloveniji. Kroz prozor, rukom sam pokazivao vozačima drugih kamiona da me slijede. Prije nego što su policajci uspjeli da nas blokiraju, okrenuli smo tri kamiona sa umjetninama, dok onaj, četvrti, sa kompjuterima i televizorima ostade okrenut prema Zagrebu. Pored svakog kamiona nađe se po nekoliko policajaca sa uperenim oružjem. Ja izađem sa vozačem, koji je bio Hrvat iz Rijeke, a lično naoružanje i ključeve upaljenog kamiona ostavimo u kabini. Iz ostalih kamiona slijedili su moj primjer, samo je vojnik koji je vozio treći kamion ugasio motor, a ključeve ostavio u bravi. Nekoliko policajaca je iz kabina na brzinu pokupilo naše lično naoružanje dok su kamioni ostali upaljeni. Opkolili su nas i odveli stotinak metara dalje na neku livadu. Nekih tristo metara dalje nalazio se jedan kamionet sa prikolicom bez cerade i, što je bilo očigledno, oko njega dvadeset-trideset pripadnika ZNG, pored kojih je stajalo nekoliko policajaca sa uperenim puškama u njih. Odmah sam shvatio situaciju: imali smo MUP koji je dobio zadatak da nas zaustavi i zarobi i zenge koji su kao čopor pasa tražili u svemu tome plijen za sebe. Procijenim da su u MUP-u profesionalci koji znaju postupati sa zarobljenima, dok ovi drugi nemaju nikakva moralna ograničenja. Zenge su se glasno "zabavljale" sa "strijeljati ćetnike" i slično. Čak su pored tog kamioneta stavili nekoliko ljudi da izigravaju streljački stroj ne bi li nas uplašili.

U jednom momentu otrgne se ta gomila zengi i pravo na nas. Očigledeni šef operacije, sudeći po širitima i zvjezdicama na ramenu, odmah je komandovao policiji koja nas je okruživala da okrene puške prema zengama i da ih otjeraju. U svemu tome dobili smo poprilično udaraca kundacima. Poluglasno, prepadnutim vojnicima, ali tako da čuju i zenge koje su nas mlatile kundacima, kažem;

"Ne plašite se, neka oni pizde, a ne mi. Budite mirni".

Cilj mi je bio da ih izazovem na jaču reakciju i privolim šefa policije, kome sam vidio na košulji izvezeno ime Nikola, što je ostavljalo mogućnost da je možda Srbin, da oštrije reaguje i otjera ih dalje od nas. U takvim momentima, kada imate odgovornost za vlastiti i živote drugih, potčinjenih, odluke se donose u djelićima sekunde. Ako promašiš – gotovo je, a ako pogodiiš – ostaješ živ. To vam je kao da imate ravan crni zid pred sobom i na njemu prolaz kao iglene uši. Ako ne prođete kroz te ušice, gotovi ste. Uspio sam! Nikola je oštro komandovao policiji: "Otjerajte tu paščad!" I policija ih je oštro odgurala prema njihovom kamionetu. Ostadosmo sami na ledini. Tiho kažem vojnicima:

"Pazite, kada komandujem: 'Ti potporučniče u prvi kamion, dvojici vojnika kažem u drugi, a ja ću u treći'".

Vojniku Hrvatu, kažem:

"Ti, dijete, uzmi četvrti i idi svojima".

"Neću!" – reče on. "Ja volim Jugoslaviju."

"Čuvaj savjest"

Velim mu da jedino on ima šansu da ostane živ u četvrtom kamionu i da ga neće kao Hrvata dirati. Rekoh mu da im kaže da je to njegova ulaznica.

"Ti si nam jedina šansa, dok se budu zabavljali sa tobom, mi ćemo odmagliti van dometa pušaka. A kada bude pravi rat, a biće, čuvaj savjest! I ako te natjeraju, pucaj iznad glava!"

Svi kamioni, izuzev mog, trećeg, posljednjeg, još su bili upaljeni i zbog toga sam se odlučio da upravo ja budem posljednji, jer ako stavim vojnika da vozi plašio sam se da onako preplašen ne uspije upaliti vozilo, a i potporučnik se prilično tresao.

Za to vrijeme policija je zenge otjerala nekih dvjesto metara, a za moj naum trebalo je da odu još stotinak, izvan puškometa.

U tome nam se sa motorolom u ruci približi šef Nikola. Tiho mu kažem: "Nikola, hoću nazad u Sloveniju".

"Ćuti, pobiće vas!" - odgovori on.

Opet insistiram: "Ja moram pokušati, samo ih odmakni još malo".

Izmače se Nikola i poče glasno u motorolu da govori:

"Da, nazad. Dobro pustiću!"

Bio je dovoljno blizu da vidim da, dok je govorio, nije bila uključena indikaciona dioda i da nije ni sa kim razgovarao, već je sve fingirao da nam pomogne.

Dok se policija još "zabavljala" sa zengama već na nekih tristo metara od nas, tiho rekoh mojima:

"Kada komandujem: 'Sada!', svi trk u kamione i pravac Slovenija! Ako nekoga ubiju ili rane, ne okrećite se, samo naprijed taj kilometar-dva do granice!"

Pet sekundi kasnije izdao sam komandu toliko glasno da čuje i Nikola.

Brzo smo pretrčali tih stotinak metara. Mahnem mom vojniku, Riječaninu. On meni uzvrati osmijehom i svi kamioni krenuše osim mog. Ni makac! Pokušah ponovo i motor zabruja. Tih pet sekundi trajale su kao vječnost! Kada smo odmakli koju stotinu metara, kada su shvatili šta se dešava, za nama osuše paljbu i zenge i policija.

Kroz nekoliko minuta već smo bili u Sloveniji, gdje nas, ispred motela u Brežicama, zaustavi jedna manja policijska jedinica. Pitaju nas zašto smo se vratili. Ispričam komandiru ukratko šta se desilo.

Nakon dan-dva pošto smo se vratili u Ljubljanu, general Rašeta nam je obezbijedio pratnju evropskih posmatrača pa sam u drugom pokušaju uspješno stigao u komandu u Zagrebu.