Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (2): Ušli su, a nas nigdje

Iako je na sastanku u Beogradu zaključeno da je upad diverzantske grupe u zemlju vrlo realan, Duško (Zgonjanin, op.a.) se plaši da je kod nekih drugih manje vreline u aktivnostima, mirnija im je situacija pa su u preduzimanju mjera i poteza hladnokrvniji, a da je kod nas temperatura stalno podignuta zbog neposrednog prisustva čovjeka koji nam je svojim zadatkom bacio u ruke vruć krompir i koji nas zabrinjava rečenicom “Svako ima svoga koji ima nekoga”.

Duško vjeruje u naše graničare prema Austriji, a Marko povremeno podsjeća na Dalmaciju, zbog Italije, bilo da se radi o ulasku u zemlju ili izvlačenju iz nje. Kada je procijenio da ga nećemo voditi u Beograd Marko je zaključio da je SDB svojim mjerama prema HRB-u već uspjela da presiječe pripreme “revolucionara” da pokrenu akciju “Feniks”.

Tomo Bralo, Mijo Ivanišević, Ćurak, iz Druge uprave SDB RSUP-a redovno nas obavještavaju o nekim potezima naših službi bezbjednosti u praćenju kretanja, aktivnosti i o događajima u krugovima neprijateljske emigracije. U toku smo da su u zemlji operativno pokriveni kontakti, veze, ponašanje i kretanje “australaca”, zna se ko će biti priveden, ko uhapšen, ko “ostavljen” za kasnije.

Marko je ovdje upoznao i “proživio” Beograd i lokacije Banovog Brda, Makiša, Bežanije. Pukovnik Jovo Popović je iz Instituta bezbjednosti poslao u naš RSUP ekspertizu o otrovu, potvrđeno je da se radi o cijankalijumu. Na meni je zadatak da pratim beogradsku štampu, jer ovih dana treba da bude objavljena vijest o noćnom incidentu na jednom objektu beogradskog vodovoda kojom prilikom je služba obezbjeđenja reagovala korišćenjem vatrenog oružja.

- Oho, koja kombinacija! - oduševljen sam ja, ali Nikola zabrinuto pita hoće li napadača uhvatiti ili ubiti.

Duško se nasmija.

- Koju bi varijantu Jovo predložio? - pita.

- Pa, to će pročitati i u Salcburgu - odgovaram.

- Ako napadač bude uhvaćen ide u ruke službe državne bezbjednosti, akcija “Feniks” će se prekinuti ili odgoditi. Ako bude ubijen... pa, može biti isto ili da sa akcijom krene po planu i u osvetu.

- Nije problem što će vijest doći do Salcburga - kaže Duško - Nemojte zaboraviti da bi samo onoj petorici koja zna za “Matildu” ta vijest nešto značila, a njih nema, mi ne znamo gdje su, vjerovatno vijest ne bi ni došla do njih. Uostalom, vidjećemo kad se to pojavi, tekst koji će biti objavljen više je namijenjen ovom našem, mogao bi mu poslužiti ili ovdje ili van zemlje. Isijeci to, Jovo, u nekoliko primjeraka, a ti, Nikola, vidi sa Markom gđe će on to kod sebe sakriti ako nam zatreba da ga negdje pošaljemo. To bi uz šifru “Matilda” i onaj pištolj Đure Horvata morala biti njegova legitimacija i opravdanje, nadam se ne i ulaznica - objasni Duško ideju.

Nikola i ja gledamo se ćutke.

- Ako bi se “feniksovci” odlučili za gradsku gerilu, mi bismo mogli uključiti Marka, razviti neku igru i držati ga pod kontrolom i zaštitom. Vjerovatno bi nam trebao neki posrednik između njega i nas. Ali, ako bi HRB išao na dizanje ustanka, Marko bi mogao da ih sačeka kod rođaka jednog od njih, ali tada odlazi iz naših ruku i vjerovatno bismo ga izgubili. Previše je rizično ponuditi ga grupi da bi za koji dan dezertirao, a slati uz njega još nekoga, e to je već nešto iz filmova - ne uspijevam ja da dovršim priču.

- Eto, Nikola, sad je i Jovo u partizanima. Nije to Jovo, iz filmova, ne bi to bilo prvi put. Imala je naša služba takvih kombinacija. I nisu zaboravljene. Razmišljajte o svemu. I kad si već pomenuo da bi nam mogao zatrebati neko za ulogu posrednika, napišite prijedlog, hoću da vidim njegov profil.

- Kad jedna zamisao povuče drugu, onda se stigne dovde - ne znam šta da još kažem, jer čujem Nikolu kako škrguće zubima pa dodajem: “Ti bi, Nikola, mogao ponuditi nekog fratra, a ja možda nekog našeg studenta u Austriji ili kakvu medicinsku sestru.

- Ma vidi ti njega – buni se on - baš si me iznenadio.

- Pa, Nikola, nađi i ti neku apotekaricu, ali neku o kojoj poznaješ sve detalje - savjetuje Duško smijući se.

- Mogao si ti sačekati sa tim posrednikom - kaže mi Nikola kad smo izašli.

- Naš Boro Maksimović i njegova treća linija daće ti fratra, a prva linija će naći studenta.

- Vidim, medicinsku sestru ćeš tražiti ti.

Čekanje

Čekamo neke vijesti sa granice, ali otuda nema nikakvih poruka, podataka, depeša. Imamo operativne pozicije, veze i uporišta na području Bos. Broda, Dervente, Odžaka, Modriče i Bos. Šamca, dakle u tom pojasu pored Save, ali niko ne signalizuje bilo kakve promjene koje bi se mogle dovesti u vezu za dolazeće 20, 21, 22. jun. Napetost je uznemirujuća, naravno, ali i to mora splasnuti, mora se staviti pod kontrolu i prevesti u maksimalnu budnost i dežurstvo, sve dok se opet ne uđe u svakodnevicu.

Jednog dana kupujem četiri primjerka jednih beogradskih dnevnih novina i sa margine isijecam mali tekst koji nam je Duško najavio. U noćnom incidentu na objektu beogradskog vodovoda obezbjeđenje je koristilo vatreno oružje, ne navodi se o kojem je objektu riječ. Uzimam dva isječka sa tekstom, bez naziva novine, a druga dva su veća, jer sam “ponudio” i naziv novina. Nikola tipuje na manji papirić, lakše ga je sakriti, a oni koji znaju za “Matildu” morali bi ga prihvatiti kao stvarnu novinsku vijest, a ne kao Udbin proizvod. U stvari, mi se nadamo da nam to neće biti potrebno, ni službi ni Marku.

Iščekujemo ko će i kada nas pozvati telefonom, s nekim podatkom, ali naš teren ćuti, RSUP ćuti, mi nikoga ne zovemo. Osim što načelnik Duško malo češće razgovara sa Sarajevom.

Stigli u zoru

U našem centru SDB svakodnevno se poslije radnog vremena nalazi po nekoliko operativnih radnika. Tokom vikenda imamo dežurnog operativca ali, od subote, 17. juna, u radnim prostorijama uvijek nas ima dovoljno za jedan mali operativni štab. Povremeno i nakratko istrčavamo na teren, prelistavamo papire, pijemo kafe, popodne igramo tenis, noću šah.

Dolaze dani najavljenog upada HRB grupe u zemlju ali 20. se ništa ne dešava, 21. takođe, 22. opet ništa.

- Stanite, ljudi, zabrinut sam, ne kužim za koga i za što vi u stvari navijate? Da uđu ili da ne uđu? - pokušava Midža da se našali na račun atmosfere među nama.

- Evo, Mali kaže ako sutra ne uđu ne treba ih više ni čekati.

- Ćuti Midža, čuli smo da još nisi uspio tog Malog učlaniti u Socijalistički savez - stiže mu odgovor.

U subotu, 24. juna, tek što sam sredinom popodneva napustio Centar i stigao u stan da ručam, pozvali su me da odmah dođem. U tih pet minuta hoda do centra, vidim scenu: noć je, grupa terorista ulazi u zemlju, graničari su u zasjedi, dočekuju ih, vatreni okršaj, ranjeni, zarobljeni, jutros uviđaj, pretraga terena...

Uz stepenište stenje Brković.

- Samo da se ovo završi pa na godišnji.

- Zvao podsekretar Mato Andrić, sad će doći i Salko - dobacuje nam Marko Mihaljčić koji dežura uz telefone ispred Duškove kancelarije.

Ulazimo, Duško nas čeka, zapazih mu rumenilo na licu.

- Ušli su u zemlju - kaže on ozbiljno.

- I šta bi, kakav je rezultat? - valjda sa izvjesnom lakoćom pitamo nas dvojica podrazumijevajući da je tamo negdje na granici sa Austrijom, već sve završeno.

- Stigli su usred naše Bosne, eno ih kod Bugojna.

- I baš došli do Bugojna - kaže Nikola - malo sutra.

- Prava turistička grupa - dodajem ja.

- Teroristička, Jovo. Revolucionari, neometani prešli granicu, zarobili kamion i vozača, dovezli se do Bugojna, tu se iskrcaju, napuste kamion, puste vozača, ne znamo koliko ih je. Grupa. Slovenci još provjeravaju, vrše uviđaje. Zvao me Mato, sad će nam poslati depešu.

Pa, to je bomba. Nije ostalo na pokušaju terorista da se uđe u zemlju za što smo znali i očekivali, nego smo sada suočeni sa uspješnim dubokim prodorom naoružane emigrantske grupe u srce zemlje. Zatečeni, sleđeni, gledamo u Duška. Preneraženi, razočarani, zabrinuti... propust, neobavljen posao, neodgovornost, sav naš trud i predanost - uzalud? A tek, šta nas čeka sada?

Nikola sočnom psovkom obuhvati sve.

- Zar je moguće, pa znalo se?!

- Nije se vjerovalo - zaključuje Duško.

- Mi iz Doboja, a i iz Sarajeva, možemo da postavimo nekoliko ozbiljnih pitanja. Svašta sam rekao Mati i sve mi je uvažio. Sad ćemo uzeti puške u ruke pa u one naše bosanske planine, u rat sa bandom spremnom na sve, dok ih ne likvidiramo, biće i među nama žrtava. Ko će biti kriv? Uz sve one planove mjera naših službi bezbjednosti, evo sad imamo u centru zemlje grupu naoružanih gerilaca sa očitom namjerom da dižu narodni ustanak pa će sad država na svom nivou morati donijeti svoje planove i mjere odbrane i zaštite ustavnog poretka i organizovati akciju likvidacije gerile - rezignirano govori Duško.

- Pozvao sam operativu da vidimo tu depešu, a onda da se raziđemo po ovoj našoj Posavini, obiđemo teren, naše veze, možda i mi otkrijemo kod nas neka nepoželjna iznenađenja. Vidjećemo kakva je situacija, ti Salko organizuj stalno dežurstvo, isplanirajte korištenje kola, dogovorite vezu i izvještavanje. Štićene objekte obavezno obići, ali do daljeg sve je ovo zatvoreno, ostaje samo među nama...

Depešom smo obaviješteni da je noću 22. juna grupa naoružanih emigranata otela kamion sa vozačem iz Dravograda, da su tokom jučerašnjeg dana, vozeći se preko Karlovca, Bihaća, Jajca, stigli jutros u zoru na područje Bugojna i da su se iskrcali negdje između Bugojna i Gornjeg Vakufa. Oslobodili su vozača i vratili mu kamion, a on je jutros telefonom o svemu obavijestio svoju radnu organizaciju. On ne zna koliko je terorista, ali je čuo imena Ambroza i Adolfa Andrića, Mirka Vlasnovića, Pave Vegara i Ilije Glavaša. Dva dana ranije Slovenci su imali zapažanja o pojavi nekih uniformisanih lica na granici, vršili su uviđaj zajedno sa graničarima Austrije, ali nisu utvrdili ko su ta lica. Slovenci će sukcesivno dostavljati nove podatke iz ponovljenih uviđaja i iz razgovora sa vozačem. Sve službe su obaviještene. Čekaju se rezultati provjere na terenu Bugojna...

Dakle, sa zakašnjenjem saznajemo - akcija “Feniks”“ je u toku. Nas nigdje.

• Vezani tekst: Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (1): Ustaški udar iz Australije

(Nastaviće se ...)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.