Nevenka Marković iz Dabovaca kod Kotor Varoša za tkalačkim stanom znala jutro dočekati

Damir Kljajić
Nevenka Marković iz Dabovaca kod Kotor Varoša za tkalačkim stanom znala jutro dočekati

KOTOR VAROŠ - Kada je prije više od šest i po decenija Nevenka Marković prvi put sjela za tkalački stan, nije ni naslutila da će se tkanjem s jednakom ljubavlju i posvećenošću baviti do danas.

Iako joj je već 85 godina, ova starica iz sela Dabovci kod Kotor Varoša jedna je od rijetkih ne samo u tom kraju već u cijeloj banjalučkoj regiji koja se bavi ovim zanatom.

Sa tkanjem je krenula 1954. godine kada se iz porodice Dukić, odnosno iz sela Večići udala u Markoviće u susjedno selo Dabovci.

- Od tada do danas neprestano tkam, a od toga sam i djecu iškolovala. Izuzetak su bili dani kada je neki svetac ili kada sam bila bolesna. Najčešće sam tkala preko zime, a manje sam bila za stanom ili natrom ljeti, kada sam vrijeme uglavnom provodila na njivi. Znalo se desiti da se zanesem u tkanju, uveče započnem, a jutro dočekam za stanom, uz lampu. Nisam ni znala kada noć prođe - priča Markovićeva.

U početku je radila na velikom stanu, i to ćilime koji su bili 3,2 metra dužine i 2,2 metra širine, a i prekrivače. Tokom zime je znala da napravi i po tri ćilima. 

- Priprema za tkanje bila je mukotrpan posao. Pripremu, takozvano snovanje radila sam vani jer je za to bilo potrebno dosta prostora, a potom bih stan unosila u kuću, naslanjala ga uz zid i tako sam tkala. Kod stana se radi samo rukama, a nema rada nogama kao kod natre, odnosno razboja koji je dosta manji. Kasnije, sedamdesetih godina prošlog vijeka mi je Miodrag Mirković iz Grabovice, svekar moje kćerke, napravio natru. Trebalo mu je oko mjesec dana da je napravi, dovezao mi je i sklopio, a svaki dio natre označio je brojem, tako da sam i ja uvijek mogla natru rasklopiti i redoslijedom po brojevima sklopiti - priča Markovićeva.

Na natri je najviše otkala staza, kako kaže, toliko da ih “vagon ne bi mogao povući”.

- Tkala sam i platno za narodnu nošnju i prekrivače za bračne krevete od vunice, po narudžbi žena. Na tkanim predmetima najčešće “šaram” ruže, “kola” i krstiće, ali i druge šare. Prije sam prela vunu i lan, a sredinom prošlog vijeka i konoplju, dok se ona sijala. Od nje se dobijao konac kudelja, koji je nastajao prepredanjem, bio je jako čvrst - pojašnjava Markovićeva.

Ranije bi sve što je otkala i prodala pa nema, tvrdi, dijela bivše Jugoslavije gdje njeni proizvodi nisu stigli.

Danas mušterija nema kao nekada, ali ona i dalje radi najviše iz ljubavi i navike. Radila je i ove zime pa je za svoju krsnu slavu - Svetog Stefana, svojim kćerkama, unukama i praunukama podijelila cijeli naramak tkanih stazica, ali i pletenih ručnih radova.

- Nedavno sam, da bih ispunila želju sestrinoj unuci da joj nešto otkam, postavila stan, koji nisam dugo koristila i otkala joj jedan prekrivač za kauč većih dimenzija. Godine čine svoje, pa sam pojedine postupke sastavljanja stana zaboravila, ali sreća da mi je tu bio sin koji mi je pomogao da sve postavim da mogu da radim - kroz smijeh kaže Nevenka i dodaje da će se ovim zanatom baviti dok god je zdravlje bude služilo.

Podučavanje

Nevenka Marković kaže da je nedavno učila tkanju mladu doktoricu iz Kotor Varoša Milicu Kuzmić koja je izrazila želju da to nauči.

- Dolazila je nekoliko puta kod mene, pokazala sam joj snovanje, navijanje i uvođenje u natru, a ostalo je još da nauči rad nogama. Brzo je shvatila sve što sam joj pokazala - naglasila je Nevenka.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana