Branko Ćopić i Skender Kulenović dva najznačajnija autora u istoriji naših novina

- Hej ti, stari obešenjače, raširi krila da vidimo šta se po svijetu radi!

“Priče ispod zmajevih krila” Branka Ćopića su ovako počele, a nekad davno, prije nekih dvadeset godina, počela je i moja ljubav prema književnosti i prema Ćopiću. Kad si dijete, koje je tek naučilo da čita, i neko ti ponudi priče o zmajevima i čudima, naravno da ćeš ih zavoljeti. Naravno da ćeš u godinama koje dolaze raširiti svoje priče, pronaći neke veće i značajnije riječi. A onda naiđe vrijeme kad se vraćaš i istražuješ doba u kojem su živjeli, radili i stvarali i još više raširiš krila. Gledajući kroz stare fotografije, novinske isječke, slušajući priče, spoznamo koliki uticaj je neko ostavio na naša djetinjstva i koliki uticaj i danas ostavlja, na neki drugačiji način. 

 - Ćopić je obilježio naša djetinjstva. Nema danas pisaca koji su toliko značajni za djetinjstvo novih generacija i to je šteta. Pisci više nisu uzori. A djetinjstvo bez uzora je loše. Ćopić nas je učio jedinstvenosti našeg djetinjstva, igri, potom i patriotizmu. Kasnije ćemo shvatiti i ostale vrijednosti njegove književnosti. Bili smo na najbolji mogući način njegovi pitomci. Danas je teško da se gradsko dijete do kraja poistovijeti s njegovim junacima, ali oni su sasvim svoji kao što su Tom Sojer i Haklberi Fin i kao takvi prepoznati u svijetu - ispričao je za “Glas Srpske” banjalučki književnik Ranko Risojević.

Prisjetio se Branka Ćopića, Skendera Kulenovića, njihovog prijateljstva i traga koji su ostavili na književnost. Ćopić i Kulenović su bili dio prve redakcije tadašnjeg “Glasa”, daleke 1943. godine.

- Pored toga, značajne su njegove priče od prije rata, iz prve tri knjige. To je izvanredna literatura koja je bila zapostavljena u socijalističko vrijeme jer obiluje slikama teškog života i teških sudbina. I njegovi romani su značajni, ne treba ih čitati u ključu njegove pripadnosti komunistima, jer on nikada nije bio dio grupe, gomile i čopora, nego kao svi rasni pisci, još humoristi naročito, samo svoj, jedinstven. Znači, velik! Bio i ostao - dodao je Risojević o Ćopiću, te se osvrnuo i na trag novinarskog pera koji su ostavili.

Skender Kulenović na uredničkom mjestu, Branko Ćopić kao neko ko je kroz svoje oštro književno pero, poezijom i prozom ostavljao dah jednog vremena na listove starog novinskog papira, bili su svakako najveća imena koja su tokom decenija postojanja “Glasa” (u svim različitim imenima) krojili ove novine. Risojević je istakao da je njihovo prisustvo u našim novinama bilo glas onoga što je hrabro, antifašistički opredijeljeno i blisko narodu.

- Kulenović i Ćopić bili su dva moćna glasa, dva potporna stuba ugroženog naroda. Ne slučajno, oni su svojim primjerom pokazivali da se borba vodi ne protiv ove ili one nacije, nego protiv svjetskog zla koje prijeti da sve oko sebe uništi. Djelimično i zato nisu danas pretjerano omiljeni, čak se poslije ovog novog rata smatralo da je njihovo vrijeme prošlo. Ali to bi bila zabluda, tako misliti. Vrijeme velikih ljudi nikada nije prošlo, pa ni Ćopića i Kulenovića. Za mene oni su bili mitske figure i takvi će ostati. Mlade generacije će ih otkrivati kada za to dođe vrijeme - naglasio je Risojević.

Osvrnuvši se na to da je u martu ove godine obilježeno trideset godina od odlaska Branka Ćopića, s Risojevićem smo progovorili i o njegovim sjećanjima na Ćopića.

- Znao sam se s Brankom Ćopićem, mada ne onako blisko kao što se, na primjer, znao Đuro Damjanović koji je, skupa sa Brankom Letićem, još jednim siromašnim studentom u Beogradu, odlazio kod Ćopića i ovaj mu je novčano pomagao u vrijeme njegovog studiranja. Viđao sam Ćopića svaki put kada bi došao u našu Krajinu na neku od naših manifestacija. Kada je bio posljednji put, bio je nekako odsutan, kao da nije do kraja bio sa nama. Muvali smo se oko njega, progovorili pokoju riječ, on je pokušavao da se našali na račun lijepih djevojaka koje su opsluživale goste. Ne znam da li zbog toga, ali sam imao osjećaj da je to njegov posljednji dolazak u njegovu Krajinu. Voljeli smo ga, što je bilo više nego da smo ga samo cijenili. On je na neki način bio naša svojta. Bili smo njegovi pitomci, oni koji su izrasli iz njegovih priča, poistovjećujući se sa njegovim junacima - prisjeća se Risojević.

