Srbi u Gnjilanu - život u improvizovanoj kafani

U takozvanoj "srpskoj ulici", sokaku oslonjenom na crkvu Svetog Nikole, jedinom mjestu gdje se Srbi okupljaju o pijačnom danu /oni iz okolnih srpskih sela Šilova, Koretišta i Kusca/ i prodaju poljoprivredne proizvode, izuzev porodica dvojice gnjilanskih prota, više nema Srba. 

Ostala je "kafana" smještena u improvizovanoj šupi u kojoj preostali Gnjilanci, starosjedeoci, traće vrijeme kog ionako imaju na pretek. 

SAV ŽIVOT TEČE U "KAFANI" 

Posljednje godine i dane života oni "troše" u vjerovatno jedinoj "kafani" na svijetu u kojoj je samoposluživanje dozvoljeno. 

U ovaj "kafanici", račun za dan boravka ne prelazi jedan evro i svi ga plaćaju po savjesti vođeni računicoma - ako danas ne platiš sutra nećeš imati da sam sebi skuvaš kafu ili natočiš čašicu domaće rakije. 

Život nekoliko preostalih Srba u Gnjilanu svodi na odbrojavanje dana i pričanje priča, navodi za Ranđel Bušatović. On priča da Srbi hodaju po Gnjilanima pognute glave, "gluvi ko crna zemlja". U cik zore dođu od svojih kuća do svratišta, omiljene kafane, i pred veče u smiraj dana vrate se svojim domovima. 

"Ne znamo ni o čemu ni s kim da progovorimo već jedino o ždavnimž vremenima kada je u ovom, pre rata, najlepšem i najuređenijem gradu živelo 15.000 Srba", kaže Ranđel. 

On i njegov vršnjak Vlasta Đorđević, do prije dvije godine zvonar u crkvi Svetog Nikole, nabrajaju poimenično preostale "zaboravljene" Srbe: u nekadašnjoj Ulici kralja Petra - šestoro Bušatovića, u nekadašnjoj Ulici Stojadina Trajića - osmoro Maksimovića, Cuckića, Stoiljkovića i jedna Ristićka, i u Bačevini dvojica Đorđevića - Vlasta i njegov sin. 

Kažu da ih "Sveti Nikola jedini čuva" i njemu su zahvalni što se još čuje srpska riječ u Lazarevom gradu. 

CRKVA POLAKO NESTAJE, KAO I SRBI 

Crkva Svetog Nikole podignuta je 1861. godine na temeljima starije, omanje crkve, i danas predstavlja nepokretno kulturno dobro, spomenik srpske kulturne i vjerske baštine, koja, kako u odsustvu prota rekoše Vlasta i Ranđel, "ukoliko se hitno ne rekonstruiše može doživjeti sudbinu Srba". 

"Dotrajala je, prokišnjava, ikone i freske propadaju, kao i mi - živi Srbi", upozoravaju Ranđel i Vlasta. 

SAMO JOŠ ZMIJE SMETAJU ALBANCIMA DA UZMU SVA IMANjA 

Uz crkvu, ostala je po neka srpska kućica neprodata u Gnjilanu, ali su uglavnom sve do jedne porušene, a dvorišta zarasla i puna zmija, što, kako napominje Vlasta, odvraća Albance od kupovine jer se nadaju da će im napuštena srpska domaćinstva biti data na korišćenje. 

"Čuli smo da opština sprema odluku o davanju na korišćenje zapuštenih placeva i napuštenih kuća čime će i to nekoliko žudžericaž, čiji su vlasnici računali da se vrate, otići u ruke istih onih zbog kojih su naši ostavili očinski prag", objašnjava Vlasta.  

ŽIVI SAHRANjENI 

Sretni što se u isturenom odjeljenju Osnovne škole "Vuk Karadžić", u objektu oslonjenom na crkvu, još uvijek čuje smijeh srpske djece i što bar o svetim danima zvone crkvena zvona, Vlasta i Ranđel žale se da su ih sve srpske vlasti od 1999. godine - ostavile. 

"Živi smo sahranjeni - ako neko hoće da utvrdi ima li nas ili ne, neka pogleda spisak žpomoći države Srbijež na kome smo se potpisali i na kome smo precizno naveli adrese stanovanja i uveriće se da nas još ima živih u Lazarevom gradu", navodi Ranđel. 

On tvrdi da od 2008. godine do danas nijedan od funkcionera Srbije nije ušao u Gnjilane. 

GNjILANCI NAPRASNO POSTAJU BEOGRAĐANI I NIŠLIJE 

Vlasta i Ranđel navode da prodaja srpske zemlje i imanja uzima maha, a kako i ne bi kad ljudi koji su do rata radili u fabrikama, za hektar zemlje uzimaju od 500.000 do 700.000 evra. 

"Odjednom čuješ kako su postali Beograđani ili Nišlije. Ubiće nas i zatrti tragove trčanje za tim prokletim evrima", zaključuje Vlasta i kaže da će, kako stariji Srbi "odlaze na onaj svijet", sve manje njihovih nasljednika znati da cijeni nasljedstvo koje su očevi i djedovi mukom sticali. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.