Sreto Tanasić za „Glas Srpske“: Nije loše da učimo engleski, loše je što ne učimo srpski

Kaže to za “Glas Srpske” predsjednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, lingvista Sreto Tanasić. Nedavno je obilježen 21. februar - Međunarodni dan maternjeg jezika, čiji je osnovni cilj da podigne svijest o značaju maternjeg jezika, a Tanasić ističe da o tome koliko smo svjesni značaja srpskog jezika najbolje govori položaj u kome se on danas nalazi u srpskim zemljama tamo, dakle, gdje je i maternji i službeni jezik.

GLAS: Krajem 2023. objavili ste knjigu “Srpski jezik i ćirilica: Ogledalo srpsko”. Na samom početku navodite da “srpski jezik, sa svojim pismom ćirilicom, predstavlja jedan od najznačajnijih elemenata srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta”. Koliko smo danas svjesni toga?

TANASIĆ: U odgovoru na to pitanje možemo se osloniti i na naslov pomenute knjige. O tome koliko smo svjesni značaja srpskog jezika najbolje govori položaj u kome se on danas nalazi u srpskim zemljama tamo, dakle, gdje je i maternji i službeni jezik. Snažna podrška šire kulturne javnosti našim zahtjevima da se popravi status srpskog jezika i ćirilice kao onih iz najbitnijih identitetskih znakova govori da se u narodu mijenja svijest. Potrebno je da i u državi učvrsti svijest da je status srpskog jezika i ćirilice važna i trajna njena obaveza i da u skladu s tim djeluje u saradnji sa strukom, prije svega sa Odborom za standardizaciju srpskog jezika, svenacionalnog i sveinstitucionalnog tijela obrazovanog upravo sa zadatkom da brine o statusu srpskog jezika na cjelokupnom srpskom nacionalnom i jezičkom prostoru. Mislim da se iz rečenog lako vidi moj odgovor.

GLAS: U knjizi govorite o brojnim problemima srpskog jezika, koji kako navodite nisu mali ni laki. Koji je, prema Vašem mišljenju, najveći?

TANASIĆ: Da, upravo tako brojni su problemi. Kad znamo i kažemo da su svi oni ili mnogi ozbiljni teško je među njima izdvojiti najveći. Ključ za uređenje jezičke situacije je u osmišljavanju nacionalne jezičke politike, a jezička politika se osmišljava i vodi - ponoviću ono što je postavka nauke koja se ovim pitanjem bavi - sociolingvistike i praksa u uređenim državama - u dobroj saradnji između struke i države. Odbor godinama na to ukazuje i nudi saradnju, ali u državi nema dovoljno izgrađene svijesti o značaju srpskog jezika kao nacionalnog i takođe svijesti o odgovornosti za vođenje na odgovoran način i tog segmenta nacionalne politike, a to ne može bez stalne saradnje sa strukom – u našem slučaju to je Odbor. Problemi koji se stalno javljaju u vezi sa srpskim jezikom, kao i sve veće nezadovoljstvo u široj kulturnoj javnosti statusom i dostojanstvom srpskog jezika i ćirilice mogu dovesti do promjene odnosa i u državi. Tada će se staviti na sto svi problemi i tražiti način za njihovo rješavanje. Tu je nezamjenjiva struka, ona ukazuje u saradnji sa državom na načine za rješavanje problema, a država u saradnji sa strukom  sprovodi odgovarajuće odluke.

GLAS: Kakav nam je jezik danas u administraciji, dokumentima javnih ustanova, nauci i sredstvima informisanja?

TANASIĆ: Kod ovog pitanja pada mi na­ pamet iz “Gorskog vijenca” ona pošalica Vuka Mićunovića na račun pop Mićinog čitanja: “Lijepo li nam ova sablja čita / divno li nas danas razgovara! / Amanati đe nauči tako?”, a pop Mićo mu odgovara: “Ti se, Vuča, kȃ da sa mnom rugaš! / Kakav nauk, takvo i čitanje! / Da sam imȃ boljeg učitelja, / te bih i ja danas bolje čitȃ.” Mi se nećemo podrugljivo osvrtati na današnji srpski jezik u administraciji, dokumentima javnih ustanova, nauci i sredstvima informisanja jer stvar je ozbiljna i nije za šalu, a sažet odgovor na Vaše pitanje zaista je sadržan u riječima popa Miće: kako se uči tako se i zna srpski jezik. Samo za razliku od popa Miće oni vjeruju da tu nema šta da se uči. Danas naši akademski građani u Srpskoj, a tako je i u Srbiji, ne uče srpski jezik u toku studija. Zato je logično da oni slabo poznaju jezik struke, a gle čuda, na mnogim fakultetima se uči engleski jezik, počesto i neki drugi strani jezik. Što nije loše, loše je što se ne uči i srpski. I nigdje se pri zapošljavanju ne pita: „Kako znaš srpski jezik?“, a vrlo često, maltene da je postalo uzrečica pri razgovoru s kandidatima za posao pitanje: Kako znaš engleski jezik?  

Ne može se ovdje detaljnije govoriti o slabostima jezika iz pomenutih oblasti, ali samo kao primjer podsjetio bih kako smo u vrijeme zaraze virusa korona u informacijama dobijali i neke izraze za koje narod nikad nije čuo jer su to termini koji nisu ni izlazili iz fakultetskih učionica i kabineta. Da se uči srpski jezik na medicinskim fakultetima, ti stručnjaci bi učili i to kako treba uskostručne termine pri obraćanju široj javnosti zamijeniti razumljivijim riječima a opet tako da javnost sazna istinu. To novinari bez velikog truda ne mogu učiniti umjesto njih, a to zahtijeva vrijeme koga u novinarstvu obično fali.

GLAS: Kažete da je jezička struka u posljednje dvije decenije srpskom jeziku i ćirilici posvećivala dosta pažnje, da su razmatrani gotovo svi problemi koji se tiču položaja srpskog jezika i ćirilice i predlagani načini njihovog rješavanja. Koliko su njihovi prijedlozi uvažavani i realizovani?

TANASIĆ: Tako je, mnogo je pisano o srpskoj jezičkoj situaciji, ukazano je na sve bitne uzroke koji su doveli do takvog nepovoljnog stanja, a oni, većina njih, nisu od juče: decenijama nije vođena briga o srpskom jeziku. Održano je nekoliko naučnih skupova posvećenih srpskoj jezičkoj situaciji, ona se razmatra na cjelokupnom srpskom jezičkom i nacionalnom prostoru. Dva takva skupa održana su i u Banjaluci, pod krovom i u suorganizaciji Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske – 2011. i 2017. godine. Na tim skupovima su razmatrani mnogi krupni problemi vezani za status srpskog jezika i ukazivano na načine za njihovo rješavanje. Na tim skupovima dobili smo sve, ili gotovo sve, što je sa stručne strane potrebno za osmišljavanje srpske jezičke politike. Sad je potrebno, kako sam rekao, da se država uključi jer to se radi u harmoničnoj saradnji struke i države. U tom pogledu mogao bih reći da smo došli na prag rješavanja srpske jezičke situacije, ali je nismo riješili. U pojedinim slučajevima država nam se nekada i obraća, nekada i prihvati naše prijedloge a nekada, da ne kažem češće, nas ne čuje.

GLAS: U Srpskoj i Srbiji prije više od dvije godine usvojeni su zakoni o jeziku i pismu, koji bi trebalo da daju osnove i okvire za osmišljavanje jezičke politike. Kakav je pomak napravljen od usvajanja ovih zakona?

TANASIĆ: Samo usvajanje ovih zakona bio je pomak s obzirom na to da srpska jezička situacija ni u Srbiji ni u Republici Srpskoj poslije raspada srpsko-hrvatskog književno-jezičkog zajedništva nije zakonski uređena. Decenijama prije tog raspada nije bilo ozbiljnog društvenog odnosa prema srpskom jeziku, naprotiv. Isticao sam, iako ne možemo biti sasvim zadovoljni ovim zakonima, oni bi mogli dati osnove i okvire za osmišljavanje srpske jezičke politike jedinstvene za srpski jezički i nacionalni prostor. Ne mogu biti zadovoljan kako se u praksi primjenjuju ti zakoni, još se ne vidi u životu njihovo djelovanje, čini mi se da preovlađuje državna inercija nečinjenja ništa na tom planu, ne znam da li se ona svjesno podržava, a država zna kad hoće kako se zakoni sprovode. 

Dobro je što su formirani, prema ovim zakonima, savjeti za srpski jezik. Da ne možemo biti zadovoljni odnosom prema srpskom jeziku u obje ove srpske države, govori činjenica da se na njihovo obrazovanje poslije donošenja zakonȃ dugo čekalo, u Srpskoj i malo duže od tog dugo. Kao da smo riješili sve probleme. Šta tek da kažemo za položaj srpskog jezika u Crnoj Gori. Iz svega rečenog jasno je da ne može biti napretka dok se ne utvrdi srpska jezička politika, kao jedan od centralnih stubova srpske nacionalne politike, a s tim sporo ide zato što mi u državi cijeli jedan vijek nemamo u mozaiku državnih obaveza i važnu obavezu brige o srpskom jeziku kao nacionalnom. Zato i danas naša visoka državna birokratija ne obraća mnogo pažnju ni na to što je nezadovoljavajuća srpska jezička situacija niti na naša upozorenja da se mora mnogo ozbiljnije voditi jezička politika.

GLAS: Šta bi trebalo mijenjati u obrazovanju? Kako privući studente da upisuju studije srpskog jezika i književnosti?

TANASIĆ: Potrebno je da u sistemu obrazovanja srpski kao nacionalni jezik dobije status koji to podrazumijeva. Prvo je potrebno da u osnovnoj i srednjoj školi dobije onaj broj časova koji imaju nacionalni jezici u drugim evropskim državama, a da se uvede njegovo učenje na sve fakultete. Kad se to utvrdi, potrebno je napraviti program srpskog jezika i književnosti kao nacionalnih disciplina - jedinstven za Srbiju i Republiku Srpsku i Crnu Goru za srpski jezik u njoj. Na drugoj strani, potrebno je da se promijeni odnos prema srpskom jeziku, da u svim oblastima bude važno da se koristi srpski standardni jezik. To znači i vraćanje lektorske službe svuda gdje se koristi srpski jezik. Naravno, to podrazumijeva uz uvažavanje ove profesije i primjereno plaćanje stručnjaka. Trebalo bi da se vratimo u situaciju kad će mladi, kad razmišljaju o tome šta će studirati, znati da je to profesija posebno važna za društvo, cijenjena i pristojno plaćena.

Naravno, vjerujem da ima posla i za fakultete na kojima se studira srpski jezik na ovom putu vraćanja značaja i dostojanstva ovoj profesiji - jednoj od najznačajnijih u svakom društvu. U pitanju je jedna od najznačajnijih identitetskih disciplina i kako brinemo o stvaranju kadra tako brinemo o očuvanju srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Jasno je da je sve manje mladih pa i broj onih koji žele da studiraju srpski jezik. Ipak nije samo to razlog što se sad na ovaj studij može upisati i sa najslabijim uspjehom u srednjoj školi, a nije bilo davno kad su i odlični učenici ostajali ispod crte. Urušavanje svega pa i ove profesije pokazuje da nije bilo odgovarajuće brige o srpskom kao nacionalnom jeziku. Međutim, uslov za sve ove promjene jeste to da se u državi među najvažnije obaveze uvede i obaveza brige o srpskom jeziku kao jednom od najznačajnijih identitetskih znakova, što svijest o toj obavezi ne postoji bar posljednjih stotinu godina.

“Povelja Matice srpske”

GLAS: Krajem prošle godine Vi i Odbor na čijem ste čelu nagrađeni ste “Poveljom Matice srpske za njegovanje srpske jezičke kulture za 2022. godinu”, kao i Institut za srpski jezik SANU. Šta ovo priznanje znači za Vas?

TANASIĆ: Danas nisam na čelu Instituta za srpski jezik SANU, ali u njemu sam proveo malo više od pola svoga radnog vijeka i deset godina rukovodio njime, tako da imam pravo da vjerujem da ima i moje zasluge za ono vrijedno čime je Institut zaslužio ovo priznanje. Odbor je dobio nagradu povodom 25 godina od njegovog osnivanja i Matica je cijenila ukupan njegov doprinos. Naša jezička situacija je takva da je Odbor u posljednje vrijeme i glasniji i prisutniji u javnosti i mnoge stvari u pogledu srpske jezičke situacije bile bi drugačije bez našeg djelovanja. Značajno je što je Matica srpska kao naša najstarija kulturna i naučna institucija novijeg doba prepoznala naš rad i rezultate. Institut za srpski jezik SANU i Odbor za standardizaciju srpskog jezika imaju izuzetnu ulogu, svako u skladu sa zadacima s kojim su osnovani. Posebno u ovome vremenu kada je ugroženo nacionalno, kada se moramo svim silama boriti da sačuvamo svoj jezik i kulturu stvorenu na njemu, svoj nacionalni i kulturni identitet, odnosno svoj suverenitet, a nisu prikrivene težnje da se i jedna i druga institucija skrenu sa ispunjavanja svojih zadataka.  Ova nagrada znači i priznanje i podršku, ali i još više i podsjećanje čelnika koji su to priznanje primili na veliku odgovornost. Dobio sam i lično “Povelju Matice srpske” za svoj rad. Naravno, čovjek osjeti zadovoljstvo svaki put kad neko vidi i cijeni doprinos koji je on učinio u skladu sa svojim mogućnostima i na mjestima na kojim je “postajao”. Posebno je to slučaj kad jedna institucija kakva je Matica srpska tako ocijeni taj rad, jer u Maticu se slila naša dvovjekovna nauka i kultura.

Mi koji danas živimo i radimo u oblasti nacionalne nauke i kulture moramo biti svjesni toga i biti spremni ne samo da radimo „svoj posao“ nego da se na njemu i žrtvujemo za nacionalne interese, kako su to radile mnoge i mnoge generacije prije nas. Dakle, primio sam to priznanje koliko sa zadovoljstvom i ponosom što sam i sȃm dao svoj doprinos u našem nacionalnom poslu, a isto tako i sa punom svijesti o odgovornosti na koju me ono podsjeća i obavezuje.

Otimanje nasljeđa

GLAS: Upozorili ste, više puta, da se odavno srpski spomenici kulture svojataju. Kako se boriti protiv toga?

TANASIĆ: Svojatanje i krađa spomenika kulture, pa i njihova pljačka, nije novost. Sjetimo se samo koliko je antičkih spomenika kulture opljačkano i preneseno u evropske prestonice kojim oni ne pripadaju. Ja govorim o srpskim pisanim spomenicima kulture. Mnogo toga je takođe pokradeno ili opljačkano. To bi bila tema da se o njoj u nastavcima piše, i da govore upućeniji od mene. Da ovom prilikom podsjetim na čuveni „Srpski psaltir“ s kraja 14. vijeka, nastao vjerovatno za vrijeme kneza Lazara ili njegovog sina Despota Stefana na srpskoj redakciji staroslovenskog jezika, a danas u Minhenu – gdje su ga odnijeli bavarski vojnici, smatra za najljepši psaltir u Evropi. Prema mišljenjuakademika Vojislava J. Đurića, „to je najraskošnija srpska knjiga iz srednjeg vijeka“. Srpski pisani spomenici razneseni su po cijelom svijetu. U svojoj knjizi napisao sam i podatak da je srpska monaška zajednica  bila najjača slovenska zajednica na Svetoj zemlji, od posjete Svetog Save Jerusalimu 1229, pa puna tri sljedeća vijeka. Šta će se još otkriti sačuvano od onoga što su monasi tu napisali! I gdje je to pokradeno. To je pokradeno, opljačkano i otuđeno, ali se ipak vodilo kao srpsko pisano blago.

Kako prije – tako i danas: krade se, ali  sada i pokušava prisvojiti naše bogato pisano nasljeđe, čak i ono što je donedavno u svijetu nauke smatrano nesporno srpskim. Naročito je na udaru sve ono srpsko nasljeđe koje je nastajalo zapadno od Drine – na njega su se grabljivice okomile, bilo da je riječ o spomenicima na srpskoj redakciji staroslovenskog jezika, bilo na srpskom narodnom jeziku. O tome sam više puta govorio, a govore i druge kolege. Struka skreće pažnju na to i državi tako je i na naučnom skupu održanom u Banjaluci – u Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske 2011. I prošle godine u vezi sa Čajničkim jevanđeljem. Pa i u zakonu o srpskom jeziku i ćirilici, koji je u Republici Srpskoj donesen 2022, stoji izričita obaveza zaštite našeg pisanog nasljeđa; a i u zakonu o jeziku i pismu u  Srbiji iz 2021. Struka je spremna da svoj dio posla uradi, ali to ne može bez državne podrške. Nužno je te spomenike opisivati i publikovati i ponovo pokazati da je riječ o nesporno srpskim spomenicima kulture. Jer što se nekada znalo mora se u ovo vrijeme svakakvih krivotvorenja – ponovo prikazivati i naučnom argumentacijom pobijati te laži. Jedini je to način da sačuvamo svoje. Ako tako ne postupimo, ostaćemo bez najvrednijih pisanih spomenika – poseže se i za najvrednijim, kakvo je Miroslavljevo jevanđelje jedan od sto najvrednijih pisanih spomenika svijeta, među najskupljim draguljima u svjetskoj riznici kulture.  U tom pogledu još ne radimo ni blizu nužnog, a već kasnimo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.