Umjetnica Jelena Topić za “Glas Srpske”: Najteže je biti iskren prema samom sebi

Milanka Mitrić
Foto: J. Medić

Svaki put kada prikupim nove probleme, ja ih snimim kamerom i okačim na moju “Fejsbuk” stranicu i na “Jutjub” kanal. Od produkcijskih uslova, ako bude bilo moguće, desiće se i treća faza, ako ne, svakako ćemo napraviti izložbu iz prikupljenog materijala.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” umjetnica Jelena Topić govoreći o svom projektu “Guranje pod tepih”, koji je započela u Prijedoru i nastavila u još nekoliko gradova. Pomenuti projekat podrazumijeva postavljanje tepiha na javni prostor, nakon čega svi zainteresovani svoj problem ili nešto što ih muči mogu da zapišu i gurnu pod tepih. Nakon toga predviđene su još dvije faze. Topićeva je poznata po performansu “Glasno ćutanje”, koji je prije nekoliko godina privukao pažnju javnosti, te po dokumentarnom filmu “Rakiola vera”.

- Moguće je da ćemo pripremiti kolektivno klofanje tepiha. Ono što zaboravim reći kad me pitaju, jeste takođe dio rada, a to je da ću probleme koji ostave najsnažniji utisak na mene utkati vunicom na tepih - dodala je Topićeva.

GLAS: Zašto mislite da stalno guramo probleme pod tepih? Zašto je tako teško biti otvoren, biti iskren, bar prema sebi i najbližima, a lakše ćutati? Mislite li da smo uglavnom i navikli da ćutimo?

TOPIĆ: U radu “Guranje pod tepih” radi se o potiskivanju, o mentalnom guranju bolnih sadržaja “pod tepih”. Najbolje bi bilo kada bismo otvoreno pričali o svojim osjećanjima, ali to se uglavnom samo dešava u krugu najbližih ili na psihoterapiji (ako i tu). Postoji takođe strah od otvorenosti, gdje rizikujemo odbacivanje i osudu od drugih ljudi. Najteže je biti iskren prema samom sebi, za to je potrebno samoposmatranje tj. sposobnost introspekcije i doza samokritičnosti. A kod ćutanja uveliko je prisutna transgeneracijski naučena bespomoćnost, gdje nosimo uvjerenje da, i ako progovorimo, to apsolutno ne mijenja stvari. Kada čovjek otkrije samom sebi ko je, onda može da odluči koji dio sebe, kada i kome prikazati.

GLAS: Mislite li da smo se sada, u životu s pandemijom, možda još više zavukli u ljušture i da će biti još više tog guranja pod tepih, skrivanja ispod maski?

TOPIĆ: Ono što ja znam jeste da u velikim krizama, kao u ovoj sa pandemijom u kojoj se društvo nalazi, dolazi do jakih unutrašnjih konflikata, lomova, pucanja zbog nesnalaženja sa svim sadržajima koji dolaze spolja. Unutrašnje rješavanje tenzije potrebno je početi rješavati razgovorom, sa sobom ili sa drugim bliskim ljudima. Iako korona situacija na prvu izgleda kao ogroman i strašan problem, ona je istovremeno izazov i prilika koja može da se iskoristi da čovjek prevaziđe svoje slabosti i ograničenja.

GLAS: Možemo li baš uvijek da se poistovijetimo s tuđim mukama? Kako mislite da jedan umjetnički performans može malo da razdrma pojedince i utiče na svijest o drugima, u stvari?

TOPIĆ: Poznato je da je empatija sposobnost da život posmatramo iz perspektive nekog drugog, a sve s ciljem razumijevanja šta ta druga osoba osjeća. Prihvatanjem empatije kod sebe, počela sam empatiju da nosim kao divnu unutrašnju vrijednost, a ne kao slabost. “Guranje pod tepih” je vid umjetničkog izražavanja u vidu komunikacijske terapije, ne samo u odnosu prema drugima nego i sa samim sobom, pri čemu se ruše blokade koje prouzrokuju psihičku neravnotežu. Ako ništa drugo, ovaj rad će, nadam se, ponukati ljude da se zapitaju o procesima koji se unutar njih dešavaju. Moja želja je i da pojedinac kroz ovaj rad uvidi da svi imamo probleme i unutrašnje ratove i da niko nije sam u svojim mukama.

GLAS: Kao umjetnik, šta biste rekli da je najveći cilj prilikom dijeljena umjetnosti sa drugima? Koji je, prema Vašem mišljenju, uopšte cilj umjetničkog djelovanja?

TOPIĆ: Po meni, cilj umjetničkog djelovanja bila bi mogućnost unutrašnje i spoljne komunikacije, a koji bi pomoću unutrašnjeg dijaloga mogao dovesti do transformacije, i osobe koja je izložena umjetnosti i umjetnika/ce. Ali najviši cilj ne bi bio ni lična transformacija umjetnika, niti kontemplacija, posmatranje i učestvovanje pojedinca, već cilj umjetnosti bi bio da služi poput vodiča svijesti i da obezbijedi pristup jednoj višoj stvarnosti od nas samih i prirode.

GLAS: Kako umjetnost da preživi nakon što skinemo maske kad je već i ranije jedva disala?

TOPIĆ: Ne dam reći da umjetnost neće preživjeti. Umjetnost je živa i živi, samo je potrebno vratiti fokus na nju.

GLAS: Bavite se i režijom. Radite li nešto na tom polju?

TOPIĆ: Sem režije svog života, ne režiram trenutno ništa, mada mi se javila želja da ponovo režiram pozorišnu predstavu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana