Miladin Berić, povodom Svjetskog dana šale, za „Glas“: Zadrugari i političari su glavni likovi našeg doba

Branislav Predojević
Miladin Berić, povodom Svjetskog dana šale, za „Glas“: Zadrugari i političari su glavni likovi našeg doba

Kakva država takav i Dan šale. Bez obzira što bi nam 1. april trebao biti državni praznik, s obzirom da najviše humora (doduše prizemnog) ima u Skupštini, jedino ga dostojanstveno obilježavaju satiričari. I to dan ranije pokušavajući da na taj način ostavimo dovoljno prostora i našim najvećim izabranim humoristima koji i vikendom brane državne interese.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Miladin Berić, poznati banjalučki pisac, aforističar i satiričar, objašnjavajući zašto su on i njegove kolege pisci obilježili u Banjaluci Svjetski dan šale 31. marta, umjesto 1. aprila, kada se on tradicionalno obilježava širom planete, makar tamo gdje se do humora drži kao vrlo ozbiljne i važne stvari. Jedno od najagilnijih pera srpske satire ima i za to potpuno logično objašnjenje, istina upriličeno u duhovitom tonu, kako i dolikuje proslavi 1. aprila.

- Htjeli smo u početku da to bude 5 do 12, iako je već 12 i 5, pa smo se nekako uspjeli dogovoriti da to ipak bude tačno u podne. NUBRS je izabrana slučajno, jer su nam privatni fakulteti u posljednji čas otkazali gostoprimstvo iako su nam dali ključ od katanca. Na frontu odbrane humora ovaj put je tačno u podne bilo sedam veličanstvenih: Živko Vujić, Vojin Trivunović, Radenko Kela, Aleksandra Glišić, Dinko Osmančević, Gojko Mandić  i moja malenkost - rekao je Berić.

GLAS: Uloga satiričara i umjetnosti generalno jeste da bude glas savjesti, da na umjetnički način ukaže na devijacije sredine u kojoj nastaje, ali kako ste jednom prilikom rekli živimo u “vrijeme zombizma” gdje umjetnost nema svrhu?

BERIĆ: Satiričari su jedini koji još Donkihotovski pokušavaju da budu glas razuma u sredini koja je odavno izgubila razum. Nažalost, ovdje ne trebaš imati oštro oko da bi ukazao na devijaciju sredine bez obzira što su pomjereni pragovi onoga što se smatra devijacijom. Sitne krađe i prevare postale su normalna stvar i personifikuju naše dane i na njih se više niko i ne osvrće. Krupne ribe štiti zakon, koji se tumači u duhu, stvarajući od umjetnika, i ne samo od njih, duhove. U takvim uslovima umjetnost je izgubila bitku. Za nju se ne izdvaja ništa i onda mi satiričari pokušavamo da prosječnom našem čovjeku (odnosno sirotinji) vratimo ono što je izgubio ko zna kad i ko zna gdje. Osmijeh!

- Demokratija je ustupak ovcama da same biraju ko će ih šišati.

- Kad hoćemo da stavimo sve pod konac ne koristimo konac nego verige!

- Na našim privatnim fakultetima student generacije se bira svaka tri mjeseca!

GLAS: Koliko danas ima smisla “driblati sopstveni duh”, tj. pisati aforizme, jer se sve manje čitaju, da ne pričamo o objavljivanju istih, jer čini se da je danas humor dozvoljen samo na društvenim mrežama, naravno ako nije usmjeren protiv pravila samih mreža.

BERIĆ: Ima smisla samo ako to autoru čini određeno zadovoljstvo, pogotovo ako mu je to još jedino ostalo. Onaj vulkan koji u svakom umjetniku, pa i u satiričaru, čeka svoj trenutak ne dozvoljava ćutanje tako da se jednostavno moraju pisati aforizmi uprkos znanju da će taj dribling duha na nečiju i savjest i svijest uticati kao preklanjski snijeg na voće. Ako se ne čitaju aforizmi koji su prilagođeni današnjem prosječnom čitaču, pošto u principu ne prelaze dva reda, možemo zamisliti kakva je tek situacija s poezijom ili romanima. “Gugl” lektira stvara guglonje, tako da smo svoje, bojim se, oguglali.

GLAS: Živimo u vremenu lažnog morala i diktata branilaca političke korektnosti, tj. dobu u kojem se prošlost oblikuje prema standardima današnjice, pa se knjige i filmovi čiste od nepodobnih i zaostalih stavova, ali se ne zna ko tačno i zašto određuje koji su stavovi zaostali, već to djeluje više kao poziv na linč od strane bijesne rulje, kakav ni Orvelova imaginacija nije mogla zamisliti?

BERIĆ: Sve se ubrzalo posebno zatupljivanje širokih narodnih masa što je Orvel, i ne samo Orvel, predvidio. Postoji samo jedna istina. Američka. Izmislili smo nove izraze za očigledne lopovluke, tako za onoga za kojeg ne možeš pogoditi šta radi i čime se bavi, a gradi lične dvorce, jednostavno kažemo snašao se. U svemu tome umjetnost se nije snašla. Klasična književnost se proglašava prevaziđenom, zaostalom, apstrakcija u umjetnosti bez ikakvog smisla i estetike proglašava se genijalnom. Zadrugari i političari, a to je obično isti nivo svijesti su nam najviđenije ličnosti koje utvrđuju moralne norme. Sve se srozalo i poklopljeno bolonjskim obrazovanjem prešlo u karikaturu koju mi satiričari ne stignemo ni da ispratimo. Istinski moral je jednostavno postao devijacija. U posljednjih tridesetak godina prešli smo put od Jovanovića Zmaja do Zmaja od Šipova.

- Normalno da svoje radno mjesto u Vladi smatra drugom kućom. Jedino mu je tu sva familija na okupu!

- Kod nas je oduvijek bilo više nesposobnih za mir, nego za rat.

- Uvijek glasam za istu stranku. Tako je to kad podržavam istog kandidata!

- Tarabići su predvidjeli da će svi Srbi stati pod jednu šljivu. Zato što smo postali pekmezi.

GLAS: Ima li mjesta optimizmu u vremenu kada “veliki brat” sve više gleda šta radimo i šta mislimo, a botovi dežuraju 24 časa da se ostrve na svakog ko kaže da je “brat” go?

BERIĆ: Nema, ali moramo biti svjesni da nas jedino on ne smije napustiti. “Veliki brat” će sve učiniti da nas pelcuje i čipuje pa da s pločicom u ušnoj školjci u kojoj će biti upisana istorija naše bolesti zombujemo gradovima koji su ostali bez nade. Vrijeme nije na našoj strani jer sve činjenice govore da je već kasno za bilo kakvu reakciju. Ono malo što razmišlja svojom glavom raznoraznim zakonima o klevetama i uvredama biće samo kolateralna šteta istinskim pljuvačima, koje su nove moralne norme podigle iznad vode. O tome bar ja kao satiričar pokušavam da govorim, jezikom koji se sve manje razumije, jer dobar satiričar jeste onaj koji je dovoljno pametan da vidi u cara Trojana kozje uši i dovoljno lud da to opiše.

GLAS: Od cenzurisanja knjiga do zabranjivanja i spaljivanja knjiga nije daleko, ali teško je povjerovati da danas imamo zabrane umjetnika samo zato što imaju pogrešno porijeklo i to širom onog dijela svijeta koji se na sav glas diči ljudskim pravima i slobodom govora?

BERIĆ: Ne mislim da će doći do spaljivanja knjiga, bar ne u ovim nazovi zapadnim demokratijama, jer je prošlo vrijeme vatre, dovoljna su neka druga ograničavanja umjetničkih sloboda, prvenstveno medijski linč i neprestana kampanja. Mada, demokratija koja uđe kroz uši kad-tad izađe na nos. Naravno, o svemu odlučuje jedan duboki skriveni centar moći koji ubija svaki vid kreativnosti i drugačijeg, proglašavajući netalentovanost za genijalnost i obrnuto. Svijet je postao jedna velika “Evrovizija” koji veliča Kvazimoda, ali ne onoga Igoovog već ovog novog koji takođe ima grbu, ali nema dušu. Naravno i male sredine imaju svoje male centre moći koje paze na “ugled” jer kakav svetac takav i tropar (Nadležna služba je u izvještaju napisala da nisam za praćenje. Već za posmatranje). Prošla je korona ali maske još uvijek nisu skinute i teško da će ikada više i biti.

GLAS: Koliko je ovo stanje “tihe” cenzure i zabrane izazov i dodatni motiv za umjetnike i satiričare da je uspješno zaobiđu, a koliko upozorenje da odustanu na vrijeme?

BERIĆ: Svaka zabrana iz ugla istinskih umjetnika može biti dodatni motiv koji utiče na proširenje vidika, a time i tema i motiva. Suština umjetnosti je sloboda. Odustajanje zbog ograničenja polja djelovanja pravi umjetnik posmatra kao odustajanje od sebe, a to znači i sputavanje misli, što znači i definitivan otklon od umjetnosti. Satiričar koji se uklopi u jedan takav kliše gubi pravo da se zove satiričarem. (Moj prvi satirični nastup mi je dao vjetar u leđa, tako da sam lako pobjegao od policije). Preciznije, nema tog vremena koje je dobro za odustajanje, naravno ako cijenite sebe.

GLAS: Često se zaboravlja da se drugo lice komedije naziva tragedija i da kad ostanemo bez komedije ostaje nam samo propast kao krajnje ishodište života bez smijeha i radosti?

BERIĆ: Komedija i tragedija se možda ponajviše prepliću baš u satiri. Većina mojih satiričnih pjesama i aforizama je u tom tonu jer imaju oklop komičnoga, a u suštini govorim o tragičnom, (Nema čestitije države od naše. Onima koji su dali nogu za otadžbinu, otadžbina je uzvratila istom mjerom). Taj gorki smijeh koji je svojstven našem narodu moguće da vodi i samouništenju, jer od njega do ledenog lica oslobođenog ili pak do zaleđenog osmijeha samo korak dijeli. Pokatkad mi se čini da naša “Božanstvena komedija” ima samo dva čina, odnosno da nema raj. Čini mi se da je naš raj na početku dobio slovo K u koje je sve otišlo. K.raj.

- Uvijek smo bili mimo svjetske većine. Zato ćemo priznati Kosovo!

- Najskuplja stvar na svijetu je američka pomoć!

- Širom EU štrajkovi nezadovoljnih radnika. Izgleda da je samo kod nas sve potaman.

GLAS: Iza vas su hiljade napisanih aforizama i brojni satirični zapisi, da li se ikad zapitate, šta je meni ovo trebalo u životu, mogao sam da samo pišem poeziju i prozu i da budem miran ne brinući za nešto što ne mogu objektivno promijeniti?

BERIĆ: Često, pogotovo što sebe još uvijek smatram liričarem, čak i kada pišem prozu. Međutim, bojim se da više ne mogu pobjeći od tog satiričnog gena, koji će možda neko zvati i cinizmom. Kasno je za povlačenje pogotovo ako niste obezbijedili rezervni položaj. Mnogi misle da se rezervni položaj može naći na tuđoj teritoriji. Može, ako ste izgubili sebe, (Evropa nam djeluje kao američki san samo zato što je gledamo iz ležećeg položaja). Svjestan sam ja odavno da ništa ne mogu promijeniti, tako da mi je još jedino ostalo bitno da ne promijenim onoga Miladina Berića koji je ostao u svijetu medvjeda i leptirova. Na kraju svjesno idem glavom kroz zid. Jer je u svijetu kojem težimo teže sačuvati dupe nego glavu!

GLAS: Kad smo već pomenuli poeziju i prozu, šta možemo očekivati u ovom navodno “ozbiljnijem” dijelu Vaše književne karijere?

BERIĆ: Ne znam šta će se desiti u budućnosti i koliko ima više svrhe uopšte objavljivati knjige, ali onaj moj unutrašnji treptaj ne prestaje, tako da je spremna zbirka lirike u kojoj će dominante biti poeme “Diego (Maradona)” i “La Pasionarija” u kojima se još uvijek nazire vječiti buntovnik te zbirka lirskih proznih zapisa “Kad đavo umiješa prste”, koja me vraća u vrijeme mog šahovskog vojevanja. Naravno, morate naći i sredstva koja više za umjetnost ne postoje. Bar ne u ovoj državi. Ovdje se jedino možete, ako ste van partijskih krugova i ako imate i drugih vrlina, samoizdati. I nikada u broju replika ni približnom onima koji se replike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana