“Glas Srpske” u derventskom selu Crnča sa najbližom rodbinom novog patrijarha: Prle - od malih nogu lider velikog srca FOTO

Vedrana Kulaga Simić
Foto: D. Pozderović

DERVENTA - Gdje god da je bio, nikad korijene nije zaboravio. Uvijek je rado dolazio u selo odakle su mu roditelji, raspuste je provodio na ovim njivama, sa rođacima i ostalim seljanima. On je naš Prvoslav. Prle. Naš ponos, ponos čitavog sela, kraja... Ma ponos svih koji ga znaju.

Prvoslav, odnosno novoizabrani patrijarh srpski Porfirije, rođen 1961. godine, prvo je od troje djece Radivoja i Radojke Perić koji su se poslije Drugog svjetskog rata iz Crnče pokraj Dervente odselili u Srbiju, a danas na kraju sela, na broju 130, živi Radivojev brat Slobodan, stric novoizabranog patrijarha u čijem domaćinstvu je u petak bila i ekipa “Glasa Srpske”.

Vrata domaćinske kuće, sa širokim osmijehom, otvorila nam je domaćica Zagorka. Na licu osmijeh, sreća. Ipak, malo je onih koji se mogu pohvaliti da su patrijarhov rod.

- Dobro je, dobro je. Neka smo živi i zdravi. Sve ostalo će doći samo po sebi - priča dok nam daje pokućnice i pokazuje put do dnevne sobe u kojoj na kraju kreveta sjedi ponosni stric. 

- Jašta, srećan sam. Mada nisam vjerovao. Nisam vjerovao. Pošto je on mlad čovjek, ali je zaslužio. Tome je čitav život posvetio. Nedavno smo sjedili zajedno, a ja imam običaj psovati, tako naučio, nemereš se odviknuti, šta ću, rek'o Prle izvini, ali ja tako bešjedim. Reče mi, ništa stric samo ti pričaj - tim riječima Slobodan, skroman domaćinski čovjek koji je zagazio u osmu deceniju života, počinje priču sa nama.

Miješajući se jednom drugom u riječ, nadopunjujući jedno drugo, Slobodan i Zagorka, te rođak Bore koji je u međuvremenu stigao u dom, započeše svoje priče i vratiše se godinama unazad u neke sretnije dane koje su provodili sa Prvoslavom. Kad je i on sam bio dijete.

Dok Zagorka poslužuje kafu, sok i domaći liker od aronije, Slobodan opsova, kako rekoše, u njegovom stilu.

- Ovdje mu je otac rođen. Eto, malo poniže ove naše kuće. Zovu nas svi, čestitaju - pričaju uglas Slobodan i Zagorka dok nazdravljaju sa nama u čast i slavu patrijarha.

Bore, ispijajući čašicu rakije, reče da novoizabrani patrijarh Porfirije dolazi i danas na ognjište kad god ima vremena, ali uvijek pita za sve.

- Bio je prije dvije godine u Derventi. Nas dvojica smo, od cijele familije, najviše u kontaktu. Roditelji su ga naučili da voli ovaj kraj. Čitavo ferije je, kao dječak, provodio ovdje sa nama. I danas dan, kad ima vremena, dođe. Svake godine, poslije rata, dolazio je o Velikoj gospojini, za vašar, osim ako nije bio u obavezama. To je bila prilika da se vidi sa familijom. Kada god se čujemo, pitao za sve. Ko je bolestan, ko očekuje prinovu - istakao je Bore.

Cijenjen gdje god je bio, svi za njega imaju samo riječi hvale. Skroman, jednostavan, humanitarac velikog srca, privržen Bogu i crkvi.

- Ma govori on deset jezika - dobaci sa kraja kreveta Slobodan.

Bore nastavi da se prisjeća djetinjstva i mladih godina koje proveo sa rođak na njivama i rijekama.

- On je rastao u Čurugu, u Srbiji, imao je bolje uslove za život nego mi. Bio je dječak koji nam je uvijek nešto novo pokazivao. Učio nas plivati i štošta još. Imao je veliki uticaj na nas još tada kada je dolazio. Imao je taj liderski duh. Te godine provedene s njim su bile veoma lijepe, ali i kasnije kada su došle druge obaveze, dolazio je. Jednom kada je došao, dok je studirao, bio je nekih pet-šest dana i taman je bila Velika gospojina, krenuli smo za Derventu. Do grada, dok smo pješačili, pročitao je knjigu, a da nigdje nije zapeo ni za kamen - veli Bore.

Često je svraćao i u Zagreb kod rođaka koji je zasjeo na tron Srpske pravoslavne crkve.

- Svi smo ga zvali Prle - priča Bore, dodajući da su se svako malo i kada je bio na studijama u Grčkoj, čuli, ali i poslije ukopojenja patrijarha Irineja.

- Imao sam, sada, neki predosjećaj. Nazvao sam ujutro kada se upokojio patrijarh Irinej. Rekao mi je da je noć prije bio uz njega, posljednji u posjeti - priča Bore, a Zagorka dodaje da je sve to Božija volja.

U međuvremenu, Bore se prisjeti još jedne priče.

- Kada je postao i vladika i mitropolit zagrebačko-ljubljanski, i dok je moja majka bila živa obavezno je naručivao uštipke i domaći sir. To mu je bilo omiljeno jelo, ostalo još iz djetinjstva. To je bila njegova narudžba i najveći poklon i najveća čast - ispričao je Bore za kraj prije nego što su nas ispratili, pokazujući nam na kraj njive i mjesto gdje je nekad bila kuća patrijarhovih roditelja.

- Neka nam je živ naš Prvoslav, Prle. Naš patrijarh - povikaše kao jedno za kraj.

Jednostavan čovjek

U povratku svratili smo u mjesnu kancelariju u Crnči. Spremno, sa izvodima iz matičnih knjiga dočekao nas je šef Momir Vukičević koji kaže da svi pričaju o novom patrijarhu, ali i dodaje da su to svi manje-više i očekivali.

- Znamo mi ko je Porfirije Perić i njegove kvalitete. Oduševljeni smo. Ovo je čast ne samo za Crnču nego i za cijeli kraj i Republiku. Imao sam čast da razgovaram s njim kada je dolazio. On je jedan veoma jednostavan čovjek - istakao je Vukičević.

Galerija
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana