Mržnja

Rjepnin koji je pobjegao od Oktobarske revolucije i boljševika, gleda dokumentarni žurnal o paradi pobjedničke Crvene armije na Crvenom trgu u Moskvi nakon pobjede nad Njemačkom u Drugom svjetskom ratu. Crnjanski piše: “Parada je prošla i nosila zarobljene zastave koje su bacane pred Kremlj. Bilo ih je sve više. Gomila je bila sve veća. Kukasti krstovi su se kao škorpioni na zastavama množili i padali na gomilu. Pored Rjepnina sedeo je neki Englez koji je gledao taj film sa očiglednim podsmehom. Taj čovek Rjepninu reče tiho, podrugljivo - ovo će jednog dana Rusi platiti skupo. Dodao je - ko je to mogao i zamisliti? - misleći kako je to ruska Crvena armija uspjela pobijediti Hitlerovu njemačku armadu. Na drugom mjestu u knjizi Rjepnin progonjen od strane drugih ruskih emigranata, govori: “Crvena armija je ona koja je dobila rat, ona je velika armija”. Crnjanski je ovaj roman pisao 1946/47, a objavljen je 1971. godine.

Nema tu ništa novo, jer se radi o hiljadugodišnjem ratu Zapada protiv Rusije, kako to dokumentovano dokazuje Gi Metan, švajcarski novinar i publicista u knjizi “Rusija - Zapad hiljadu godina rata. Rusofobija od Karla Velikog do ukrajinske krize”.

Nova njemačka epoha

Njemački kancelar Olaf Šolc je skoro govoreći o sebi, rekao: “Vojna podrška Ukrajini, po važnosti za Njemačku, može se uporediti sa učešćem u bombardovanju Srbije, kada je Berlin upotrebio svoje oružane snage prvi put nakon pada fašizma. Ovaj rat (u Jugoslaviji) bila je prva smjena epoha, pošto je Njemačka prvi put odlučila da interveniše u takvoj situaciji sopstvenim oružjem.” Znači: bio fašizam, pa slomljen ponajviše sovjetskom Crvenom arijom, pa onda smjena epoha i opet fašizam. Šolc je inače 1998. godine izabran u Bundestag: “Praktično prva odluka koju sam tada morao da donosim bila je njemačko učešće u mirovnoj misiji u Jugoslaviji, koja je takođe bila vojna operacija za zaustavljanje ubijanja”. Za ponosnog Šolca bombardovanje Srbije je mirovna misija, baš onako kako je NATO bombardovao i srpske položaje u građanskom ratu u BiH. Nisu krili da je u pitanju namjerna sila pa su tako i nazvali zločinačku akciju. Ne treba zaboraviti ni avionsko raketiranje putničkog voza na mostu u Grdeličkoj klisuri, kada se NATO-pilot vratio da dovrši zlodjelo. Baš onako kako su to činili i piloti Hrvatske vojske na Petrovačkoj cesti. Žrtve su bili nenaoružani civili.

Francuski predsjednik Fransoa Miteran je 1993. povodom “razrješavanja krize” nastale razaranjem Jugoslavije rekao: “Sve je to bio niz grešaka: njemačka akcija, američka ignorancija, italijansko oklijevanje, jer su intervencije Svete stolice paralisale Italiju. U stvari, Njemačka smatra sebe legitimnim nasljednikom Austrougarske imperije i u svoj račun je uzela staru austrijsku mržnju protiv Srba.”

Da bi popravili “niz grešaka” kako to navodi Miteran, zapadni saveznici su bez odluke Ujedinjenih nacija, 1999. godine 79 dana divljački bombardovali Srbe da ih nauče pameti. Baš kao što ih je Hitler bombardovao 1941. zbog 27. marta i rušenja pristupanja fašističkom Trojnom paktu.

