In memoriam - mr Božo Radman: Do posljednjeg daha posvećen nauci i pravdi

Rođen je krajem 1923. godine, kao najmlađi sin od sedmoro djece ugledne banjalučke građanske porodice, od oca Marka Radmana i majke Katarine.

U njegovoj osamnaestoj godini je naše krajeve zahvatio vrtlog Drugog svjetskog rata. Kao potomak napredne porodice uključio se u antifašistički pokret. Njegov stariji brat Milan na samom početku rata je okončao život kao komandant partizanskog odreda. Božo biva hapšen od strane fašističke vlasti novouspostavljene NDH i boravio je neko vrijeme u zloglasnoj Crnoj kući. Izašavši iz zatvora pristupio je oružanoj Narodnooslobodilačkoj borbi i kao partizan dao svoj dio doprinosa formiranju nove Socijalističke Jugoslavije.

Žeđ za naukom ga je odvela nakon rata u Odesu, gdje je započeo studije poljoprivredne mehanizacije. Međutim složene političke prilike i politički konflikt između rukovodstva Jugoslavije i SSSR-a su učinili da biva prisiljen da se vrati u Jugoslaviju. Nastavio je usavršavanje na univerzitetu u Zagrebu, gdje je stekao zvanje poljoprivrednog inženjera i kasnije magistra. Govorio je nekoliko jezika.

Druženje sa knjigama i žeđ za naukom ga je pratila cijelog života. Snažna orijentacija ka nauci je učinila da nije formirao svoju porodicu i stekao potomstvo. Posvećenost naučnoistraživačkom radu ga je pratila do posljednjih dana života. Osjećaj pravičnosti i odanost idejama socijalne pravde je bila Božino životno opredjeljenje. Tim idejama je ostao privržen do posljednjeg dana života. Davao je aktivan doprinos organizacijama boraca Narodno-oslobodilačkog rata i Titovom udruženju. Bio je pobornik i propagator zdravog života. Još 1963. godine je napustio SK. Razlog nije bio ideološki nego ekološki. Naime nekoliko puta je molio partijske drugove da se ne puši na sastancima. Njegova molba nije poštovana i Božo je napustio članstvo.

Većinu radnog vijeka je proveo na odgovornim poslovima u Poljoprivrednom institutu u Banjaluci. Jedno vrijeme je istovremeno radio i kao profesor u srednjoj Poljoprivrednoj školi. Imao je samo sebi svojstven osjećaj socijalne pravičnosti i skromnosti. Radeći istovremeno u Institutu i na srednjoj Poljoprivrednoj školi, za rad u školi nije htio da uzma novčanu naknadu, jer je smatrao da to treba da se radi besplatno, jer već jednu platu prima u Institutu. Na takav moral političari i rukovodioci danas i ne pomišljaju.

Teško je u već poznim godinama podnio raspad Jugoslavije, za čije stvaranje i razvoj se borio. Međunacionalni sukobi su mu veoma teško padali.

Mlađim prijateljima je govorio: “Ja sam univerzalista i kosmopolita. Nacionalno se osjećam kao Jugosloven. Ako me neko detaljnije pita, ja sam Bosanac. Ako ide još detaljnije, ja sam Krajišnik. Najdetaljnije, ja sam Banjalučanin. Nakon toga, nemojte me dalje pitati!” Pogađalo ga je što građani ne mogu da se izjasne kao Jugosloveni, a oko 2,8 miliona ljudi se početkom devedesetih osjećalo i izjašnjavalo kao Jugosloveni.

Divno imanje, porodično nasljeđe, na Malti, brižno je čuvao i njegovao. Zahvaljujući posvećenosti i ljubavi prema biljkama, a i pticama, koje su se gnijezdile i legle u Božinom dvorištu na Malti, dobijao je i nagrade za najuređenije dvorište u Banjaluci. Sačuvao je svojevrstan botanički vrt, sa više od 100 vrsta različitog drveća, od kojih je nekako najprivrženiji bio Pančićevim omorikama. Božinim odlaskom one ostaju sirotice, na milost ili nemilost novih urbanih stremljenja.

Na poplave 2014. u BiH i Banjaluci nije gledao ravnodušno. Godine 2019. napisao je svoj prijedlog i predao ga nadležnima za umanjenje mogućnosti poplava, da se ispravi tok gdje Vrbas meandrira i ubrza prolazak vode.

Osim posvećenosti nauci, gajio je ljubav prema umjetnosti. Bio je poeta. Nedavno je izašlo drugo dopunjeno izdanje njegovih pjesama “Latice”. Bavio se i naučnom fantastikom. Sigurno je ostalo nešto značajno što nije dovršio.

O Boži i njegovom sjajnom životu bi mogao biti napisan roman. Bio je svojevrsni moralni etalon. Božin odlazak ostavlja jednu veliku prazninu. Malta je ostala bez Bože legende. Oni koji su znali Božu srećni su što su imali priliku da se druže sa njim.

Za “Glas Srpske” piše Mladen Karić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.