Osim što su bili kolege po peru, Kulenović i Ćopić su bili i prijatelji koji su se istinski poštovali i voljeli, čak i kad su se svađali.

- Ćopić i Kulenović bili su kolege, drugari, prijatelji. Poštovali su se, pomagali, ali znali su tu i tamo da se pecnu po nacionalnoj osnovi, ali zbog toga što je Kulenović bio begovski sin, a Ćopić samo seljačić, potomak nekog kmeta Simana. Prirodno, svjesni vremena u kome su živjeli njihovi preci, potom i oni sami u djetinjstvu, oni su tu podjelu apsolutno zanemarivali. Kulenović, u početku zagrebački student, završio je travničku isusovačku gimnaziju, bio je bliži hrvatskoj književnosti. Njegove “Ocvale primule” naslanjale su se na katoličkog francuskog pjesnika Fransisa Žama, veoma cijenjenog između dva svjetska rata u katoličkim krugovima. Ali rat je učinio svoje, on se udaljio od tog svijeta, sa “Stojankom majkom Knežopoljkom”, zasnovanom na narodnoj epici, on prelazi u srpsku književnost. Ali Ćopić ne bi bio Ćopić da nije malo “potkačio” svog druga u “Delijama na Bihaću”, baš na toj osnovi. Kao i u drugom, on je bio ubijeđen da se samo govorenjem o problemima može doći do istine i prevazići ukletost podjela. Zato će se njih obojica staviti na stranu Đure Damjanovića u vrijeme hajke na ovog pisca i njegovu pripovijetku “Golimjesto”. Mislim da tako treba da ih doživljavamo - dodao je Risojević.

Važno je da se sjećamo naših velikana, da čuvamo njihove riječi, da poštujemo i idemo tragovima njihovih borbi, da ih se sjećamo kroz njihova djela, listajući iskrzane stranice novina, udubljujući se u djela i snažne riječi iz nekog drugog vremena koje odjekuju i danas.

Daleke 1986. godine Mladen Oljača je u “Glasovoj” rubrici “Pisci i vrijeme” pisao o Ćopiću.

 “Ako je revolucija džinovsko kretanje masa, onda je Ćopić sjajno izrazio baš tu njenu dimenziju. Revolucionar i pjesnik su u istom rovu, stih je ravan rafalu, eksploziji bombe, topovskom pucnju. Pjesnik ne zahtijeva distancu, niti čeka muzu. Ćopić je jedan od onih što marširaju u izvidnici, u barutnim jurišima, na brojnim poprištima revolucije, s okom na nišanu, iza grudobrana, u jednoj ruci drži pušku, a u drugoj pero.”

“Na žetvi pobjede”

U trećem broju “Glasa”, koji je izašao 14. avgusta 1943. godine, objavljena je priča Branka Ćopića “Na žetvi pobjede”.

“U pitom zatalasan kraj pod Grmečom, spuštaju se čete otresite preplanule drvarske omladine. Veselo se šire oči pred zlatnim poljima pšenice i srebrenkastim njivama raži i zobi, pogled opijeno tone u moru kukuruza.

- I ovo ćemo spasiti od okupatora i njegovih bandi.

Tužno strše u nebo fabrički dimnjaci i ogoljeni zidovi Drvara. To je za slobodu. U žitima Podgrmeča, takmiči se proljetna drvarska omladina. I to je za slobodu.”

Iz jednog razgovora

U “Glasu” je 1986. godine objavljen jedan intervju sa Brankom Ćopićem, sa kratkih dvadeset pitanja i odgovora. Izdvojićemo nekoliko njih.

GLAS: Kako objašnjavate činjenicu da ste danas jedan od najpopularnijih jugoslovenskih pisaca?

ĆOPIĆ: Profinjenim i zdravim ukusom naše publike, njenom visokom idejnošću i mojim ličnim šarmom.

GLAS: Bi li Vas iznenadila Nobelova nagrada za književnost?

ĆOPIĆ: Otkako sam čuo da je Oskar Davičo išao u lov i ubio medvjeda više me ništa na svijetu ne može iznenaditi.

GLAS: Vjerujete li u procvat satire u socijalizmu?

ĆOPIĆ: Ne vjerujem, sve dokle god se bude strogo naglašavala razlika između kritike i kritizerstva. Ko će biti taj sudija koji će odlučiti da li jedna satira spada u kritiku ili u ono drugo? Vjerovatno onaj drugi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.