Sarazin i Berbokova - jedno te isto

Početkom februara 2017. godine njemačka Stranka zelenih u Bundestagu je postavila 25 pitanja tadašnjoj vladi Angele Merkel - zamislite slučajnosti - o Miloradu Dodiku: šta Njemačka vlada misli o srpskom nacionalizmu u BiH, šta misli preduzeti protiv Milorada Dodika, šta protiv otcjepljenja Republike Srpske, šta protiv kršenja zabrane proslave 9. januara, šta protiv narodne parade? Potpisnici tog “zelenog pisma-pitanja” bili su i Manuel Sarazin, sadašnji specijalni njemački predstavnik za Balkan, skorašnji Dodikov sagovornik u Banjaluci. Sarazin je od Dodika dobio lekciju kako se javnost mogla uvjeriti iz objavljenog stenograma. Sarazinovi saradnici nisu mogli vjerovati svojim ušima na oštrice i peckanja upućena njihovom šefu, pa su samo žmirkali. Na kraju su ispraćeni uz poklon flaše rakije da dođu sebi poslije propasti pokušaja disciplinovanja Dodika. Potpisnik “zelenog pisma” Merkelovoj bila je i sadašnja njemačka ministarka spoljnih poslova Analena Berbok. Zeleni jastrebovi ne mijenjaju se, a njihova politika kojom uvaljuju Njemačku u sve više problema je “zeleni fašizam”.

Ni drugi predstavnici njemačke vlade nisu zaostajali držeći stranu onima koji su protiv Srba. Tako je boraveći skoro u Prištini Mihael Helmut Rot, predsjednik Odbora Bundestaga za spoljne poslove, inače iz Šolcovog SDP, Srbe na Kosovu i Metohiji nazvao “brutalnom ruljom”, samo zato što se odupiru teroru Kurtijeve policije koja Srbe proganja, ranjava, tuče i hapsi. Po Rotu Srbi su krivi i “prešli su crvenu liniju” pa zato “Kosovo može da računa na podršku Njemačke na putu u Evropsku uniju i NATO.” Nije Rot zaboravio ni Republiku Srpsku, pa je govoreći o obavezi formiranja zajednice srpskih opština rekao da je “protiv stvaranja Republike Srpske 2 na Kosovu”. Toliko smo im trnje u očima da i sam naziv Republika Srpska izaziva njemački bijes.

Sudanija Srbima

Od nastanka 9. januara 1992. godine Republika Srpska je postala simbol slobode srpskog naroda, ne samo sa ove strane Drine, već i svih Srba u svijetu zbog htijenja da se više nikada ne pristane na život bez slobode i bez nacionalnih prava. Preživjeli su i nadživjeli Srbi i Otomansku imperiju i doprinijeli njenoj propasti nakon balkanskih ratova. Nadživjeli su i Gavrilovim hicima otparali Austrougarsku imperiju i solunskim jurišem na njemačke i bugarske rovove u Velikom ratu doprinijeli i propasti Njemačke carevine. Nije bez razloga poklon Hitleru za njegov rođendan 1942. godine bila ploča strgnuta sa zgrade u blizini sarajevskog mosta na Miljacki koja je obilježavala pravdu nad austrougarskim prestolonaslednikom Francom Ferdinandom. Pucanj u Ferdinanda je bio odgovor na ugnjetavanje Srba i njegovu provokaciju vojnim manevrima na Vidovdan 1914. godine. Srpskoj se sudilo od davnina, nekada u tursko doba je bilo - kadija te tuži, kadija te sudi. U vrijeme Austrougarske su makar pravili privid od suđenja, kao u vrijeme tzv. “veleizdajničkog procesa” u Banjaluci, vođenog od 1915. do 1916. godine, što je najveći od ukupno 17 takvih procesa vođenih u BiH protiv Srba tokom Prvog svjetskog rata. Tokom 1914. i 1915. godine vojna vlast u BiH sprovodila je teror proti Srba. Promijenili su naziv Srpske pravoslavne crkve u Istočnu pravoslavnu crkvu, zabranili su krsnu slavu i ćirilicu, zatvarali srpske škole i zabranjivali rad srpskih kulturnih društava. Optuženi su brojni Srbi - političari, sveštenici, trgovci, učenici, učitelji, profesori. Za sve optužene tražena je smrtna kazna. Presudom je 16 lica osuđeno na smrt vješanjem. Urgirala je Rimokatolička crkva, ali je zahtjev odbijen sa obrazloženjem da osuđenici nisu Srbi, već “Bosanci” i da se papa ovim miješa u unutrašnje poslove Austrougarske monarhije. Na kraju je urgirao i španski kralj Alfonso XIII, koji je uspio osigurati pomilovanje za osuđenike. Zato jedna ulica u centru Banjaluke nosi ime po ovom španskom kralju. U svojim memoarima ban Vrbaske banovine Svetislav Tisa Milosavljević zapisao je da mu je prilikom predaje dužnosti i odlaska u Banjaluku kralj Aleksandar Karađorđević rekao da “tamo žive najbolji Srbi u pogledu ljubavi prema otadžbini i patriotizmu”.

Volfgangov nametak

Vremena prolaze da bi sve ostalo isto. Odlazeći sa mjesta visokog predstavnika Austrijanac Volfgang Petrič je 2000. godine nametnuo Zakon o Sudu BiH, obrazlažući potrebu da taj sud sudi izabranim funkcionerima. Nije rekao - Republike Srpske, ali to se podrazumijevalo, jer Haški tribunal nije mogao predugo trajati pa je trebalo obezbijediti njegovo nasljeđe za suđenja po istoj matrici - Srbi su krivi, najkrivlji, oni drugi samo malo, da se Vlasi ne dosjete da je to samo protiv njih. Onda je Ustavni sud BiH potvrdio da je nametnuti Petričev zakon, ustavan, jer se “može očekivati da će to doprinijeti vladavini prava”. To je bilo obrazloženje dvoje bošnjačkih i troje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH, jer nisu mogli da navedu ustavni osnov za bilo kakvu pravosudnu nadležnost be-ha nivoa vlasti, jednostavno zato što ne postoji. Sva pravosudna vlast po Ustavu BiH pripada entitetima, osim nekoliko nadležnosti datih Ustavnom sudu BiH. Tako su udruženim zločinačkim poduhvatom Volfgang Petrič i pet sudija Ustavnog suda BiH učinili krivično djelo protiv međunarodnog prava i Dejtonskog sporazuma. Dvoje sudija iz reda Srba i dva iz reda Hrvata, glasali su protiv da se prizna Petričev nametnuti zakon o sudu BiH. Nije vrijedjelo, kao što nije vrijedjelo ni obrazloženje sudije Zvonka Miljka, profesora ustavnog prava da takav zakon nije mogla donijeti ni Parlamentarna skupština na nivou BiH (a kamoli neizabrani stranac), jer bi se prethodno morao promijeniti Ustav BiH.

Bošnjački tribunal u Sarajevu

Neustavno i takozvano pravosuđe BiH u vidu nametnutih Tužilaštva i Suda pokušava ukinuti Ustav Republike Srpske. Ne samo odredbu po kojoj je predsjednik Republike obavezan da potpiše ukaz o proglašenju zakona koje donosi Narodna skupština Republike Srpske, već i samu instituciju predsjednika Srpske, tražeći zabranu političkog djelovanja za Milorada Dodika i njegovo uklanjanje sa političke scene. Optužnicu je podnio tužilac Nedim Ćosić, a potvrdila sudija Jasmina Ćosić Dedović. Taj tužilac se kretao u službi uz nekoliko nezakonitosti, a krunska osobina Dedovićke je njeno službovanje u OHR-u i Haškom tribunalu u vrijeme oslobađanja Nasera Orića. Kao sudija Suda BiH u prvostepenom postupku oslobodila je Sakiba Halilovića, komandanta Eljfete Veseli osuđene za brutalno ubistvo dječaka Slobodana Stojanovića. U jednoj drugoj prevostepenoj presudi Dedovićka je zaključila da nije dokazana komandna odgovornost Hazima Fazlovića kao komandanta 108. motorizovane brigade Armije BiH za zločin u Boderištu 1993. kada je stradalo 11 pripadnika Vojske Republike Srpske. Interesantno je da je tema njenog magistarskog rada bila “Komandna odgovornost - Statut i praksa Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju”. Ne treba naglasiti da je komandna odgovornost u Haškom i Bošnjačkom sarajevskom tribunalu, uglavnom rezervisana za optužnice i presude srpskim i hrvatski generalima i političarima, dok su Bošnjaci ubivši nekoliko desetina hiljada Srba i Hrvata u proteklom građanskom ratu, po bošnjačkom pravosuđu bili borci protiv “agresije i genocida”. Takozvani “Sud BiH” i dalje nastavlja progon Srba i zaštitu muslimana, odbijajući ovih dana optužnicu protiv 13 Bošnjaka za zločin u Jošanici kod Foče kada je ubijeno 56 srpskih civila, djece i staraca. Pod pritiskom javnosti, a još više iz nekih zapadnih ambasada, optužnica je ipak potvrđena, računajući da se u postupku sve može razvodniti i osloboditi bošnjačke zločince.

Kada se pročita optužnica protiv Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske i Miloša Lukića, direktora “Službenog glasnika Republike Srpske”, jasno je i nepravnicima da ni nametnuti “Sud BiH” ne može nikoga osuditi na osnovu takve traljavosti “Tužilaštva BiH” koje brani pravo k(riminalne) š(tetočine) da može donijeti zakon kojim zabranjuje neprovođenje odluka koje on nametne kao turista u prolazu. To je idiotski zakon kojim se i ne krije cilj - uništenje Srpske progonom, zabranama i sankcijama srpskim funkcionerima. Takve zakone nije donosio ni Hitler. Presuda i nije cilj, već izazivanje krize, nestabilnosti i nemira u Srpskoj, kad već ništa ne mogu da riješe u FBiH. Žele da se o sebi zabavimo, da nam zarobe um, da spriječe bavljenje ustavnim obavezama radi kojih je Dodik izabran za predsjednika Republike, već treći put. Zato “Tužilaštvo BiH” traži da “Sud BiH” izrekne Dodiku prestanak obavljanja funkcije predsjednika Republike Srpske, a Lukiću prestanak funkcije direktora “Službenog glasnika Srpske”. To nije sve, ima još: prestanak službene dužnosti i prestanak zaposlenja, zabranu obavljanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem drugom organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava, zabranu itd., itd. Tragikomično i veoma opasno. Atak na predsjednika Republike je atak na Srpsku. Jadnočemerna i očajna SDS-PDP opozicija nikako ne uspijeva slomiti ni skloniti Dodika na izborima, već to traži od kš. Ne shvataju da kš ne ispunjava želje Srbima, čak ni onima koji su protiv Dodika. On zadovoljava samo Hrvate i Bošnjake.

Majmunska posla

Taj kš što se šunja i histerično krevelji, najavio je nametanje registra osuđenih ratnih zločinaca kojima će sve biti zabranjeno. To se onda može proširiti spiskom potencijalno optuženih, pa onda i svih ostalih Srba. Već postoji spisak od 22.000 Srba, a koji su bošnjačke majke Srebrenice prije pet godina uputile Sjedinjenim Američkim Državama i predale njemačkom tužiocu, tražeći da ljudi sa spiska budu uhapšeni i suđeni u Njemačkoj, makar na doživotnu robiju. Moguće da ima još takvih spiskova na kojima su vjerovatno svi vojnici Vojske Republike Srpske, ratni poslanici i odbornici, načelnici i direktori, ljekari i veterinari, kuvari i apotekari i još, još, još “genocidaša” kako Srbe zove Bakir Izetbegović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.