Koviljka Planojević-Vuković (94) prisjetila se nekadašnjih proslava Jovanjdana u Borikama kod Rogatice

O tome kako se između dva svjetska rata i prvih poratnih godina slavilo u ovoj porodici ispričala nam je 94-godišnja Koviljka Planojević-Vuković iz Rogatice, jedna od najstarijih stanovnika u cijeloj opštini.

- Ja sam treće dijete i jedina kćerka od sedmoro djece u oca Vase i majke Stoje. Kad se sabere i petoro djece strica Mila i dvoje rođaka Miloša u porodičnoj zadruzi živjelo je više od 20 članova. Zajedno smo bili u svakodnevnom radu i za jednim stolom pri jelu i piću. Onda se vidjelo da je djece puna kuća - kazuje baka Koviljka.

Njena porodica u tim godinama bila je relativno dobrostojeća. Imali su veliki grunt zemlje i dosta stoke, dućan u Sjeversku i u Rogatici. Glava domaćinstva Koviljkin otac Vaso, uz osnovnu školu imao je i dva razreda Gimnazije, koje je završio u Sarajevu. To mu je, kaže Koviljka, uz mudru seljačku bistrinu, omogućilo da bude prvi u porodici i selu. Vaso je bio dugogodišnji predsjednik opštine Borike i poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije.

- To ipak nije bio razlog da našeg Svetog Jovana slavimo drugačije od ostalih u selu i okolini. Pripreme su počinjale na dva-tri dana ranije. Slavilo se tri, a zavisno od broja gostiju, i koji dan više. U pripremama za slavu doprinos je davala i po neka žena iz sela, ali i mi, djeca. Pošto sam završila četiri razreda osnovne škole i kurs kuvanja i šivenja, krsni kolač ukrašavala sam ja - ponosno govori Koviljka. Na pripremljeno tijesto prvo je, kaže, stavljala vijenac-pletenicu, tijesto od bijelog brašna koje su zvali lutmerom, a zatim krst preko cijele površine da bi dobila četiri dijela u koje je stavljala četiri slova “S”. Kolač je dodatno ukrašavan grančicama vinove loze, klasom žita, čašicom i buretom za rakiju, liskom hrasta i slično, napravljenim od tijesta.

- Pravili smo i dosta pita, naravno od lutmera, a hljeb koji se služio uz slavu bio je od ječmena brašna. Spremali smo i dosta ostale hrane, pri čemu je dominirala čorba, za šta je korišćena “voda” od kuvanog mesa, pilav, koji je kao tradicionalno jelo dosegao i do današnjih dana, keške, sarmu - nabraja Koviljka.

Na bogatoj trpezi bilo je i mesa, uglavnom ovčetine, spravljene na različite načine, kiselog kupusa, koji se prelijevao bijelim lukom i nekih drugih domaćih specijaliteta po receptima baka.

- Od kolača pravila se jedino hormašica. Mi, djeca ipak smo se najviše radovali gurabijama i talopecima, koje su donosile prije i druge žene koje su dolazile na slavu. Još ako u gurabiji dođe kocka šećera, onda je zadovoljstvo još veće - sjeća se Koviljka. Slavski kolač lomio se na sam dan slave oko 13 časova, a poslije paljenja krsnih svijeća i uzimanja žita-prekadnje, koju je osvetio paroh na Borikama, čitana je Slavarica.

- Sam čin lomljenja kolača uz za stolom brojne goste godinama je kao dolibaša obavljao komšija Ilija Janjić, koji je bio veliki prijatelj moga oca Vase i naše kuće. Uvijek je to bio svečan čin, koji je oglašavan i jednim pucnjem iz lovačke dvocijevke - rekla je Koviljka.

Nakon lomljenja kolača slijedio je ručak i višesatne priče, a u neko doba počinjala je i pjesma, grlena romanijsko-devetačka.

- Čule su se i obavezne gusle u rukama strica Mila, koji je znao da lijepo gusla i još ljepše da pjeva. Svi su ga pomno pratili. Nagrađivan je vanrednim čašicama rakije, koja je bila osnovno piće na svakoj slavi - sjeća se ova vremešna Rogatičanka.

Koviljka se udala u 27. godini na Pravoslavnu novu godinu 1953. za Miloša Vukovića, koji je porijeklom iz stare čaršijske srpske porodice.

U novom domu krsna slava je bio Sveti jevanđelist Luka - Lučindan i malo se drugačije slavilo. Prije svega, nije se pravio i lomio kolač i uoči slave nije bilo gostiju. Na dan slave uz već zapaljenu svijeću gosti su sa nogu uzimali prekadnju. Slijedila je čestitka za slavu i posluženje ićem i pićem. Sa dolaskom novih gostiju, oni “stari” su odlazili i tako tokom cijelog dana. Na ustanke, odnosno drugi dan slave, rijetko je ko od gostiju dolazio. Možda je, prisjeća se Koviljka, razlog bio i to što su na slavu u gradu dolazili i komšije muslimani, pa da se u nečemu obostrano ne bi zamjerilo, rješenje je bilo u skraćivanju. I tako sve do poslije posljednjeg rata. Sada gosti uz Lučindan ostanu i po nekoliko sati.

- Nikako da odu - šali se baka Koviljka.

ČITA KNjIGE I KUVA PITU

Iako je duboko zakoračila u desetu deceniju života, baka Koviljka je svojevrsno čudo za njene godine. Svakodnevno se uspješno brine o svojoj toaleti, kuva kafu i priprema jelo, pa čak i skuva pitu za koju sama “suče” jufke i što je posebno interesantno ne razdvaja se od knjiga i novina. Uz to dobro koristi i telefon. Javi se na svaki poziv i kad joj “prahne” zovne kćerku Slavicu na Sokocu i sina Nemanju i njegove u Beogradu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.