Vanja Bulić za “Glas”: U svakoj teoriji zavjere krije se neka istina

Razgovarao: Branislav Predojević
Vanja Bulić za “Glas”: U svakoj teoriji zavjere krije se neka istina

Pre svega ja sam čovek koji voli da mnogo piše o svojoj porodici. Mnogi me pitaju zašto se Novak Ivanović, junak u mojim knjigama, bavi istraživačkim novinarstvom pa je malo detektiv, malo istoričar, kako to i nije neka premisa, jer novinari nisu obično takvi.

Sve to donekle stoji, ali ja pre svega volim i hoću da imam glavnog junaka, koji ima srećnu porodicu. Prosto rečeno, mislim da sve što nam se događa u životu dolazi iz te činjenice u kakvoj smo porodici odrasli.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Vanja Bulić, pisac, novinar, scenarista, voditelj, biograf, objašnjavajući koliko je sebe utkao u lik svog najpoznatijeg junaka Novaka Ivanovića, novinara i istraživača, čije doživljaje pratimo u devet objavljenih i jednom romanu koji je u pripremi, a koji su redom postali bestseleri na književnom tržištu, pretvorivši svog autora u jednog od najčitanijih pisaca na srpskom jeziku. Bulić, novinar i pisac iza kojeg stoji više od 15 romana, nekoliko antologija priča, brojne biografije, drame, scenariji, više od 3.000 televizijskih emisija, te hiljade novinarskih tekstova i reportaža, kaže da je njega i kao čovjeka i autora na mnogo načina odredila sudbina njegove porodice.

- Moj tata je završio gimnaziju, apsolvirao je pravo i kada je izbio rat, on je bio ratnik od bitke za Pljevlja 1941. godine, postao je komunista od 1942, nakon rata je bio načelnik jednog odeljenja u Vojno-istorijskom institutu, oficir i intelektualac, ali je zbog jedne olako izrečene kritike na račun bahatog ponašanja ratnih drugova završio na Golom otoku. Majka je imala 25 godina, dvoje dece i stomak do zuba u šestom mesecu, bez posla i muža. Sreo sam jednom na ulici jednu ženu, koja me prepoznala sa televizije i koja mi je rekla da su od moje mame, na dva partijska sastanka tražili da se odrekne muža izdajnika. Naravno da nije pristala na to, trudila se da nas decu zaštiti od svega, nismo živeli bogato, ali smo živeli lepo. Mene je ta senka Golog otoka dugo pratila kroz život i karijeru, ja sam se tek sa 32 godine stalno zaposlio, bez obzira na to što sam godinama pisao za mnogo medija. Meni je recimo tadašnji urednik “Borbe”, a to je bio list Saveza komunista Jugoslavije, rekao da ne može golootočki materijal da piše o politici. Morao sam da prođem mnogo teži put, da radim brojne poslove, da budem na terenu, da menjam redakcije, dok nisam izgradio sopstvenu reputaciju i to je u velikoj meri odredilo ne samo mene, već i moje pisanje, rekao je Bulić.

GLAS: Vi ste porijeklom iz Crne Gore, ali bili ste napadani sa mnogo strana tokom karijere da ste svašta nešto što niste?

BULIĆ: Moje pravo prezime je Šljivančanin. Moj otac je sa Durmitora, majka sa Cetinja. Kod nas na Durmitoru izvlače se prezimena po babama ili majkama koje su ostavile trag na razvoju porodice. Moja baka Milosavka je živela u 19. veku, a pošto je to granični deo stara Hercegovina, tamo su očevi ginuli mladi. Otac mog oca ne pamti svog oca, a moj otac ne pamti svog oca, i tako to ide u krug. Moja baka je bila lepa devojka, a tamo kažu kada ima lep ten, lepa kao bula. I zvali su je Bulisa, Bula i Bulićina i mi smo ostali Bulići. Mene je dugo to prezime Bulić pratilo na neki negativan način, recimo kad nemaju argumente u državnoj bezbednosti, protiv tekstova objavljenih recimo u “Dugi”, oni ti prikače da si pripadnik neke druge nacije. Meni, naravno, ne smeta uopšte da budem i Kongoanac ili musliman i bilo šta drugo, glavno da sam čovek kakav sam. Mada to me je često skupo koštalo, recimo u vreme kada se spremao film “Lepa sela, lepo gore”, kada su dolazili Srđan Dragojević i Bjelogrlić i ostali na dogovore, njima su rekli da meni ne mogu da garantuju sigurnost zbog muslimanskog prezimena. Pre toga sam bio Hrvat pa sam recimo oteran sa Trećeg kanala, bez provere. Iako je to sve bilo zbog tekstova, koji su dirnuli neke stvari, koje nisu smeli pa je neko napisao: “Onaj Hrvat Bulić pobio je više srpske dece nego Artuković u Jasenovcu”, što u to vreme nije bila bezazlena optužba, verujte mi…

GLAS: Pa kako ste otkrili ko ste u stvari?

BULIĆ: To ne bi bilo lako rasplesti ni Nikoli Ivanoviću, a kamoli meni (smijeh). Pošto je u modi crnogorska nacija, čisto da napomenem, nemam ništa protiv onih koji se tako izjašnjavaju, jer pola moje braće viču da su Srbi, pola da su Crnogorci, nas je tata davne 1947. pisao u Crnogorce, potom sam ja sedamdesetih godina pisao da smo svi Jugosloveni, mama, tata, sestra i ja. Kada je izbio rat, ja sam počeo shvatati neke stvari, sramota me je i danas toga, ali stvarno nisam znao gde sve Srbi žive u onoj staroj Jugoslaviji.

Nisam imao pojma da su pola Dalmacije i Slavonije Srbi, meni su stanovnici Bosne bili Bosanci, nisam imao pojma da je trećina Bosne naseljena Srbima, a trećina Hrvatima. I kada je tako počela 1991. godina počeo sam da razmišljam i kažem, hajde ovako, ja ću sebe i starijeg sina, pošto imam troje dece, da ostavim kao Crnogorce, da održimo tu tradiciju, a ženu ću, pošto je Beograđanka i naše blizance da budu Srbi. Međutim, negde krajem devedesetih, kada su počele podele u Crnoj Gori, pa su krenule i prozivke, moja majka kaže: “Dođite ovamo svi, pokupi sestru, njene kćerke, mene i moju decu, izvadi krštenice, tatine i njene”. I tati u krštenici, piše, rođen 1915. u Kraljevini Crnoj Gori, Dušan Šljivančanin u zagradi Bulić, od oca Radula, Srbina, pravoslavne veroispovesti. Majci piše, rođena 1927. godine u Cetinju, Kraljevina SHS, od oca Blaža Tomanovića, Srbina, pravoslavna veroispovest. Kaže majka: “Ako su vam dedovi bili, Srbi, šta ste vi? Jasno je. Srbi”.

GLAS: Tokom tog nesrećnog perioda devedesetih iz voda novinarstva ušli ste u svijet literature romanom “Tunel”, pričom koja je bila ipak inspirisana novinskim tekstom?

BULIĆ: Imao sam sreću, mnogi novinari nemaju tu sreću danas, da otkrijem da imam literarni talenat. Prosto novine su postale suvoparne i dosadne. Vladaju senzacionalizam i spin vijesti. Imamo dvoje, troje dnevnih novina i dva, tri magazina u kojima imamo reportaže i analitičke tekstove. Ja se radio u “Zoom reporteru”, tekstove koji su bili osam kucanih strana, dvanaest ili petnaest. To je mali roman i veliko iskustvo. I negde sam pročitao slučajno pet redova da je sedam srpskih boraca bilo zatvoreno u tunelu na putu Višegrad - Foča, da su muslimanski borci bili na tunelu, da su sve vreme prepoznavali jedni druge dok su razgovarali i kaže “preživjeli se nalaze u bolnici u Užicu”. I naravno, ja sam zapucao u tu bolnicu i našao sam momka koji se zove Slađan Simić s kojim se razgovarao. E sad, neko ostane celog života novinar, neko iskorači. Činjenice su egzaktne stvari u novinarstvu, dok pisac ima slobodu u fikciji da ulepšava stvari. Moj razgovor sa njim izašao je pod nazivom “Osam dana u grobu”, ali to bi bila klaustrofobična ratna priča, strašna i zanimljiva, ali ne bi bilo ni knjige da nije bilo jedne rečenice koju je on meni rekao kada smo se rastajali. Okreće se on meni i kaže: “Doveli su nam neke muslimanske borce sa ratišta, dolaze strani novinari za dva, tri dana pa 'oće ovi naši da pokažu kako mi i oni možemo da živimo zajedno, a mi ćemo večeras kada zaspu ljekari i sestre da im čupamo infuzije”. E to je ta rečenica koja mi otvorila celu priču o bolnici, koja je ista potresna priča kao i što je bilo ona u tunelu. Da nisam otkrio nešto literarno u toj njegovoj rečenici, ne bi bilo ni knjige, ne bi bilo ni filma. To je dakle odgovor na to gde se prekida novinarstvo, počinje literatura.

GLAS: Pomenuli ste već Goli otok, koliko je roman “Oko otoka”, protakan tim autobiografskim crtama, bio prelomna tačka u Vašoj književnoj karijeri, prije svega definisan je trilerskim obrascima i pravi odmak od Vaše prethodne karijere.

