Siniša Tomić za “Glas Srpske”: Nije lako preživjeti od rokenrola na narodnjačkom Balkanu

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Siniša Tomić, muzičar, urednik “Hard rok radija” i koncertni promotor, objašnjavajući kako je reagovao kada je saznao da je odlikovan Ordenom zasluga za narod povodom Dana Republike Srpske. Jedan od aktera banjalučke rok scene u njenim najboljim danima i čovjek zaslužan za desetine vrhunskih koncerata u Banjaluci, od najvećih imena regionalne scene do svjetskih zvijezda poput Lenija Kravica, “Franca Ferdinanda”, “Simpli majnds” i brojnih drugih, kaže da je ovo na neki način bila potvrda da sve te stvari ipak nisu zaboravljene u Banjaluci, iako kao narod nismo pretjerano skloni čuvanju pozitivne tradicije.

- Iako sam doživio pozitivan šok, bio sam, da se ne lažemo, jako srećan i ponosan. Na neki način ovaj orden je značajna satisfakcija za sve što sam tokom života, često na sopstvenu štetu, radio, baveći se uporno rok muzikom. To je jedna vrsta znaka da sam ipak ostavio neki trag u sredini gdje sam svirao i radio. Jednako mi je bilo drago što sam tokom 2003. godine dobio i povodom obilježivanja Dana grada Banjaluka Plaketu grada za umjetnost i kulturu pa sam neke vrlo značajne jubileje u karijeri proslavio priznanjem od institucija grada i države u kojoj sam proveo čitav život. Za mene je to ogromna čast, rekao je Tomić

GLAS: Prilično je jasno, s obzirom na muzičku, promotorsku i uredničku karijeru, šta su objektivni razlozi za ovo priznanje, ali koliko je to na jedan drugi način etabliranje rokenrola, kao napokon prihvatljivog pokreta za domaće institucije?

TOMIĆ: Mislim da se možda, čak i predugo čekalo (smijeh). Rok muzika je davno postala etablirana, čim je postala ozbiljna industrija i biznis, kada su recimo ljudi kao Elton Džon, Mik Džeger ili Pol Mekartni počeli dobijati plemićke titule ili kada se Bob Dilan fotografisao sa američkim predsjednicima. Na neki način sva ova priznanja koja dobijaju domaći rok muzičari, uključujući mene i moje kolege u Srpskoj, jeste etabliranje rokenrola u republičkim i državnim institucijama, ali vjerujem kao dio jedne savremene kulture. Ono što mogu dodati je da je to davno trebalo uraditi zato što, da budemo totalno iskreni, mnoge vlade svijeta uzimaju rokenrol kao dokaz da je u određenim državama postignuta određena demokratizacija cijelog društva i njegovog napretka.

GLAS: Kada već pominjemo rokenrol, šta Vas je privuklo ovoj vrsti muzike i šta je bila inicijalna kapisla da od slušaoca postanete muzičar?

TOMIĆ: Pripadam generaciji 64. godišta i mi smo se kao klinci bavili sportom i muzikom, neki od nas samo sportom, neki od nas i sportom i muzikom. Ja sam još kao klinac od nekih šest-sedam-osam godina počeo da sviram harmoniku i to su uvijek prvi koraci, recimo, svi članovi grupe “Basdans” svirali su harmoniku kao klinci. Zdenko Matković, koji je svirao klavijature i ja smo u harmonikaškom orkestru 1975. godine na manifestaciji “Djeca su vojska najača” svirali sa Arsenom Dedićem u tada prepunoj Dvorani “Borik”. Možda je to bio momenat kada nas je masa i energija, možda malo inficirala sa nekih 11 godina i definitivno povukla prema muzici. Bili smo ta generacija, znao se raspored, počinješ slušati, neke naše grupe, tipa “Bijelo dugme” pa onda “Bitlse” pa “Rolingstonse” i tako dalje i tako dalje. Pošto sam svirao harmoniku prvo sam svirao klavijature pa sam svirao bas gitaru, međutim, ja sam sve vrijeme želio da budem bubnjar, zato što me taj instrument nekako posebno privlačio. Recimo Brane Terzić, čovjek koji je napravio zagrebački “Dorijan Grej” i sjećam se dobro kada su svirali u osnovnoj školi “Mirko Višnjić”, stajao sam iza njega i to je meni tako bilo fascinantno, kako je to dobar i moćan instrument. Naravno do bubnja nije bilo lako doći i onda sam ja imao problem, uvijek ono kao - sačekaj moraš svirati ovaj ili onaj instrument i kada sam imao 16 godina, to je bilo 1980. godine, onda smo pokojni Dragan Budić Buda, Rafik Rašović, Davor Jurčija i ja svirali u jednom kampu pored Splita i onda sam napokon došao do bubnja. Znači, od 1980. godine, sa svojih 16 godina sam počeo da se aktivno bavim rokenrolom i do danas, već 44 godine, živim rokenrol, bavim se rokenrolom i pokušavam preživjeti od rokenrola na narodnjačkom Balkanu.

GLAS: Zanimljivo je da ste Vi nakon tih amaterskih dana otišli u vojsku i da se nakon povrataka niste vratili prvo rok muzici nego sviranju narodnjaka. Otkud u toj priči?

TOMIĆ: Imao sam tu sreću da sam u vojsci imao sjajan orkestar. Recimo klavir, u tom vojnom orkestru u Tuzli, gdje sam služio vojsku, svirao je Duin Aleksandar, čovjek koji je završio džez akademiju u Beču, čovjek koji ima i dan-danas Džez kvartet i koji je godinama bio desna ruka Đorđa Balaševića. Harmoniku je svirao je Perica Simonović, svi znaju ko je Perica Simonović, znači Kemiš i Perica su simbol harmonike kod nas. Bio je jedan Radelj iz Zagreba, koji se isto bavio rokom, a šef nam je bio Aleksandar Kojić, koji je svirao sa tadašnjom Lepom Lanom. On je bio šef orkestra, pošto je bio najstariji sa 20 godina. Međutim, svirali smo uglavnom narodnjake, ja sam tada nekako sazrio kao svirač, sažvakao narodnjake i onda sam se sjetio Điđija Jankovića, koji je tih godina svirao u “Bijelom dugmetu”, da je rekao kada su ga pitali zašto on ima tako dobar ritam, da je to zato što ima svoj narodnjački bend i svira narodnjake.

GLAS: Teška je kafanska škola?

TOMIĆ: Preteška. Isplatilo mi se to naporno školovanje kasnije, kada smo se počeli baviti profesionalno muzikom u studiju. Studijski producenti i tonci su mi nudili da ostanem da radim kao studijski muzičar, zato što sam imao fantastičan osjećaj za tempo i dinamiku u studiju, koje sam stekao svirajući upravo te udarničke tezge u trajanju od nekoliko sati. Svirao sam po kafanama, hotelima, motelima i zborovima i ponosim se zbog toga, to je jedno veliko životno iskustvo. Od zarađene love sam kupio odlične bubnjeve. Međutim, u drugoj polovini 85. godine ušao sam u “Basdans” i odmah sam se vratio ponovo rok muzici.

GLAS: Svirali ste bubnjeve u “Basdansu”, po mišljenju mnogih najboljem banjalučkom bendu tog vremena, sastavu koji je trijumfalno pobijedio na Subotičkom festivalu 1986. godine i koji je imao sve adute za veliku karijeru u svojim rukama, ali se to, nažalost, nije desilo?

TOMIĆ: Jedna od stvari na koju sam posebno ponosan u svom životu je pobjeda “Basdansa” na Subotičkom festivalu 1986. godine. Mi smo pobijedili na tada najvećem rok festival jugoslavenske pop i rok muzike, odakle su krenuli mnogi veliki muzičari od Josipe Lisac, benda “Leb i sol”, kompletnog “Paket aranžmana” i mnogih drugih. I to je bila pobjeda odlukom žirija, odlukom kritike i odlukom publike. Mislim da je to jedina pobjeda u istoriji da su sve tri kategorije složile u vezi sa pobjednikom. Grupa “Fit” iz Rijeke bila je druga, a grupa “Van Gog” je bila treća. Svi znamo ko je “Fit”, svi znamo šta je napravila grupa “Van Gog”, ali većina kritičara tog vremena bila je saglasna da je “Basdans” bio najveća rok nada tog vremena. Mi smo 1988. u studiju “Opera” kod Gabora Lenđela, koji nam je bio producent, snimili materijal za prvi album, ali te 1986. i 1987. godine kada smo imali mogućnost da snimimo pravi profesionalan album i kada smo bili u naponu snage, mi smo bili bend koji je dolazio iz grada, koji nije bio muzički poznat u jugoslovenskim okvirima i čija scena nije imala podršku domaćih institucija. Sa druge strane nismo pristali na kompromise, niti smo htjeli da kažemo da smo sarajevski, beogradski ili zagrebački bend i da sebi olakšamo život. Bili smo mladi, buntovni i slijepo smo vjerovali u svoju muziku

GLAS: Šanse za snimanje albuma bile su jako ozbiljne?

TOMIĆ: Vrlo ozbiljne. Subotica nam je otvorila vrata u tri najjače diskografske kuće toga doba: “ PGP RTB”, “Diskotonu” i “Jugotonu”, interesovao se i zagrebački “Suzi”. Oliver Mandić je 1986. godine bio glavni i odgovorni urednik “PGP RTB”, kada je bio jedan od najpopularnijih muzičara u Jugoslaviji. On nam je nudio da dođemo za “PGP”, da će nam on biti producent i da će Marina Tucaković pomoći da budu sređeni tekstovi i da će nam uraditi dva spota na “Hitu mjeseca”. Trebalo je samo da se preselimo u Beograd i pristanemo na ove autorske korekcije. Međutim, očekivano, nismo na to pristali. U Sarajevu nam je Slobodan Vujović, nekadašnji član grupe “Ambasadori”, rekao da smo jedini koji su ušli u studio sa gotovim pjesmama i da smo najbolji autori u “Diskotonu”, ali je rekao: “Dođite u Sarajevo, pa ćemo ovo uraditi”. Siniša Škarica nam je u “Jugotonu” iskreno rekao da ne zna šta da radi s nama, da mi dolazimo iz Bosne, ali da niti izgledamo, niti pričamo, niti sviramo kao da smo iz Bosne. Izgleda da je to bila sudbina da ostanemo bez albuma, naše ime je upisano u istoriju jugoslovenskog roka na upečatljiv način, ali sa druge strane “Basdans” je jedini subotički pobjednik koji nije napravio jugoslovensku karijeru. Mi smo jednostavno bili banjalučki romantičari i klinci, koji se nisu nikako htjeli odreći tog pridjeva banjalučki. Da li smo pogriješili? Mislim da nismo. Neke stvari jednostavno, nisu na prodaju.

GLAS: U tom momentu rok scena Vaše generacije se polako gasi, država u kojoj ste djelovali se raspada u ratu, a Vi se okrećete drugim stvarima.

TOMIĆ: Otišao je prvo Zdenko Matković, otišao je Tica, Nešo Matejić odlazi u Beograd, Denis Gajetić u inostranstvo. Pokušavao sam nešto da sviram sa drugima, ali te 89. godine kada se lagano “Basdans” počinje gasiti, ja sam počeo da radim u tada najboljem muzičkom klubu, čuvenom “Sebastijanu”, po kojem je naš grad bio poznat širom Jugoslavije. Tu sam počeo da se bavim nekim producentskim i organizacionim poslovima, u jednom potpunom rok okruženju. I kada je došlo do raspada države, mi smo bili posljednji ljudi koji su vjerovali da će se to desiti. Međutim desilo se, neki su muzičari otišli, neki su nažalost kao Buda, poginuli. Mi koji smo ostali tu, mi smo bili u ratu, kao pripadnici vojske Republika Srpske i jednostavno ušli u nove životne sfere.

GLAS: U tom lošem vremenu za muziku dolazi poziv Dejana Cukića za nastup na “Beogradskom proleću” i nastaje bend “Viteški ples”, jedna vrsta supergrupe banjalučke scene iz osamdesetih. Kako je bilo svirati rokenrol u ratu?

TOMIĆ: Ako si muzičar, ako si roker, onda si roker u svim životnim okolnostima pa i u ratnim uslovima. Dejan Cukić, sa kojim sam privatno prijatelj, pozvao me je kući, pošto nisam bio na frontu, da pita kako sam i onda mi je rekao da je on organizator “Rok pobjednika” u sklopu “Beogradskog proljeća”. Pitao me da li imam neku grupu, ja sam rekao da imam, pita kako se zovemo, ja sam sam lupio “Viteški ples” (što je na srpskom “Basdans”), pozvao sam Miroslava Janjanina i Ticu i tek smo onda napravili stvarni “Viteški ples”. Na brzinu samo navježbali nekoliko pjesama, potom smo dobili dozvolu od svojih brigada da nastupamo na “Beogradskom proljeću”, to je '93. u petom mjesecu i tada se prvi put putem satelitska televizije, kada smo mi svirali uživo, spomenulo ime Republika Srpska. Naime, Dejan Cukić nas je najavio sjajno, da će nastupiti grupa “Viteški ples”, njegovi prijatelji koji dolaze iz Banjaluke, iz Republike Srpske i koji će pokazati da se u najgorim, čak i ratnim uslovima, može svirati kvalitetno rokenrol i pjevati o ljubavi, kao što smo mi uradili. Potom smo '94. godine snimili prvi album grupe “Viteški ples”, koji se zove “Dolinom ljubavi”. I ponosni smo na tih devet ljubavnih pjesama, posebno na jednu pjesmu koja se zove “Sjećanje”, koja je posvećena svim našim prijateljima koji su poginuli, umrli i kojih odavno nema.

GLAS: “Viteški ples” je imao hitove, imao snimljene albume, slušao se i vrtio se na radiju, ali ste Vi ponovo otišli u drugom smjeru?

TOMIĆ: Slušamo se i danas, čujem sjajne pjesme grupa “Radio” i “Dinar”, sve pjesme “Viteškog plesa”, pogotovo numeru “Ostaviću ruže”. Lično, nakon rata izašao sam iz “Viteškog plesa”, imali smo različite kreativne poglede u vezi sa pjesmama, a pošto sam se okrenuo vođenju “Hard rok kafea”, koji je radio u periodu od 1993. do 2012. godine, Miro je okupio druge muzičare i napravio odličan drugi album, dok sam se ja polako bavio “Hard rok radiom” u to vrijeme. Tokom 1999. godine dobio sam licencu za elektronske medije i definitivno sam pokrenuo “Hard rok radio” 2002, ulazeći polako u medijske vode.

GLAS: U tim trenucima uz pokretanje “Hard rok radija” kreće Vaš posao u vodama koncertnog promotorstva i pokretanje “Kastel rok festa”. Koliko je trebalo truda da se dovede “Franc Ferdinand” ili “Apokaliptika”, dok masovnim medijima dominira turbo-folk, a rok publika se svodi na male grupe posvećenika?

TOMIĆ: Kada je moja generacija bila u najboljim godinama, rokenol je tada bio mejnstrim na svim meridijanima svijeta pa i na našim. Ipak moj prijatelj Branko Vrdoljak lijepo je primijetio da je kod nas populacije zainteresovane za rokenrol uvijek bilo do nekih 10%. Međutim nije to meni napravilo neku ideju da ja odem iz rokenrola. Rokenrol je strast. Način razmišljanja, muzika, sviranje, produciranje, uređivanje muzike i emisija na “Hard rok radiju”, to je jednostavno moj život, moja ljubav i moja strast. Nikada nisam zbog popularnosti turbo-folka i narodnjaka posumnjao u svoj izbor. Što se tiče koncerata, to je krenulo nekako spontano, prvo sam u “Hard rok kafeu” radio neke manje svirke i promocije svojih prijatelja, a onda kada sam pokrenuo radio, odlučio sam da to promovišem većim koncertima, na kojem su svirali moji prijatelji iz sviračkih dana poput “Van Goga”, “Psihomodo popa”, Partibrejkersa”..., napravio sam neka tri-četiri koncerta u roku mjesec dana. I onda je to krenulo, iduće godine će dobiti festival na Kastelu, potom je Vlatko Stefanovski zvao da napravim povratnički koncert “Leb i sol” u Banjaluci. Sve je išlo ozbiljnije, počeli su sa mnom da kontaktiraju strani menadžeri i krenule su prve svirke stranih bendova.

GLAS: Gledajući retroaktivno, da li osjećate žal za nečim što niste realizovali tokom prethodne četiri decenije od koncerata?

TOMIĆ: Samo jednu stvar. “Rolingstonse” u Banjaluci. Što zvuči malo pretenciozno, kada se kaže, ali te 2006. na 2007. godinu direktno sam nekih 12-13 mjeseci bio u komunikaciji sa menadžmentom “Stonsa”. On su poslali svoju ekipu ovdje u Banjaluku, koja je bila tri dana, u aprilu 2007. Tada smo imali sastanak sa Miloradom Dodikom, koji je tada bio premijer i koji je dao maksimalne državne garancije u vezi sa organizacijom tog koncerta, koji je trebalo da bude u Zalužanima i dobili smo vrhunske ocjene od njihove ekipe. Međutim te godine već je bio najavljen koncert u Budvi i Beogradu i na kraju nam je rečeno: “Vi ispunjavate sve uslove, ali nema smisla raditi treći koncert u regionu pa ćemo ostati u kontaktu za neka druga vremena”. To ne mogu prežaliti, znate kako kažu - postoje gradovi u kojima su “Stonsi” svirali i gradovi u kojima “Stonsi” nisu svirali. Žal ostaje, ali napravili smo jedan veliki medijski uspjeh, a druga stvar poslije te komunikacije meni su se otvorila mnoga vrata u promotorskom poslu. Onda je došao Leni Kravic pa “Simpli majnds”, “Apokaliptika” i “Franc Ferdinand”, koji je te 2012. godine bio među top tri benda u Evropi, a imao je fantastičan koncert u Banjaluci.

GLAS: Uzimajući u obzir kompletno životno iskustvo, šta je ključni razlog da taj ogromni kreativni muzički potencijal Banjaluke, posebno tokom osamdesetih, nije dobio adekvatne rezultate, koje je zasluživao kvalitetom?

TOMIĆ: U Jugoslaviji je to drugačije funkcionisalo. Ti si morao da budeš vrhunski muzičar i bend je morao da bude vrhunski da bi došao u opštu poziciju da snimiš album. Banjaluka je uvijek imala dobre muzičare, ima ih i danas. Imali smo bendove poput “Dinara” i Radija”, koji su imali i albume i ugovore, ali su imali jednu veliku “manu”, nisu bili iz Sarajeva ili Zagreba. Imali smo kvalitetne autore, poput Tahira iz “Dinara”, Nenada iz “Basdansa”, Rafija i Mire iz “Radija” i drugih. Nekada je tu bilo dosta i politike. Nedostajalo je menadžera i podrške domaćih institucija. Nekada je bilo normalno da “Smak” iz Kragujevca postane jugoslovenska grupa, “Kerber” iz Niša ili “Fit” iz Rijeke... Međutim, u tadašnjoj BiH je bilo jako teško iz nekog drugog grada, osim iz Sarajeva da napraviš nešto. Mislim, suština je bila ako hoćeš da se baviš profesionalno muzičkim poslom, tada si morao otići u Beograd, Zagreb ili Sarajevo. Moja generacija je stvarno htjela furati taj pojam banjalučki, možda nas je taj stav malo koštao, ali ja sam i dalje ponosan na generaciju koja nije dozvolila da se olako odrekne sebe i rokenrola zbog uspjeha ili novca.

Planovi

GLAS: Ove godine “Basdans” slavi 40 godina od osnivanja, prošlo je 30 godina od prvog albuma “Viteškog plesa”..., da li postoje planovi za neku proslavu jubileja?

TOMIĆ: Kada ujutro ustanem i čujem svoj radio, na kojem recimo Goran Bregović ili Đule Van Gog najavljuju: “Slušajte Hard rok radio”, onda se ja pitam kako taj medij danas uopšte postoji. Ovdje su svi rokeri, kada treba da se foliraju, svi važni frajeri su urbani, slušaju samo rokenrol. Kada treba da se reklamiraju ili da se nešto slavi, tada, daj neke narodnjačke stanice i daj narodnjačku zabavu u kafani i tako dalje... Dolazimo do situacije u kojoj je bavljenje rokenrolom na jedan ozbiljan način postalo naučna fantastika. Postoje neki planovi, pričao sam čak sa Mirom Janjaninom i Ticom, da makar jednim koncertom “Viteškog plesa” obilježimo izlazak tog prvog albuma 1994. godine. Članovi “Basdansa” rasuti su širom svijeta i da se okupe na jednom mjestu je logistička noćna mora. Svirali smo 2006, povodom 20 godina od Subotice, čujemo se redovno i postoji neko interno zezanje da se okupimo 2026. da ponovo zasviramo, a da na plakatima stoji 2046. godina i znak upitnika. Šalim se, planovi postoje, ali ih nije lako pretvoriti u konkretnu stvar. Probaćemo i zbog nas i publike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.