"Sjećanja" Borislava Đurđevića (5): Let na Papuk pod kišom metaka

Borislav Đurđević 01.08.2025 08:44

Foto: "Sjećanja" Borislava Đurđevića (5): Let na Papuk pod kišom metaka

Boravak u Zagrebu u uslovima totalne blokade nimalo nije bio prijatan i lagan. Ako nekog dana ne pucaju na nas, onda nas maltretiraju razglasima, pa "Bedemom ljubavi", i tako iz dana u dan.

Ako se malo situacija primiri, postane ti čudno. Imao sam naviku da naveče dugo čitam. Ležao sam u kancelariji gdje je krevet bio pored zida. Tačno sam izračunao da ne mogu da me pogode, ali je zato sav zid iznad kreveta bio izrovan mecima koji su dolazili iz parkića ispred, a ja kada legnem i čitam uz svijeću, budem posut malterom koji se krunio od udaraca metaka.

Moj posao, lica zaduženog za odnose sa medijima i medijsko djelovanje bio je veoma ograničen. Jednostavno, nedostajalo mi je informacija i kontakata sa spoljnim svijetom, jer smo u kompleksu Komande bili neka vrsta zatvorenika. Imali smo nekoliko pres-konferencija koje sam pripremao, a na kojima su govorili generali - ili Rašeta ili Aksentijević.

Povremeno su nam dolazili domaći i strani novinari, ali ne i srpski, kojima Hrvati nisu dozvoljavali rad na teritoriji koju su kontrolisali. Među onima koji su navraćali imao sam i prijatelja, a neki su se tako i predstavljali kako bi se dokopali informacija i naročito stavova u neformalnim razgovorima koji su kasnije postajali opasne konstrukcije. Ovo su radili zapadni propagandisti, koji su od starta imali notirano na papiru ko su dobri, a ko loši momci, a nažalost, tokom cijelog rata tom poslu nedorasli i srpski portparoli i zvaničnici ih hranili i nasijedali na njihove svakojake trikove. Tako je našom krivicom iskonstruisano mnogo štošta ružnog i štetnog po nas.

Najsvjetlija tačka bio je Božo Knežević, krajiški novinar, zaposlen u "Jutelu", a radio je i za neke strane agencije, pa se relativno bezbjedno kretao teritorijom. Jednom prilikom odnekud sam dobio nekoliko novih VHS kamera koje je trebalo da dostavim jedinicama po mom planu. Odlučim da prvu dostavim Milanu Čeleketiću na Papuku, jer je bio u najdelikatnijoj situaciji. Ali, kako?

Pozovem na aerodromu Pleso pilota helikoptera, mislim da se prezivao Milovanović, i pitam ga može li da leti do Papuka?
"Rizično je, ali može ako Baja (general Ljubomir Bajić komandant VAK-a) dozvoli", kaže on.

Tri problema

U to vrijeme komandant na Papuku potpukovnik Čeleketić imao je problema sa rezervnim dijelovima za tenkove, a kojih je bilo na Plesu, pa sam odlučio da nekako i to utovarim i, svakako, da odem tamo. Čeleketić je komandovao ostacima Varaždinskog korpusa, koje je izvukao prije pada Bjelovara i Varaždina.

Tri problema sam imao: kako se izvući od Rašete i Aksentijevića, jer mi taj rizik sigurno ne bi dozvolili. Drugi problem je kako neopažen od ustaša izaći iz Komande i doći u uniformi do vojnog aerodroma na Plesu i ono najteže - kako generala Bajića ubijediti da dozvoli let helikoptera. Utom se pojavio u komandi Knežević sa nekom evropskom TV ekipom. Dogovorim se da me oni prevezu u gepeku do Plesa. Već za neka dva sata bio sam tamo. Nađem pilota i kažem mu neka po spisku utovare dijelove za Čeleketića, a ja odoh kod Baje.

Kaže Baja: "Ne može!"

Velim mu da moramo dostaviti dijelove, da tenkovi stoje i veća šteta može biti ako ne dostavimo to nego da nas obore. Poslije pola sata ubjeđivanja uspijem i vinusmo se iznad zemlje. Letjeli smo nisko, tik iznad drveća i dalekovoda. Dođemo negdje u visinu Lipika i Okučana. Na zemlji borba, zuje meci i granate oko nas. Pilot Milovanović, mrtav-hladan, vrti helikopter ukrug.

Pitam ga šta radi.

"Pa ti si šef, reci gdje idemo, ja ne znam!?"

"Idi na sjever, odatle je gušća vatra. Valjda su to naši, a tamo je i Papuk!"

I tako iskobeljasmo se iz kiše metaka ka Papuku. Kad tamo, zapalili nam neku vatru i mašu rukama da sletimo. Bilo je to selo Bijelo Bučje, u kome je bio smješten i sanitet. Ti ljudi su bili totalno odsječeni od svijeta i u sadejstvu sa Banjalučkim korpusom, koji je već prešao Savu i forsirao kanal Strug, pokušavali su da se spoje sa slobodnom teritorijom u Bosanskoj Krajini.

Ubrzo je stigao i komandant Čeleketić. Predali smo mu dijelove za tenkove i kameru na čemu se on zahvalio. Razmijenili smo nekoliko informacija o stanju na frontu i primili k znanju njegovo nadanje da će se za koji dan spojiti sa Krajišnicima.

Dok smo mi razgovarali s njim, helikopter su opkolili ranjenici i tražili da ih prebacimo za Banjaluku. Kažem im da to nije moguće, jer ćemo sigurno biti oboreni te da možemo pokušati samo u Vojnu bolnicu u Zagreb.

Ni da čuju!

Stanem ispred helikoptera i glasno kažem:

"Bolnica u Zagrebu je u našim rukama. Možemo utovariti one najteže i da krećemo, jer uskoro će mrak. Oni lakši mogu sačekati, jer kroz nekoliko dana spojićete se sa Krajišnicima i put za Banjaluku će biti slobodan. Garantujem vam životom, da ako se živi probijemo do Vojne bolnice u Zagrebu, da će svi ranjenici biti zbrinuti i kasnije evakuisani na slobodnu teritoriju!"

"Malo svojeglav"

Nisam ni čekao da se oko toga razvije diskusija, naredim da unose najteže ranjenike. Kada smo napunili našu "osmicu" (MI-8), pozdravimo se i poletjesmo prema Zagrebu, opet nisko i preko linija. Kada smo se približili heliodromu Vojne bolnice u Zagrebu napravismo nekoliko krugova kako bi nas vidjeli iz bolnice i brzo pripremili ekipe. Imali smo šta da vidimo: počela se skupljati nekakva rulja od kojih mnogi vitlaju puškama, a njih obezbjeđuje nekoliko policajaca i posmatrača stalne misije Evropske zajednice koja se bazirala u bolnici. Pogledam se sa pilotom i kažem:

"Slijećemo, ne gasi motor, ja ću iskočiti i pobjeći u vozilo Evropljana, a eno iz bolnice već izlaze ekipe sa nosilima da preuzmu ranjenike. Čim ih iskrcaju, bježi za Pleso!"

Iskočim i u nekoliko koraka uz psovke iz mase, nađem se pred džipom EZ dok se iz okolnih zgrada skupljalo sve više svijeta upućujući nam najgnusnije psovke. Ranjenici su brzo istovareni, a Milovanović je odmah podigao helikopter, uz "mali kružić" nad svjetinom, toliko da ih "mangupski rashladi". Ode, uz salve metaka i psovki, prema Plesu, a mene Evropljani strpaju u auto i prebace u Komandu. Zbog tog izleta Rašeta me malo prekorio da sam mogao izgubiti glavu, a Aksentijević mu kaže:

"Ne vrijedi ti Andrija, takav je on otkad ga znam. Malo svojeglav."

"Proboj" i "Šuvarov štab"

Bilo je čudnih situacija koje su pomalo filmske. Dopisnica "Nove Makedonije" iz Zagreba Milena Tanjga, supruga izuzetnog čovjeka Rade Tanjge, pukovnika, mislim da je tada bio profesor i komandant Tehničke vojne akademije u Zagrebu, a kasnije je bio i ministar odbrane u Krajini, jednom banu kod nas u komandu. Znali smo da duže vrijeme ima izvjestan odnos sa dijelom Tuđmanove porodice, čijoj djeci je privatno aranžirala rođendane. Ali to nije značilo da imamo posebne sumnje u nju, jer to joj je bio dodatni posao na malu platu dopisnika.

Ušla je sa svojom novinarskom iskaznicom, a bilo je malo čudno da su je Hrvati pustili. Počela je da priča sa Rašetom i sa mnom i da iznosi nekakve prefantastične stvari i da nas pita da li organizujemo kakav pokret otpora u gradu, i da li smo za to zainteresovani. Rašeta nije bio sklon gubljenju vremena pa reče:

"Gospođo, sve dogovori sa Borom, kao da si sa mnom dogovorila." I izađe.

Kaže ona meni da je u Zagrebu već organizovan pokret otpora koji ima i oružje i da mu je na čelu niko drugi do Stipe Šuvar! Pitam je kakve akcije pripremaju. Kaže - žele da nas podrže kada krenemo u akciju evakuacije.

Naravno, nisam povjerovao, a i sam njen nesmetan dolazak u Komandu bio je čudan, jer, logičnije je bilo da te informacije povjeri mužu pukovniku, koji se nalazio na Tehničkoj vojnoj akademiji, pa odlučim da se malo poigram, i provjerim sve.

Nagnem se prema njoj i kažem joj "u povjerenju":

"Na vrijeme si došla, sutra naveče krećemo u proboj, sinhronizovano sve jedinice iz grada. Prvo, u devet naveče kreće kasarna "Maršal Tito", veže se za nas i mi i sve sitne posade u ovom dijelu grada koje se još drže, se priključujemo, a potom kreće puk iz Borongaja. Sve to pratiće avijacija. Spajamo se na zagrebačkoj petlji i potom je uslijedio prodor na jug, gdje nam u susret kreću jedinice sa Banije i Korduna. Mislim da će biti mrtvih i na našoj strani, pa prevashodno organizuj sanitet da pokupite i zbrinjavate ranjenike. Molim te, sa ovim možeš upoznati samo najpovjerljivije iz tog "Pokreta otpora", ali ne prije sedam sati sutra naveče. To je dovoljno da se rasporede i da nam budu podrška."

I da budem uvjerljiv, kažem joj:

"Hvala ti, Milena, ovo će ti istorija zapamtiti!"

Tu završih sa njom i ona ode.

Za nepun čas na televiziji i radiju emitova se vijest da je poznata novinarka "Nove Makedonije" uhapšena zbog špijuniranja u korist agresora. Bila je u pritvoru tri dana. Sljedeću noć cijeli Zagreb je bio pod uzbunom, bez ijednog upaljenog svjetla osim policijskih i vojnih rotacija, a sve snaga što su imali stavili su na pravce koje sam naznačio Mileni.

Kaže mi general Rašeta da se nešto čudno događa u gradu i da provjerim u Operativnom centru o čemu je riječ.

"Ne treba, šefe" - nasmijah se i ispričam mu šta sam rekao Mileni.
Konačno da je rat postao pomalo i zabavan. Milena Tanjga je kasnije bila pomalo neslavna ministarka informisanja RSK i to u vrijeme hrvatske agresije na Zapadnu Slavoniju, gdje se nije posebno snašla, ali o tome kasnije.