Efikasnost i vatrena moć glavni aduti italijanskog Dardo oklopnjaka

Uz to treba napomenuti da su M-113 američka vozila u službi dugo vremena, pa su servis i dijelovi znatno koštali italijanski budžet. Posao na gradnji vozila preuzele su italijanske firme OTOBreda i IVEKO. Godine 1988. izlazi prvi prototip ovog vozila pod oznakom VCC-80.

Na prototip verziji VCC-80 bila je postavljena dvočlana kupola sa topom kalibra 25 mm, a sistem za upravljanje vatrom (SUP) preuzet je od italijanskog osnovnog tenka "arijete C-1" i takozvanog lovca na tenkove "kentaur", koji je takođe italijanske proizvodnje.

Iako se dosta ulagalo u samu modernizaciju vozila, sistem za upravljanje vatrom (SUP) koji je bio namjenski rađen za "dardo", premašio je planiranu cijenu proizvodnje, tako da se odustalo od njega i napravljena je slabija verzija i od one na tenku "arijete C-1". Nakon višegodišnjih ispitivanja i testiranja borbeno vozilo pješadije "dardo" konačno se našlo u serijskoj proizvodnji 1998. godine.

U modernizacijama koje su tokom godina rađene na "dardu" za još bolju efikasnost i vatrenu moć na kupolu su ugrađeni i TOW protivtenkovski projektili, zbog toga što nije imao veliku vatrenu efikasnost i djelovanje. Top na borbenom pješadijskom vozilu "dardo" ima mogućnost da sa elektromotorom koristi sedam vrsta projektila, a potpuni komplet obuhvata do 200 projektila.

"Dardo" pokreće IVEKO 8260 V-6 dizel motor snage 512 KS sa turbopunjačem i vodenim hlađenjem. Ovaj motor pokazao je jako dobre karakteristike, a ugrađen je i u lovca tenkova "kentaur". Motor zbog izuzetno dobrog sistema hlađenja može da radi i na visokim temperaturama do +49˚C i u uslovim izuzetno teškim, pogotovo kada je u pitanju teren gdje ima jako puno prašine i pijeska.

Ova izuzetna karakteristika vozila, odnosno motora urađena je upravo da bi italijanska vojska bila maksimalno pouzdana u vozilu, u smislu da se ne bi lako pokvario motor na ratištu. Tu se naročito mislilo na učešće italijanske vojske u mirovnim misijama i sličnom, kao što je to bilo u ratu u Iraku i Avganistanu.

Borbena efikasnost u Iraku i Avganistanu bila je najbolji test za ovo borbeno vozilo pješadije, gdje se "dardo" pokazao kao oklopnjak na kojeg mogu da računaju koalicione snage. Boravak na ovim ratištima su najbolji dokaz kvaliteta i ubojitosti oružja koje neka zemlja posjeduje.

Loša strana vozila "dardo" je to što ne posjeduje amfibijske sposobnosti, kao što to imaju ruska i američka borbena vozila pješadije, ali je utjeha što "dardo" može bez većih priprema preći vodenu prepreku dubine do 1,5 metara.

Oklop vozila je rađen da može izdržati udar projektila kalibra do 25 mm i 14,5 mm kalibra teškog mitraljeza. Oklop je građen od zavarenih aluminijumskih ploča, na koje su još dodate i čelične ploče na prednjem i bočnom dijelu vozila i kupole. Unutar vozila napravljeno je mjesta za šest vojnika koji mogu da za vrlo kratko vrijeme da intervenišu, to jest da brzo uđu i izađu otvaranjem vrata prema dole.

U prednjem dijelu "darda" nalazi se posada od tri čovjeka, tj. komandir, nišandžija i vozač. Prednji dio je vrlo dobro zaštićen, tako da je i posada bezbjedna, otvor ili ulaz za posadu nalazi se na donjoj osnovnoj platformi sa gusjenicama, tj. ispod kupole topa koji se nalazi na vrhu. Sa bočne desne strane je veliki pravougaoni rešetkasti otvor za izduvne gasove, tj. auspuh.

Ovakvo rješenje primijenili su samo Italijani, jer se obično auspuh nalazi na zadnjem dijelu ovakvih i sličnih vozila. Bočni otvor za izduvne gasove je jedan minus kod ovakvog borbenog vozila pješadije, zato što je, iako vidljiv danju, to nije presudno, ali može biti i te kako kobno tokom dnevnih aktivnosti jer je ispuštanje velike količine dima vrlo uočljivo na velikim udaljenostima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.