BULIĆ: Da, on je čista literatura. Ove knjige koje ste spomenuli malo pre “Tunel” i ostale iz kvarteta “Devedesete”, to je bilo čista novinarska beletristika, rekao bih i previše novinska, ali to je samo zato što sam tada mnogo radio i nisam imao vremena za ozbiljno pisanje. Bio sam pomoćnik glavnog urednika u “Dugi”, radio sam emisiju “ZAM” na Trećem kanalu, posle na “Pinku” radio “Crne bisere”, radio za jedno pet-šest novina, pisao da bi preživio i putovao sa pevačima narodne muzike po Evropi. Ta ukupno četiri romana sam skupio u knjizi “Devedesete”, bez većih promena. Oni su nastali u to vreme. Mislim da je to prava slika tog vremena i prava slika mene, koji sam tada još stasavao kao autor. Danas, pošto sam u penziji već 13 godina, sada imam vremena da pišem. Moj dan počinje tako što pišem svaki dan od pola osam do 12 časova. To je četiri i pol sata pisanja, tako sam sebe navikao. A Bog mi je poklonio sada osam sati više u životu, pošto tih osam sati ne moram sediti u redakciji.

GLAS: Koliko je Novak Ivanović, glavni junak Vaših istorijskih trilera, bio želja da oživite to pravo novinarstvo, makar u fikciji.

BULIĆ: Novak je naravno najpopularnije srpsko ime, a Ivanović je po Ani Ivanović, kada ih nismo spojili u životu, da ih spojimo u knjigama (smijeh). Šalu na stranu, danas mi je mnogo lakše pisati nego kada sam stvorio Novaka u “Simeonovom pečatu”. Vrlo je jednostavno kada se priča o novinarstvu. Da bi bio novinar, moraš pre svega da si radoznao. Bez toga nema ničega. Da si obrazovan i da si pismen. Elementarno pismen. Posebno za dnevno novinarstvo i kratke tekstove. Da bi bio novinar na radiju, uz sve ovo je neophodno i da imaš prijatan glas. A da bi to bio na televiziji, da imaš i prijatan izgled. Ostalo je stvar truda i upornosti. Kao što smo pomenuli, takvo novinarstvo je nestalo i na neki način Novak jeste omaž toj vrsti novinarstva, ali on je pre svega produkt mog poznavanja novinarskog posla i gorepomenute želje da stvorim dobrog junaka u trileru. Porodičnog čoveka, koji nije neki inspektor ili privatni detektiv, usamljenik sklon alkoholu i melanholiji, želeo sam da pobegne od tog klišea junaka u klasičnim trilerima.

GLAS: Novak je dočekao devet knjiga, što je više nego impresivan broj u našoj književnosti, koliko se on promijenio i koliko Vam je danas lakše pisati kad se publika i Vaš junak dobro poznaju?

BULIĆ: Moram priznati da mi je pomoglo što ga ljudi znaju i što imam taj deo priče neki koji pokrivam sa poznatim činjenicama o njemu i njegovoj porodici. Znači imam dobro razrađenog junaka, potom tražim zanimljive istorijske činjenice i počinjem razvijati zaplet oko njih. To je mnogo lakše raditi od kada se pojavio internet. Prosto nađete referentnu literaturu, umesto da naslepo kopate po arhivima i muzejima. Recimo kad sam pisao “Simeonov pečat”, u Hilandaru, nađete koje su knjige o Hilandaru pa nađete potrebne glave koje vas interesuju pa ih skinete i onda na jednom mestu imate sve činjenice koje vam trebaju. Dakle danas je mnogo brže nego nekada, kada si morao da ideš fizički u arhive, da razgovaraš sa sto ljudi. To je taj deo. Meni je jako bitna ovaj drugi deo, treba naći priču koja možda poveže ono što je istorija i ono što je današnjost.

GLAS: Većina zapleta Vaših priča zvuči kao dio svuda prisutnih teorija zavjere protiv srpskog naroda i pravoslavlja, od angažmana Katoličke crkve do djelovanja mafije preko genetičkih eksperimenata tajnih organizacija iz sjenke, ali kada se romani počnu čitati, čovjek se zapita možda ovo nije samo teorija?

BULIĆ: Gledajte, u svakom mom romanu o Novaku Ivanoviću imao je jedan istorijski lajtmotiv u srcu zavere koja se plete oko toga. U “Pečatu” to je manastir Hilandar. U drugom to je ikona Belog anđela, u trećem Narodna biblioteka, u četvrtom Miroslavljevo jevanđelje, u petom to je Desna ruka Jovana Krstitelja, itd. Oko toga se sve vrati. Ovako ja otprilike gledam na to? Kada je goreo Hilandar, mene je kopkalo, da li je Hilandar zapaljen slučajno. Kada sam bio u Hilandaru i postavio to pitanje, dobio sam uvek isti odgovor. Božja volja. E sad ako je Božja volja, sad je to zapisano kao kazna, nagrada ili opomena. To je već motiv . Pitam ih, šta je najveće bogatstvo na Svetogori? Oni kažu Isus Hristos, naravno. Oni su u Hristu, Hrist je u njima. To je završena priča, nema se tu šta objaviti. Pitam, šta je u materijalnom smislu najveće bogatstvo, oni kažu, kap vode kad zatreba. Trudim se da razmišljam drugačije. Pročitam, negde da je formirana svetska vlada u senci i da je verovatno čine najbogatiji ljudi sveta koji kažu biće formirana svetska crkva. Postavljam pitanja: Šta bi bila ta svetska crkva? Ko bi mogao da bude poglavar te svetske crkve? Evo kako sam ja razmišljao tada. Naš manastir, Hilandar, ima Isusovu krv u jednom kristalnom krstu. Ima onaj venac od ružinog drveta, koji je držao Hrist na glavi sa bodljama. Ima deo trske kojom je ublaživao žeđ, ima deo njegove odeće. Šta sve četiri stvari poseduju? Poseduju i DNK toga, čiji su bili. Znači, budući poglavar te svetske crkve bi mogao da bude kloniran Isus Hrist. Sada će neko reći kakve su to budalaštine?! Pre četiri godine bio je veliki naučni skup u Beogradu o genetskom inženjeringu, razgovaram sa ljudima i pitam ih da li je moguće klonirati biće iz krvi stare 2.000 godina. Kaže u ovom trenutku ne, ali vrlo brzo da. E, sada to već nije glupost, već zanimljiva priča za istorijski triler.

GLAS: Koliko je teško napraviti granicu između fikcije i stvarnosti, posebno na našem područje, gdje stvarnost često nadmaši maštu?

BULIĆ: Rekao bih da je mnogo lakše nego recimo u Skandinaviji ili SAD. U ovom konkretnom slučaju u vezi sa Hilandarom, napravio sam priču da su vladari u senci namerno napravili požar, da bi pokrali relikvije sa Isusovom DNK i da bi napravili novog poglavara svetske crkve. Dok oni sve to rade iz senke, Novak radi sopstvenu istragu u Hilandaru i tako meni pušta mogućnost da ja pravim priče, opise Hilandara, Svete Gore, da uvodim stvarne ljude i mešam ih sa fiktivnim ličnostima. Slažem se da zapleti mojih romana zvuče kao teorije zavere, ali ponekad shvatimo da su ove priče samo zavere i nisu teorije, a da mi nismo svesni toga. U srcu svake teorije zavere krije se i neka istinita činjenica. Ostalo je stvar mašte i talenta mojih junaka i nešto malo mene samog i mojih čitalaca.

GLAS: Autorski se krećete u žanrovskim vodama od istorijskog trilera do krimića, žanrovima koji nisu baš na cijeni u krugovima domaće književnosti. Ono što Vam niko ne može osporiti jeste maštovitost i ogromna čitanost, smetaju li Vam te klasifikacije u određene književne fioke?

BULIĆ: Iskreno ne baš. Jednostavno nikad nisam slao svoje knjige za književne žirije, čak i ovu nagradu što sam dobio “Radoje Domanović” za zbirku satiričnih priča “Rupa u glavi”, to je moj urednik slao. Malo mi je žao samo za roman “Oko otoka” što nisam poslao rukopis negde, ne zbog nagrade, već zbog teme o kojoj sam pisao. Sa druge strane u oktobru sam imao 220.000 prodatih knjiga u “Laguni”. Znači da u proseku 20.000 ide tiraž svake knjige. I sa te strane ne brinem se previše za klasifikacije, dok me publika čita. Jednostavno ne znam za mnogo dobrih knjiga koje ljudi nisu želeli čitati.

Novi roman

GLAS: Pripremate novi roman, ponovo sa Novakom u glavnoj roli i ponovo ste u srcu zavjere?

BULIĆ. Prosto me zavere same prate (smijeh). Novi roman se događa na Sinaju. Zove se “Sinajski testament”. Sve ovo što se sad događa u Palestini počelo je tamo na Sinaju. Tamo postoje Sinajski psaltir, to je molitvenik, koji je tamo napravljen od strane sinajskih monaha i u tom molitveniku nedostaje 50 strana. I sad razvijam priču, u kojoj možda svi traže tih 50 strana, jer se na njima nalazi dogovor o podeli Sinaja. I eto, ispadne sad ovaj rat pa kada poredate činjenica, ono što ste tamo dogodilo u prošlosti, praktično dobijete niz onoga što će se dogoditi u budućnosti. Ako su te činjenice istinite, ako nije teorija, onda nisam samo bestseler pisac, već pomalo i prorok.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana