Rogatički penzioner Radislav Kovač zvani Učo prisjeća se dana provedenih u prosvjeti
ROGATICA - Sve što sam u životu lijepo doživio vezano je za učionicu, tablu, kredu i spužvu, a kad bi se ponovo rodio i birao zanimanje opet bih bio učitelj, kaže to Radislav Kovač, poznatiji kao Učo, koga i u penzionerskim danima neizmjerno obraduje pozdrav nekog od mnogobrojnih đaka koje je izveo na pravi put.
Ovaj osamdesetjednogodišnjak koji dane provodi u Domu za starije osobe “Sunce” u Rogatici rođen je u fočanskom selu Orahova. Najveći dio radnog i životnog vijeka proveo je u Pljevljima i Višegradu.
Nakon završene učiteljske škole u Foči 1965. godine, počinje priču za “Glas”, po tadašnjem dekretu, kako je tada raspoređivan deficitarni kadar među kojima su bili i učitelji, otišao je u Pljevlja i tamo ostao do 1974. godine.
- Pošto sam se oženio Milicom Milisavljević, tekstilnim tehničarom iz Višegrada, idući onom narodnom “odakle si - odakle mi je i žena”, napustio sam službu učitelja na području Pljevalja i prešao u Višegrad, u osnovnu školu koja sada nosi nazivom “Petar Kočić” u kojoj sam sačekao i penziju na kraju školske 2017/2018. godine - prisjeća se Učo.
Uz rad sa osnovcima iz učionice završio je i pedagošku akademiju i stekao zvanje nastavnika fizičkog vaspitanja, ali je ostao da radi kao učitelj u nižim razredima kada je i dobio omiljeni nadimak Učo. Tako su mu se, kako sam kaže, obraćali ne samo učenici nego i njihovi roditelji i kolege u zbornici.
- I ja se zbog tog nadimka nisam nikad ljutio. Naprotiv, time sam se ponosio. Nema ljepšeg osjećaja nego kad šetam ulicom i priđe mi momak k'o brdo ili gizdava djevojka i pozdravi sa “Dobar dan, Učo. Bili ste mi učitelj više godina, jeste li me zaboravili?” Ili, dok sjedim u kafani, a dođe mi kafa od nekadašnjeg učenika i vrati u neka davna mlađa vremena. Velika je to stvar - veli starina.
Veliko je zadovoljstvo i čast, dodaje, što i sada dobije putem telefona čak i iz najudaljenijih zemalja Evrope i svijeta ili na neki drugi način pozdrav od bivših učenika koji se interesuju za njegov život i zdravlje.
- Kad im kažem da sam dobro, stičem utisak da ih to raduje. I zaista meni je ovdje dobro. To što se teško krećem i pomalo pobolijevam krive su moje godine. Inače, ovdje sam stekao nove prijatelje i poznanike, ali mi puno nedostaju i bivše kolege i prijatelji iz Višegrada sa kojim sam često pio kafu i u razgovorima vraćao sjećanja na nekadašnja vremena. Fali mi i Drina i ćuprija u Višegradu. Fali mi Rzav i Butkove stijene, fali mi mnogo štošta iz prošlih vremena kada sam bio mlad i zdrav - sa sjetom priča Učo.
Njegov put do dolaska pod okrilje Doma za starija lica u Rogatici bio je posut i trnjem. Tokom 2001. godine od bolesti bubrega umrla mu je životna saputnica, njegova Milica, koja mu je rodila dvoje djece - kćerku Natašu 1969. i sina Nebojšu 1970. godine.
Zajednički sa svojom Milicom podigli su djecu i ona su otišla svojim životnim stazama. Nebojša je u Kragujevcu, a Nataša u Koblencu u Njemačkoj. Imaju svoje porodice i žive svoj život uz stalno interesovanje za život i zdravlje i oca koji je ostao sam i sada, kako reče, živi od uspomena i za svoje troje unučadi.
Da kod Uče na početku osme decenije života ipak nije sve kako je on želio, dokaz su štaka i štap uz koje se kreće.
- Dobro je ovo. Skoro godinu sam bio u invalidskim kolicima. Zaboljele su me noge i nisam mogao na njima stajati. Uz pomoć ljekara koji su mi operisali oba koljena, Boga i osoblja ovog doma, moje sadašnje kuće, ja sam ponovo na nogama i evo me krećem se. Istina sporo, ali se krećem. Nadam se da će biti još i bolje - optimističan je Učo.
Zahvalan
Učo je zahvalan kompletnom osoblju Doma “Sunce”, od direktora Radomira Ćućule do higijeničarki.
- Svi se o štićenicima, i u ova kokuzna vremena, brinu kao da smo im najrođeniji - veli on.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
