Profesor Miloš Kovačević: Ne vjerujem da volimo ćirilicu manje od Bugara, ali smo tu ljubav malo zaboravili

Vedrana Kulaga
Profesor Miloš Kovačević: Ne vjerujem da volimo ćirilicu manje od Bugara, ali smo tu ljubav malo zaboravili

Došli smo dotle da ćirilica nikad kao danas nije bila ugrožena, a i da srpski jezik nikad nije bio na “nižim granama”. I ćirilica i srpski jezik polako gube dignitet. Zar je onda čudo da danas caruje nepismenost i jezička nekultura.

Kaže to za “Glas Srpske” član Odbora za standardizaciju srpskog jezika, redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Palama Miloš Kovačević, koji godinama upozorava da srpski jezik i ćirilica moraju biti zaštićeni, jer su dio kulturne vertikale srpskog naroda.

Srpska i Srbija su utvrdile prijedloge zakona o zaštiti, očuvanju i upotrebi jezika srpskog naroda i ćirilice, a odgovor na pitanje kako smo, kao društvo, došli u situaciju da pitanje zaštite ćirilice moramo urediti zakonom počeo je riječima da je interesantno da je sva pisana tradicija Srba pravoslavaca od Svetoga Save i prvih hagiografija do stvaranja Kraljevine SHS, dakle do 1919. godine, bila ćirilička.

- Ćirilica je tako bila zaštitni znak srpskoga jezika, pa sljedstveno i srpskog naroda. Između srpskog jezika i ćirilice gotovo da se mogao povući znak jednakosti. A onda najprije sa stvaranjem Kraljevine SHS, koja je prerasla u Jugoslaviju, kod Srba je naglo primat dobila latinica. Kao da je u praksi sprovođeno Austrougarsko stanovište da Srbi treba da se “oslobode svojih zabluda”, među kojima je ćirilica “najveća prepreka uključenju srpskog naroda u civilizaciju”. Toliko je latinica postala i kod Srba preovlađujuće pismo da je ćirilica svoju upotrebu svela još samo na pravoslavna groblja i čitulje i to i ovo prvo (groblja) tek u postkomunističkom periodu. Iako je sa Srpskom pravoslavnom crkvom jedan od najbitnijih identitetskih kriterijuma, ćirilica je upotrebno nezaustavljivo nestajala kod Srba. Jedini način njene zaštite, vraćanja u život - bila je zakonska zaštita. Uostalom, gotovo sav društveni i politički život svake države počiva na zakonima pa što ne bi i ćirilica.

GLAS: Šta poslije 15. septembra, kada predloženi zakon, što je za sada nesporno, bude usvojen u republičkim parlamentima s obje strane Drine? Da li je to kraj ili samo početak borbe za jezik i pismo srpskog naroda?

KOVAČEVIĆ: Svaki je zakon mrtvo slovo na papiru, ukoliko ne počne dosljedno da se primjenjuje. Zato je usvajanje zakona samo prvi korak. Korak ka njegovoj primjeni. Kao svojevrsna podsjetnica Srbima da bi bilo sramota da zakonom budu prisiljavani kako bi se očitovali kao Srbi. Jer, ne zaboravimo, srpski jezik i ćirilica jesu glavni srpski identitetski nacionalni kriterijumi. Zakon je tako kraj borbe s političarima da napokon uvide koliko je značajna odbrana srpske kulturne baštine s jedne strane i s druge strane početak borbe u kojoj svaki Srbin treba sebe da vidi dijelom srpskoga roda, čija je najbitnija integrišuća zajednička karakteristika: srpski jezik pisan ćiriličkim pismom.

GLAS: Da li ćemo uspjeti, uslovno rečeno, natjerati ljude da, recimo, nazive prodavnica i drugih objekata ispisuju ćirilicom? Da li ste saglasni da tvrdnjama da se, kada sagledamo stanje na terenu, stiče utisak da se stidimo svoje ćirilice?

KOVAČEVIĆ: Koliko smo držali do ćirilice, a samim tim i do sebe kao Srba, najbolji pokazatelj upravo jesu nazivi objekata - treba samo prošetati i većim i manjim gradovima Srbije i Srpske i uvjeriti se da su nazivi gotovo svih firmi i prodavnica ispisani latinicom. Ćirilica je tu prije izuzetak nego pravilo. A trebalo bi da bude obrnuto. Bojim se da ovim zakonom nije baš jasno određeno ni u Srbiji, ni u Srpskoj, da se svi javni natpisi ispisuju najprije ćirilicom, a onda ispod toga može da se bira bilo koje drugo pismo, latiničko, kinesko nije bitno koje. Zato se bojim da se ovim zakonom u tom pogledu stanje neće baš mnogo promijeniti.

GLAS: Za Vas je, kako ste kazali, daleko najznačajnije to da neće biti razlike u jezičkoj politici između Srbije i Srpske? Zbog čega to stavljate na prvo mjesto? Da li je to prva odskočna daska u zaštiti srpskog identiteta kroz pismo i jezik?

KOVAČEVIĆ: Najbitnije je da istovremeno Srbija i Srpska usvajaju zakon o upotrebi srpskog jezika i ćirilice. Ponoviću, jezik i ćirilica su osnovni identitetski kriterijumi svih Srba. I sad zamislite, ako bi Srbija na jedan način, a Srpska na drugi način te kriterijume tumačile - različita jezička politika jednostavno bi ukazivala na to da su Srbi u Srbiji i Srbi u Srpskoj različiti Srbi. Zato je zakonska odbrana srpskog jezika i pisma i svojevrsni pokazatelj nedjeljivosti Srba, odbrana njihove nacionalne istosti.

GLAS: Ćirilicu godinama opisujete kao kulturnu vertikalu srpskog naroda. Koliko je ona već poljuljana, narušena? Da li je srpski jezik ikada bio ugroženiji? Koliko brzo moramo djelovati?

KOVAČEVIĆ: Nesumnjivo je da su srpski jezik, ćirilica i Srpska pravoslavna crkva tri kulturne vertikale srpskoga naroda. Dugo je ćirilica bila simbol i srpskog jezika i srpske crkve. Onoga trenutka kad se srpskom jeziku počela osporavati ćirilica kao najimenentnija (najneotuđivija) osobina - počeo je sunovrat i ćirilice i srpskog jezika. Srpski jezik počeo je da živi pod nesrpskim imenima (hrvatskim, bosanskim i crnogorskim) samo sa latinicom, bez ćirilice kao zaštitnog znaka njegovog srpskog karaktera. I počelo je i kod Srba urušavanje statusa i ćirilice i srpskog jezika. Posljednji je trenutak za djelovanje, da bi srpski jezik i ćirilica opet u srpskom narodu imali status koji zaslužuju. Da bi bili na ponos, a ne na sramotu onima koji ih upotrebljavaju.

GLAS: Često se čuje da nigdje ne postoji takav odnos između jezika i pisma, kao kod ćirilice i srpskog jezika. Kako biste Vi opisali taj odnos?

KOVAČEVIĆ: Davno sam napisao da nijedan jezik nije u tolikoj ljubavi sa svojim pismom kao srpski jezik sa ćirilicom. To najbolje pokazuje istorija: kad god je u istoriji vršen napad na Srbe, prvo je zabranjivana ćirilica, zato što su je srpski neprijatelji (sjetimo se samo Nezavisne države Hrvatske i Austrougarske) smatrali najbitnijom identitetskom karakteristikom Srba. Napad na ćirilicu istovremeno je značio i napad na srpski jezik, a sljedstveno i na sav srpski narod. I onoga trenutka kada je tobož ćirilici kod Srba ravnopravno pismo postala latinica - nacionalni status ćirilice počeo se polako gubiti, sa izvjesnošću potpunog odlaska u upotrebni zaborav. Time postaje ugrožen i srpski jezik, a i jedinstvo i srpski karakter srpske kulturne baštine. Zar tome najbolji pokazatelj nije činjenica da se danas u svijetu sve što je pisano i što se piše latinicom i srpskim jezikom - podvodi pod hrvatsku jezičku i kulturu baštinu.

GLAS: Kakav trag na ćirilicu ostavlja digitalno doba? Kako se tome suprotstaviti?

KOVAČEVIĆ: Pogrešno se pogoršanje upotrebnog statusa ćirilice dovodi u vezu sa digitalizacijom. Digitalizaciji su podjednako podobne i latinica i ćirilica. Zar tome najbolji pokazatelji nisu ruski i bugarski jezik. Zato nema nikakvog razloga za brigu o nepodobnosti ćirilice u digitalnoj upotrebi. Već živimo u vremenu gdje u najvećem broju slučajeva možemo vršiti slobodan izbor između latinice i ćirilice u digitalnoj upotrebi. Plašenje digitalnom upotrebom jednako je besmisleno plašenju da se s ćirilicom ne može u Evropu. A ćirilički Bugari čak i na evro staviše ćirilicu, bez protivljenja Evrope. Ja ne vjerujem da mi manje volimo ćirilicu od Bugara. Samo smo na tu ljubav, čini mi se, bili pomalo zaboravili.

GLAS: Poražavajući su i posljednji podaci o broju upisanih studenata u prvom upisnom roku na oba javna univerziteta u Srpskoj, jer je svega 16 njih odlučilo da studira srpski jezik i književnost. Čega je to posljedica? Treba li i šta uraditi?

KOVAČEVIĆ: Državna nebriga o srpskom jeziku i ćirilici, upotrebna “zapuštenost” srpskog jezika i ćirilice morali su ostaviti posljedice. A jedna od tih posljedica jeste gubitak interesovanja za studij srpskog jezika, ne samo u Srpskoj nego i u Srbiji. Iluzorno je bilo očekivati da mladi, kojima je praksa pokazivala da u državi ni najodgovornijima nije stalo do poboljšanja katastrofalnog statusa srpskog jezika i ćirilice - biraju taj studij. Zašto birati nešto za studiranje do čega kao da nikome nije stalo?! Stvorila se klima da je svejedno da li znaš ili ne znaš srpski jezik, da je čak probitačnije ako ga ne znaš, više si na cijeni sa svojom jezičkom nekulturom, jer si po tome sličan većini, nego sa jezičkom kulturom, sa kojim bi bio svojevrstan izuzetak. Još kad se tome doda i neizvjesnost zaposlenja - kako onda očekivati da mladi u očekivanom broju “pohrle” na studije srpskog jezika i književnosti. Ispada da to jedino mogu studirati iz hobija. Jadna je država koja dozvoljava da joj jedna od najnacionalnijih disciplina spadne na status studiranja iz hobija. Zato je ta činjenica o nezainteresovanosti za studij srpskog jezika i književnost - alarmni znak da se više ni trenutka ne može čekati. Stanje se mora mijenjati! Inače ćemo biti jedan od naroda kojima, iako eto donosi Zakon o zaštiti srpskog jezika i ćirilice, nije stalo do izučavanja srpskog jezika kao istorijskog i aktuelnog nosioca srpske kulture.

GLAS: Treba li mijenjati neke stvari u osnovnom i srednjem obrazovanju? Da li ima dovoljno časova srpskog jezika i književnosti?

KOVAČEVIĆ: Ne da treba, nego je pet do dvanaest, ili bolje rečeno već dvanaest i pet - da se počne sa tim promjenama. Srbisti već dvije godine održavaju u Tršiću Interkatedarsku srbističku konferenciju. Na dvjema dosad održanim konferencijama usvojene su tri deklaracije: 1) Deklaracija o neophodnosti povećanja broja časova nastave srpskog jezika i književnosti u osnovnoj i srednjoj školi, 2) Deklaracija o statusu srpskog jezika na nenastavničkim katedrama i fakultetima i 3) Kanon srpske književnosti. Deklaracije su poslate ministarstvima prosvjete i predsjednicima Republike Srbije i Republike Srpske. A u njima je i dat način prevazilaženja aktuelnog teškog stanja izučavanja srpskog jezika i književnosti od osnovne škole do fakulteta. Neophodno je da vladajuće strukture Srbije i Srpske shvate da srpski jezik i književnost moraju dobiti natpredmetni status (kakav npr. ima ruski jezik u Rusiji), s tim da srpski jezik mora biti uveden na sve nastavničke i nenastavničke fakultete, jer sada država dozvoljava da se proizvode jezički potpuno nepismeni ko bajagi stručnjaci. Pri tome se niko ne pita da li i koliko neko može biti “stručnjak” u bilo kojoj oblasti i još fakultetski “obrazovan” - ako je funkcionalno nepismen. Nepismenost negira i formalnu stručnost i formalnu fakultetsku obrazovanost. Suština zato mora biti ispred forme, valjda će to i nadležnim ministarstvima “doći u glavu”.

Kritičari

GLAS: U Srpskoj već se čuju kritike da se latinica stavlja u drugi plan, kao i da se tim zakonom koji će usvojiti Narodna skupština Srpske krši Ustav? Šta kažete na te tvrdnje?

KOVAČEVIĆ: Takve prigovore uglavnom daju Srbi koji ne drže do svog kulturnog identiteta, kome je ćirilica možda najimenentnija karakteristika. Između ćirilice i latinice u osmovjekovnoj istoriji srpske pismenosti latinica nikada (sem u titoizmu) nije bila u potpunosti srpska koliko ćirilica. Ćirilica je jedino srpsko pismo, latinica je samo pismo srpskoga jezika, budući da se srpskim jezikom ne služe samo Srbi nego i drugi narodi koji su srpski jezik preimenovali i pišu ga gotovo isključivo latinicom. Vidite da kritičarima ne smeta što je ćirilica tako dugo u drugom planu, gotovo na izdisaju, ali im smeta čak i pokušaj njenog oživljavanja.

Iz arhive “Glasa”
Iz arhive “Glasa”
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana