Monika Herceg, pjesnikinja, za “Glas Srpske”: Knjiga nije tableta za sreću

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” pjesnikinja Monika Herceg, koja je ove sedmice gostovala u Banjaluci, na četvrtom regionalnom festivalu književnosti “Imperativ”, održanom u Banskom dvoru, govoreći o zbirci “Vrijeme prije jezika”. Ova fizičarka koja piše poeziju, osim navedene zbirke, objavila je i zbirke “Lovostaj” i “Početne koordinate”. Dobitnica je brojnih nagrada, članica Hrvatskog društva pisaca i uredništva časopisa “Poezija”.

- Ljubav je osnovna sila društva. Ona skuplja čovječanstvo i gura ga prema boljoj budućnosti. Ona je naša briga jednih za druge, ono što omogućuje da drugima priđemo. Ljubav prema drugome pokreće sve bitno. Voljeti drugoga znači uvijek biti na pravoj strani koja se bori za jednakost - dodala je pjesnikinja.

GLAS: Kada pišete, koliko biste rekli da unosite autobiografskog u svoje stihove? I da li u tome postoje granice?

HERCEG: Granica autobiografskog i onog što proces pisanja unese u pisanje nekad je teško razlučiva. Prvi korak možda je ukorijenjen u mene, ali nakon toga tekst koji ponekad sam ima svoju volju i smjer. Pišemo li i laži? Naravno. Grozno bi bilo da pišemo samo svoje istine, a i pogrešno. Ne vjerujem da treba bježati od autobiografskog, kao što ne treba bježati ni od angažovanosti pisanju, ali prije svega nužno je misliti na samo pisanje. Bitnije je misliti o tome kako da u ono što pišemo, čak i ako nije zaista naše iskustvo, uđemo duboko da ga možemo osjetiti kao naše.

GLAS: Šta je za Vas kao pjesnikinju sloboda?

HERCEG: Živimo u svijetu simulirane slobode kojom nas pokušavaju umiriti, i to što su nas uvjerili da smo slobodni, sedativ je koji nas udaljava od moguće slobode. Sistem u kojem živimo živimo, u kojem smo dio kapitalističkog automata za proizvodnju stvari kojima postajemo opsjednuti, dio automata koji nekome uzima hranu, nekome je daje previše, ne može biti sloboda. Svijet koji bilo kad nekoga može ostaviti na ulici da skapa od gladi, svijet u kojem se i dalje dešavaju užasavajuća nasilja prema djeci i slabijima, svijet koji omogućuje bilo kakvu eksploataciju i na tome temelji nešto što zovemo sloboda, ne može biti slobodan svijet. Slobodu možda treba tražiti u ideji neslobode, misleći o drugima kao neodvojivima od nas samih. Ako se izborimo za budućnost koja će, da parafraziram Šimborsku, u jednom čovjeku imati snažnog i dobrog čovjeka, možda izborimo i slobodu.

GLAS: Ko su autori i autorke koji su možda imali uticaj na Vas?

HERCEG: Uticaji se mijenjaju. Upravo sam čitala sjajnu knjigu Samante Šveblin, “Sezona kentukija, a polako sam uplovila i u jednu, zasad mi se čini, nevjerovatnu knjigu, “Oredesu”. Za “Oredesu” sam sigurna već sada da će mi biti jedna od najbitnijih knjiga, kao što je to i “Fizika tuge” Georgija Gospodinova. Kad sam bila u srednjoj školi, jedan od najbitnijih trenutaka mog čitanja bio je uzimanje u ruku knjige Itala Kalvina. Baš u toj srednjoj školi, dok smo odrastali i izlazili, nekako smo čitali i poeziju pa bismo, često nesrećno zaljubljeni, jedni drugima čitali Nerudu. Bila je to privilegovana mladost koja tada nije mislila na toliko toga. Činjenica da smo već tada bili toliko slobodni da pijani po gradskom placu čitamo jedni drugima pjesme koje smo napisali. I pjevali bismo, po cijelu noć. Djeca koja smo bili bila su neopterećena, iskrena, beskompromisna, hrabra. Da se vratim i na pitanje o slobodi, možda mi se tada činilo da jesmo slobodni.

GLAS: Kako spajate fiziku i poeziju?

HERCEG: Radi se o sličnom načinu razmišljanja, i kreativnosti. Sama fizika, bilo da se radi samo o mehanici ili o kompleksnijim stvarima unutar kvantne fizike je uvijek izazov, jer postavlja problem ili opažanje koje je potrebno riješiti i objasniti. Taj kreativni proces je divan i omogućuje traženje rješenja, modela i često od nas očekuje ne samo primjenu onoga što znamo nego i razmišljanje izvan okvira. Umjetnost je, a time i pisanje, ista stvar. Naše obrazovanje propušta priliku, a to je da na sličan način uči djecu kako treba koristiti oboje. Opterećeni smo bubanjem činjenica umjesto da smo fokusirani na kritičko razmišljanje i razvijanje kreativnosti.

GLAS: Jesu li pjesnici hrabriji od drugih, jer odluče da dio sebe podijele sa svijetom i treba li poezija da bude lijek za onoga koji piše, a i onog ko čita?

HERCEG: Pisanje nije hrabrost. Postoje ljudi koji svakodnevno posvećuju život drugima, tome da bi ih zaštitili, popravili, spasili. Sve je to mnogo hrabrije od pisanja. S tim na umu, ne misleći da je pisanje išta posebno i budući da sam već u startu u nekoj kukavičkoj branši, nastojim da živim tako da budem hrabrija. Svakodnevno dopuštam da mi je stalo, da volim, a i da se naljutim. Govorim svoju istinu kad mislim da treba. Nastojim da se zalažem za prave stvari. Biti glasna oko njih. I za mene su ljudi koji nastoje to isto hrabri. Kod pisanja je stvar ionako jasno postavljena. Da bismo do pisanja došli, moramo da budemo beskompromisni. Ne misliti, samo pisati. Svako takvo pisanje, makar bio naizgled i o nečemu desetom što nema veze s piscem, jeste suštinsko dijeljenje pisca sebe sa svijetom. No, to nije hrabro pisanje, to je pisanje

Može li pisanje biti iscjeljujuće? Naravno, ali ono je, prije svega posao kojem smo zaista posvećeni. Taj posao nekad je srećniji, nekad teži, sve zavisi od puno faktora. Nisam sigurna ni da je uvijek u pitanju lijek. Knjiga nije tableta za sreću. Knjiga je put kojim je nekad teško hodati, jer je moguće upoznati sebe. Biblioterapija koja se ozbiljno bavi mogućnostima koje književnost ima ne postavlja književnost kao samopomoć. Uvijek je riječ samo o tome da je knjiga priča, pjesma ono što oduvijek jest - mogućnost da gledamo tuđim očima, da upoznamo tolike likove i naučimo da svijet posmatramo kao šire i kompleksnije. Samim tim svaka je nova knjiga i mogućnost za naš vlastiti razvoj. Tako nas ni poezija neće sigurno liječiti nekim šarlatanskim instant metodama, ali čitanje poezije omogućiće nam nove uvide, za početak će nam dati bar možda tih nekoliko minuta tišine od mravinjaka svakodnevice.

GLAS: Kako mislite da trenutna dešavanja u svijetu mogu (ili već jesu) da se odraze na promjene u nama samima?

HERCEG: Nekad mi se čini da će stvari biti u redu, nekad mislim da neće. Svuda je i dalje toliko gladi i ratova, toliko smrti, toliko svega o čemu ne bi trebalo misliti, a trebalo bi zapravo. Ništa nas ne može jače tjerati na promjene nego bol koja nam se može približiti. Ja “vozim” na svoju djecu, “vozim” na njihov smijeh i povjerenje koje me svako jutro poškaklja, na njihovu nježnost i ljubav i otvorenost prema svijetu. To sve dovoljno je za toliko čuda dnevno. Da i sam povjeruješ da nam ima pomoći. Ako djeci damo šansu da odrastu u ljude sa šansom, da nas spase s onim s čim dođu, a što im mi kroz njihovo odrastanje ukrademo nestrpljenjem, nasiljem, ružnim riječima, granicama, manjkom ljubavi i nježnosti, svijet bi bio već sutra bolji. Da spasimo našu djecu od nas samih.

GLAS: Kako će se ovo odraziti na književnost, na umjetnost i kulturu i na sve te sfere koje su i prije ovoga često ostajale nekako skrajnute?

HERCEG: Umjetnost, ma kako bila skrajnuta, dosad je preživjela i sve svjetske ratove, a i gore pandemije. Umjetnost je potreba mislećih bića koja jesmo i to se neće promijeniti ni usred globalnih kriza. Možda će se javljati različiti odgovori na krizu, ali suštinski neće puno toga mijenjati.

“Imperativ”

GLAS: Koliko je važno postojanje ovakih manifestacija kao što je “Imperativ” i koliko to može da pomogne publici da se bolje upozna s regionalnim književnicima?

HERCEG: Susreti su uvijek bitni, mi smo bića od susreta, koliko volimo biti i od samoće. Čitanje je piscu najbitnije, čitanje je i čitaocu, naravno, najbitnije. Ali ovakvi festivali omogućuju neku vrstu malih pomaka, micanja radi bolje perspektive, a onda i dijeljenja tih iskustava. Mnogo ljudi čiji rad zaista volim i cijenim ne bih nikada susrela da nije bilo ovakvih trenutaka, a to je na kraju ono što ostaje. Poznanstva i prijateljstva koja nas mijenjaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.