Dušan Bursać, najstariji pisac u Republici Srpskoj: Srbi nisu misleći narod, već narod vjere i to nas je skupo koštalo

- Naime, kada je moja porodica iz Ličke Kaldrme, tokom kolonizacije Vojvodine nakon Drugog svjetskog rata odselila u Apatin, ja sam kao mlad učesnik NOB-a dobio priliku da se školujem i završio sam uspješno školu za računovođe. Nakon školovanja, jedan moj drug i ja bili smo na moru u Dubrovniku, pa smo nakon posjete Mostaru stigli u Banjaluku, gdje smo odlučili da prenoćimo u hotelu “Bosna”. Pošto je tu bila muzika uživo i mnogo lijepih žena u sali, što je nama kao mladim momcima, naravno, bilo veoma zanimljivo, odlučili smo da potražimo posao u tom gradu i da tu počnemo svoju karijeru, ne sluteći da ću velik dio života provesti u ovom gradu i to u dva navrata - kaže ovaj 92-godišnjak u velikom intervjuu za “Glas”.

GLAS: Otkud jedan računovođa u književnim vodama kao osnivač umjetničkog časopisa?

BURSAĆ: Tražeći posao, uskoro sam počeo raditi u preduzeću “Pavo Radan” kao šef računovodstva, potom sam radio u Projektnom preduzeću i hotelu “Palas”, ali pošto sam, kao i dobar dio mladih i pismenih ljudi tog vremena, volio čitati, uskoro sam počeo i pisati neke pripovijetke, koje su objavljene u beogradskoj “Omladini”. Druga pripovijetka pobijedila je na konkursu u sarajevskoj “Omladinskoj riječi”, a čak sam vodio i neke književne polemike sa Vladom Dijakom, autorom romana “Topovi i slavuji”, u izdanju “Džepne knjige”. Sve je to primijetio moj drug Dobrota Lošić, koji je bio u literarnoj sekciji pri KUD-u “Veselin Masleša”, pa mi je predložio da i mi u Banjaluci pokrenemo omladinske novine za Bosansku Krajinu, gdje bismo mogli da objavljujemo, kako svoje, tako i radove drugih mladih autora. Inspiraciju smo dobili od omladinskih novina “Mlada kultura”, koje su u Beogradu uređivali Predrag Palavestra i još dva urednika. U njima su uglavnom izlazili literarni prilozi mlađih pisaca, poezija i drugi književni radovi.

GLAS: Od početne ideje ste brzo stigli do konkretnog izdanja?

BURSAĆ: Pošto smo svi mi uključeni u ovaj projekat bili mladi, računali smo da bi naš list mogao da nosi naziv “Mladi Krajišnik”. Ipak, takav zadatak bio je preozbiljan za mladež , a bili smo svjesni da moramo i dobiti određeni novac. Uputili smo zahtjev Omladinskoj organizaciji Bosanske Krajine da finansira izdavanje  lista “Mladi Krajišnik”, održali smo sastanak u KUD-u “Veselin Masleša”, uz velik odziv omladinskih sekretara, a ja sam vodio zapisnik sa sastanka, koji sam, nažalost, izgubio u brojnim selidbama. Dobili smo pozitivnu odluku za naš prijedlog, takođe smo dobili i novac za štampu iz budžeta Banjaluke, pa je časopis počeo izlaziti svakih 15 dana, dok se distribucija vršila preko škola, uz prodaju na kioscima. Novine je štampala štamparija “Glasa”, koja je štampala i “Banjalučke novine”. Doveli smo Stjepana Bobana za trećeg urednika, Lošić je postao glavni urednik, dok sam ja vodio finansije. Osnovali smo Klub mladih pisaca, u koji je svako imao slobodan pristup i priliku da mu izdamo radove. U početku smo radili u Domu kulture, da bismo kasnije dobili prostorije u zgradi Komiteta partije, na drugom spratu. Pamtim da su dolazili Nasiha Kapidžić, Hamid Husedžinović, Žarko Svjetlanović, Nenad Radanović, Tomo Mirković i brojni drugi koji su objavljivali u “Krajišniku”, a neki su kasnije postali afirmisani pisci.

GLAS: Iako “Mladi Krajišnik” nije dugo izlazio, dao je važan zamah tadašnjoj književnoj sceni.

BURSAĆ: Mladost je po svojoj prirodi revolucionarna, pa su neki tekstovi objavljeni u omladinskoj štampi bili malo pretjerano revolucionarni za partijske programe KPJ, koja je brzo reagovala, te su uskoro prestale izlaziti “Omladina” u Beogradu, “Omladinske novine” u Sarajevu, a potom i “Mladi Krajišnik”, uz ozbiljne kritike na račun mog nonšalantnog odnosa prema partijskim dužnostima, pa sam, iako primljen u partiju 1948. godine, morao podnijeti novi zahtjev, jer se u to doba nije smjelo suprotstavljati mišljenju sekretarijata KPJ. Nije tu bilo nekog dekreta za ukidanje, to je više išlo onako spontano i tiho, iza kulisa. Ipak, nama đavo nije dao mira, a pošto je Banjaluka ostala bez književnog glasila, mi smo odlučili da pokrenemo novo.

GLAS: To je početak stvaranja “Korijena”, prvih ozbiljnih književnih novina nakon rata?

BURSAĆ: Jeste. Odlučili smo da pokrenemo književni časopis za umjetnost i društvena pitanja. Dao sam ideju da se nazove “Koraci”, ali smo saznali da je već izlazio časopis tog naziva, pa su Lošić i Boban, vjerovatno pod uticajem romana “Koreni”, književnika Dobrice Ćosića, predložili ime “Korijen”, što je bila prilika da okupimo već afirmisana imena oko ovog časopisa i da časopis izmjestimo iz lokalnih u šire jugoslovensko okruženje. Dobili smo novac iz budžeta BiH i da bi časopis opstao, klonili smo se tekstova koji bi nas mogli ugroziti, ali smo se klonili i pretjeranog hvaljenja naše stvarnosti, koja nije bila toliko lijepa, kako su drugovi govorili. Znači, bez zvanične cenzure, ali uz poželjnu samocenzuru, što nije bilo lako balansirati, ali smo uspijevali jedno vrijeme uz sjajne reakcije javnosti, autora i čitalaca.

GLAS: Šta je na kraju dovelo do uredničke smjene u “Korijenima” i promjene imena časopisa u “Putevi”?

BURSAĆ: Nekoliko stvari, koje su djelovale kao splet nesrećnih okolnosti, ali se ispostavilo kasnije i da nisu samo bile plod slučajnosti. Prvo smo htjeli objaviti veliki tekst o Veselinu Masleši, a pošto smo znali da je ovaj ugledni intelektualac, rodom iz Banjaluke, bio francuski đak, odlučili smo da preko Lošićevog brata Uroša, koji je radio kao profesor na Sorboni, prikupimo podatke o Maslešinom djelovanju i radu u Parizu. Boban i Lošić su otputovali u Pariz, prikupili neke vrijedne podatke, i kada je trebalo da se vrate, Boban je iznenada odlučio da ostane u Francuskoj, što je bio ogroman minus za naš časopis i privuklo je pažnju Udbe na nas, jer na vrijeme nismo u Bobanu prepoznali “neprijatelja” naroda. Da bude gore, jedan mladi pjesnik Tomo Mirković, koji je bio član našeg kluba i saradnik časopisa, objavio je pjesmu “Seljaci”, koja je govorila o teškom životu seljaka, sa problematičnim stihovima: “Nazvaše vas šumnjaci nesiti/ i oni što i sa svecima lažno druguju.” To je neko protumačio kao svjesno vrijeđanje “drugova”, pa je Tomo morao u emigraciju ilegalnim bijegom u Austriju. Završni minus “Korijenu” udario je još jedan pjesnik Miroslav Milinović, koji je u pjesmi objavljenoj kod nas imao po mišljenju nadležnih “opasne” stihove: “Šta mogu meni invalidu/meni je moga plača dosta/Ja sam ko sjenka na nekom zidu/Ja sam kamenčić bačen s mosta.” Valjda se smatralo da u komunizmu i invalidi moraju biti srećni. Tri ozbiljna minusa dovela su do sastanka na kojem je trebalo da se razmatra naš urednički rad, iako je, kako ću kasnije saznati, odluka već donesena. Došlo je do naše smjene, postavljena su tri nova urednika: Predrag Gugo Lazarević, Nikola Koljević i Branko Milanović. Novi urednici su promijenili ime časopisa i nazvali ga “Putevi”, što po mom mišljenju nije bio adekvatan naziv, jer se tu nije radilo o nekim simboličnim putevima, već samo o jednom putu i to već trasiranom.

GLAS: Ostajete li u književnosti, nakon uklanjanja iz uredništva “Korijena”?

BURSAĆ: Iskreno, bio sam prilično razočaran, posebno tim diktatom o podobnoj i nepodobnoj literaturi, digao sam ruke od pisanja, tačnije od objavljivanja književnih radova. Vratio sam se poslu računovođe, radio za nekoliko firmi, pisao sam svoj dnevnik, koji je dobrim dijelom poslužio kao osnova za knjigu “Iz prošlosti i sadašnjosti”, objavljenu 2015. godine. Mnogo sam čitao, posebno istorijske materijale i pisao na istu temu. Ipak, na mene je već skrajnuta pažnja partijskih struktura i polako sam shvatio da sam pod određenom vrstom nadzora. Stanovao sam jedno vrijeme u hotelu “Palas” i uprava je tražila da kod mene u sobu privremeno smjesti cimera, dok mu ne nađu smještaj. Kada sam uskoro zatekao cimera kako mi pretura po papirima, shvatio sam da je on “cimer” na zadatku. Nekoliko godina kasnije, nakon zemljotresa u Banjaluci, jedan poznanik me je upozorio da je za mene najbolje da promijenim sredinu, da mi se ne bi desila neka nesreća tipa da skočim sa mosta i slično. Shvatio sam poruku i početkom 70-ih, tačnije 1973. godine selim se na Hvar, gdje sam napravio kuću, bavio se turizmom i zasnovao porodicu sa mojom suprugom Evom.

GLAS: Kako ste na kraju ponovo stigli u Banjaluku i vratili se knjigama?

BURSAĆ: To je čitava saga, koja me je vodila kroz nekoliko država i gomilu čudnih i teških situacija. Živio sam u Vrboskoj na Hvaru, ali nakon Titove smrti, brzo sam shvatio da sam za domaće stanovništvo i dalje došljak ili furešt, kako se tamo kaže. I to furešt pogrešnog porijekla i vjere, a kad sam čuo lokalce da pjevaju tokom 80-ih: “Ustani, bane, Hrvatska te zove”, shvatio sam da je vrijeme da ponovo mijenjam sredinu. Selim se u rodnu Ličku Kaldrmu, pravim kuću i tu počinjem da mirno živim sa suprugom, kuću na Hvaru izdajemo, pišem svoje istorijske radove i materijale, ali početak sukoba u Hrvatskoj, tog domovinskog rata, kako ga zovu Hrvati, doveo je do novih problema. Niste trebali biti puno pametni da shvatite da nekih 300.000 Srba, okruženih sa četiri miliona Hrvata i NATO-om, dok ih vode lokalne kabadahije, sumnjivi likovi, saradnici službi i bankar Milošević, koji je sa Tuđmanom uz srneći gulaš i vino već dogovarao “humano preseljenje”, neće dobro završiti. Nažalost, znamo kako se to završilo, tako da smo '95. silom iseljeni iz Kaldrme, pa kao prognanik odlazim za Srbiju u Apatin, gdje moj aktivan angažman oko povrataka Srba nije dobro dočekan ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, pa se selim u Beli Manastir, gdje sam dobio posao u Helsinškom komitetu. Tokom 1997. godine uspijevamo dobiti hrvatske papire i vraćam se u junu 1998. godine, sa suprugom u Kaldrmu, koja je devastirana i uništena. Nekako krpimo porodičnu kuću, ali brzo shvatam da tamo nema uslova za normalan život, posebno zimi, kada zavije snijeg. Prodajemo kuću na Hvaru i 2005. godine kupujemo stan u Banjaluci, gdje se selimo, uz dosta peripetija i suđenja oko tog stana i mog dobijanja državljanstva BiH.

GLAS: Dakle, čitava saga, koju ste dobrim dijelom pretočili u pomenutu knjigu “Iz prošlosti i sadašnjosti”, iako ste već ranije objavili još dvije knjige posvećene istorijskom sadržaju, konkretno stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu.

BURSAĆ: Tokom 2005. godine objavio sam knjigu “Hrvatski genocid nad Srbima 1941-1945” u izdanju “ART Printa” i 2006. godine knjigu “Anđeli u paklu” u izdanju “Udruženja preživjelih logoraša Drugog svjetskog rata Republike Srpske”, posvećenu stradanju srpske djece u sistemu logora NDH, uz brojna svjedočanstva preživjelih stradalnika. Nažalost, obje knjige dočekane su uglavnom mukom medija i javnosti, iako je bilo i rijetkih pozitivnih reakcija, pošto se moji stavovi izneseni u njima, posebno prvoj, nisu uklapali u opšteprihvaćene istorijske obrasce o Drugom svjetskom ratu. Tačnije, valjda je moja teza da je Nezavisna država Hrvatska sa sveštenstvom bila odgovorna za genocid, a ne samo radikalna skupina hrvatskog naroda poznata kao ustaše, bila previše uznemirujuća za određene političke krugove u BiH i njihove zaštitnike iz inostranstva. Sa druge strane, moji dnevnici poslužili su mi kao osnova za pisanje knjige “Iz prošlosti i sadašnjosti”, gdje sam iznosio lična životna sjećanja, opisao put jednog dječaka iz Ličke Kaldrme do starca, penzionera u Banjaluci od 92 godine,  te svoja razmišljanja na temu istorije, politike, javnih ličnosti i političara poput Tita, Pavelića, Čerčila, Tuđmana, Miloševića i ostalih istorijskih ličnosti, koji su, svaki na svoj način, učestvovali u stradanju srpskog naroda na ovim prostorima.

GLAS: Kako u tom kontekstu vidite aktuelni svjetski i politički trenutak svog naroda?

BURSAĆ: Mogu vam iz svog dugogodišnjeg iskustva i saznanja reći samo jedno, da točak istorije ne ide nikad nabolje već, nažalost, nagore. Hrvati su ostvarili svoj plan o rješavanju srpskog pitanja u Hrvatskoj, svodeći nas na statističku grešku, u BiH smo podijeljeni u dva entiteta, u oštrom smo sukobu sa Srbima islamske vjere ili, kako oni sebe zovu, Bošnjacima, Kosovo nam je oteto silom itd. Naša elita u 20. vijeku nije promišljala, već se povodila za tuđim uvjerenjima i idejama, dozvolivši da nas uvuku u jugoslovenstvo, a potom i u komunizam, koji je jedna vještačka ideologija, protivprirodna, koja nam je nanijela mnogo zla. Nažalost, Srbi nisu misleći narod, već narod vjere, i to nas je skupo koštalo kroz istoriju. Da su Srbi imali prave vladare, prosvećene, i da su imali pravu akademiju, a ne Brozove doušnike, nikad se ne bi desila hrvatska država, u koju su uključeni Banija, Kordun, Lika i Slavonija, već bi bila ona država koja se vidi sa zagrebačke katedrale, sa tri županije, kakva je bila u Ugarskoj. Nikad se ne bi desilo to što nam se desilo u 20. vijeku, taj strašni genocid, stradanje, raseljavanje i odumiranje.

GLAS: Kada se osvrnete iza sebe, da li žalite za nečim i da li biste nešto uradili drugačije.

BURSAĆ: Objektivno govoreći, malo je godina koje bih želio da ponovo proživim. Ipak, ne žalim nikad zbog svojih stavova i svog života. Jednostavno rečeno, nikad nisam bio horski pjevač. Baš nikad. Imao sam, hvala Bogu, svoj stav i držao sam do njega. Imao sam hrabrost, iako sam uglavnom živio u sredini koja nije voljela one koji se izdvajaju.

Maksime

GLAS: Koliko čitate danas i da li još uvijek pišete?

BURSAĆ: Čitao sam mnogo, i previše rekao bih, sada dosta manje zbog narušenog zdravlja. Cijenim mnogo više kvalitet djela nego imena pisaca, iako sam pročitao opuse mnogih velikana poput Andrića, Ćopića, Ćosića, Crnjanskog i drugih. Pišem i dalje, imam spremljenu knjigu maksima, to su razne izjave i kraći tekstovi, nekih 3.000 maksima, koje su prilično zanimljivo štivo za objavljivanje, da neko još čita knjige, ali, nažalost, takvih sve je manje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.