Nikola Tanasić, filozof i saradnik NSPM: Nakon bankrota, Amerika u Avganistanu proglasila stečaj

Veljko Zeljković
Nikola Tanasić, filozof i saradnik NSPM: Nakon bankrota, Amerika u Avganistanu proglasila stečaj

Kao i SSSR 1989. godine, nakon desetogodišnjeg rata, i SAD danas, poslije dvadesetogodišnjeg, napustili su Avganistan kao moralni gubitnici, sa imidžom imperije koja ne može da kontroliše stanje na terenu. Povukli su se tiho i posramljeno, bez opipljivih rezultata višegodišnje vojne kampanje.

 

Kaže ovo u intervjuu za “Glas” beogradski filozof i saradnik Nove srpske političke misli (NSPM) Nikola Tanasić, navodeći da će Avganistan vjerovatno nakon par mjeseci biti ponovo zaboravljen do nekog narednog kolonijalnog projekta i invazije.

Prema njegovim riječima, demografski bum garantuje da će ova zemlja i u narednim decenijama imati još mnogo goriva za građanske i plemenske ratove, socijalne nemire, religijska previranja, ali i da će masovne migracije i izvoz radikalnog islama nastaviti da zaoštravaju pitanje političkog rješenja konflikta u ovoj zemlji, prije svega u očima Evrope, koja je u obje okupacije bila manje-više posmatrač i statista.

U nastavku ovog razgovora on je objasnio i zašto budućnost ove zemlje, koja je pod sadašnjim imenom osnovana tek u osamnaestom vijeku, ali i koja je vijekovima predstavljala “kružni tok na Putu svile”, na srednji rok djeluje sumorno, zbog čega je propao američki kolonijalni projekat, ali i da li će ova nesrećna zemlja, sa svojom negostoljubivom geografijom i nepokornim narodom, beskrajnim ratom kao “prirodnim stanjem”, na kraju nadživjeti i Ameriku, kao što je prethodno nadživjela SSSR, britansku i rusku imperiju, i brojna druga lokalna i regionalna carstva koja su je svojatala.

GLAS: Kako objašnjavate to što su mnoge velike sile slomile svoje zube na ovoj siromašnoj zemlji, pokušavajući je vojnički osvojiti, ali i kulturološki preobraziti?

TANASIĆ: Ovih proteklih dana to je veoma popularna sintagma: “Avganistan kao grobnica imperija”. Ali, to u suštini i nije sasvim tačno. To je više jedna simpatična medijska priča koja odjekuje onako istinito. Činjenica jeste da je veći broj svjetskih imperija, od one Aleksandra Makedonskog, pa preko britanske, sovjetske i sada američke, ulazio u Avganistan sa velikim ambicijama, ali su te vojne odiseje neslavno završavane.

U proteklih 150 godina imali smo tri upečatljive intervencije u kojima su globalne sile zaista otišle iz Avganistana okrvavljenog nosa. Prva intervencija bila je od strane Britanaca, sredinom 19. vijeka. Iz te britanske kaznene ekspedicije se malo ko živ vratio. I Sovjetski Savez je svojevremeno vrlo ambiciozno ušao u ovu zemlju 1979. godine. Uložili su ogromna sredstva i brojno ljudstvo u konflikt sa tamošnjim islamistima pokušavajući da izgrade funkcionalnu sekularnu državu. Kao što znamo, i to je propalo, ali ne zato što su Sovjeti bili nedorasli tom zadatku, već što je ekonomija tadašnjeg Sovjetskog Saveza krahirala i nisu više mogli finansijski da isprate taj konflikt.

Slična stvar se sada događa Americi. I oni su ambiciozno ušli u jedan projekat koji nije podrazumijevao samo vojnu intervenciju, već se radilo i o državotvornom projektu. Nakon 20 godina i ozbiljnih ljudskih gubitaka, i za američke uslove ogromnih troškova i novca koji je uložen u održivost avganistanske države i njihovog bezbjedonosnog sistema, vidjeli smo da je čitava stvar pukla kao mjehur od sapunice. A Amerika danas, koja izlazi iz Avganistana, svakako je kudikamo manje politički uticajna i svemoćna od one prije 20 godina. S druge strane, imamo Avganistan u kom se vodi stalni rat, što plemenski, što etnički ili religijski. I to tako traje vijekovima. Vrijeme tamo kao da je zamrznuto.

GLAS: Kako to objašnjavate, a pogotovo što se radi i zemlji koja je među najsiromašnijim u svijetu?

TANASIĆ: Kada imate narod koji je izrazito siromašan i na niskom stepenu razvoja, a pri tom ne treba zaboraviti ni demografski aspekt, da se radi o mladoj populaciji koja je jako orijentisana na porodicu i plemenske vrijednosti, onda je njih veoma teško podmititi.

Američka geopolitička moć je prvenstveno ekonomska i ona preko tog globalnog ekonomskog sistema obezbjeđuje razne perspektive određenim elitama. Svako ima svoju bogatašku kastu i srednju klasu, koja je u određenoj mjeri klijentistička u odnosu na taj ekonomski globalni sistem koji Amerika podržava i sprovodi. U Avganistanu, ali i u drugim zemljama koje su izrazito siromašne, to je veoma teško sprovesti, zato što zemlje koje su toliko brojne vrlo teško mogu da osjete bilo kakav boljitak od takve vrste političkog sistema.

Zemlje na tom nivou razvoja, koje su od tog polukolonijalnog ili neokolonijalnog sistema profitirale, jesu države koje imaju stabilnu i po pravilu nedemokratsku, tiransku ili autoritarnu vlast. Oni sebe pretvaraju u jedan “rudnik” jeftine radne snage koja onda u nekoliko generacija može da doprinese nekom kvantitativnom pomaku na nivou nacionalnog bogatstva. U zemlji u kojoj vlada gotovo konstantni rat, tako nešto nije moguće. Investicije koje su tamo išle bile su uglavnom u bezbjednost, oružje, vojnu logistiku i donekle u crpljenje resursa.

Od svega toga, lokalno stanovništvo nije imalo nikakve koristi. Antikolonijalni modeli koji su u tom regionu bili prisutni poslije Drugog svjetskog rata, a koji su podrazumijevali i podizanje nivoa obrazovanja i standarda širih slojeva stanovništva, određenu urbanizaciju i prelazak iz tog ruralnog plemenskog načina života, to je Avganistan vidio samo u vrijeme predsovjetske okupacije. Bio je to prvi talas antikolonijalnog sentimenta i djelovanja.

GLAS: Takav razvoj događaja nije odgovarao Americi.

TANASIĆ: Tačno. Oni su u tom prepoznali bezbjednosnu prijetnju svojim kolonijalnim interesima, ali i širenje sovjetskog uticaja u tom regionu. Vašington je u tom periodu “investirao” ogroman novac u esktremističke grupacije. Kasnije im se to poput bumeranga vratilo. Avganistan je godinama jedna izrazito ideologizovana zemlja koja jednostavno nema nikakve koristi od inostranog kolonijalnog prisustva i stoga se ta unutrašnja bijeda i rat neprekidno u njoj perpetuira.

Vidjećemo da li će nešto promijeniti jedan drugi pristup koji ovih dana gledamo, a to je kineski. Peking pokušava da cijeli taj region stabilizuje preko velikih infrastrukturnih projekata, a prije svega preko obnavljanja starog “Puta svile”, koji bi trebalo da donese neki vid prosperiteta i stabilnosti. Vjerujem da bi to bilo daleko uspješnije od ovog direktnog američkog intervencionizma, koji je u najvećoj mjeri bio samodovoljan i usmjeren na servisiranje vlastitog industrijsko-bezbjednosnog aparata.

GLAS: Kakvu budućnost Avganistan sada ima, a posebno imajući u vidu povratak talibana?

TANASIĆ: Budućnost Avganistana najdirektnije je vezana za demografiju zemlje. Uprkos kontinuiranom i krajnje neprijatnom i veoma prljavom ratu koji se tamo odvija gotovo četiri decenije, to je zemlja koja je u posljednjih 30 godina gotovo utrostručila broj stanovnika, sa 12 na 37 miliona. Procjenu govore da će ta brojka ići do čak 80 miliona do 2050. I sve to se dešava i pored ogromnog talasa migracija. U svijetu trenutno ima oko 20 miliona raseljenih Avganistanaca. Današnje stanovništvo u ogromnom procentu čine mladi ljudi, imaju preko 40 odsto mlađih od 14 godina i preko 60 odsto mlađih od 18. To je “najmlađa” država izvan Afrike i zemlja koja ima jako veliki potencijal da nešto uradi. E sad to nešto može odvesti i ka nekom novom građanskom ratu, jer gdje god imate mlade ljude u naponu snage, a koji su siromašni i nemaju mnogo toga da izgube, onda su oni veoma podložni radikalizaciji od strane ekstremističkih i islamističkih grupacija.

Kako stvari trenutno stoje, jedina stabilna ekonomska perspektiva ove zemlje jeste industrija maka i opijuma, te šverc oružja. Tom mladom stanovništvu treba ponuditi drugačiju alternativu. Ukoliko do toga ne dođe, onda su svi scenariji mogući, pa i oni najcrnji.

Trenutne prognoze nisu nimalo optimistične, bar u nekom srednjoročnom periodu, ali postoje strateški pristupi preko kojih bi uticajne sile u regionu mogle te negativne trendove donekle da isprave. Tu prije svega mislim na Pakistan i Saudijsku Arabiju.

GLAS: Iz Vašingtona i Brisela nagovještavaju da talibani postaju realnost. Nije li to pomalo licemjerno?

TANASIĆ: Od Amerike nas ništa ne treba iznenaditi. Njihov odnos prema spoljnoj politici uvijek je bio isključivo pragmatičan. Oni se gledaju kroz prizmu korporativnih interesa. Ako mogu da profitiraju od neke polulegalne situacije, onda će oni to bez mnogo razmišljanja i ustručavanja učiniti, recimo naoružavanjem nekih grupa. Izvoz nestabilnosti uvijek je za njih bio profitabilan, a to su posebno radili u onim regionima koji su bili važni i njihovim strateškim protivnicima. Tu prije svega mislim na Iran, koji je uvijek na suprotnoj “poslovnoj strani”. I Vašington nikada neće propustiti da im zagorča život. Naravno, tu su i Rusija i Kina. Vjerujem da oni već imaju spremljene scenarije za sve situacije. I u toj priči nema licemjerstva i moralnosti.

Ne treba zaboraviti pomenuti i da su talibani plod američkih igara sa ekstremnim islamom u vrijeme sovjetske okupacije. Oni su u velikoj mjeri i nasljednici tehnike ratovanja i oružja koje je Amerika nemilica donosila u Avganistan. Talibani su i političko čedo Pakistana u logističkom i Saudijske Arabije u ideološkom smislu, jer se tamo praktikuje taj neki postmoderni vehabistički saudijski islam, a što je svojevrsna novotarija. Ove dvije države su proameričke. Znači, nema licemjerja, već se radi o realpolitici u svoj svojoj ljepoti i moći.

GLAS: Ako sam dobro shvatio, Vi smatrate da su SAD u Avganistanu doživjele veliki geopolitički poraz?

TANASIĆ: Bez obzira na pragmatizam, ovo jeste ogroman poraz američke spoljne politike. I to je poraz koji je sistemski i nesvjesno “pripreman” pune dvije decenije. Ono što prije 20 godina nije bilo toliko očigledno, danas jeste, a to je da američka spoljna politika ne mora nužno da bude u harmoniji sa američkim bezbjednosnim nacionalnim interesima. To se u Avganistanu jako lijepo vidjelo.

Novac za finansiranje državnog projekta i lojalnih vlasti, a na šta je otišlo na stotine milijardi dolara, dolazio je iz američkog budžeta. Ali, korisnici tog novca nisu bili obični ljudi, pa ni oni lojalni koji sada bježe kud koji mili moji, nego su to bile krupne američke korporacije, liferanti i “psi rata”.

I u jednom trenutku, taj veoma zgodni sistem za privatnike postao je nerentabilan. Bankrotirao je. Nisu više imali odakle da izvlače novac koji su tamo upumpavali i odlučili su da se povuku i cijelo “preduzeće” odvedu u stečaj. Upravo to sada gledamo, stečaj tog “politikotvornog” državnog privatnog projekta.

To je veliki šamar Americi. I poraz, ali ne vojni. Problem je taj što oni tamo nisu ostvarili nijedan od svojih ciljeva. Jesu nominalno rasformirali “Al-Kaidu”, ali se međunarodni islamski radikalizam nakon toga rekonstruisao i rebrendirao, te ponovo pojavio na velikoj sceni. Htjeli su da naprave funkcionalnu i demokratsku islamsku državu, i to je propalo. Zbog toga je to velika sramota za njih, ali sami su krivi. Ispostavilo se da je ono što je trebalo da bude spoljni geostrateški projekat, u stvari bilo samo opravdanje za jednu kolonijalnu praksu koja se odvijala tamo punih 20 godina, i koja je u jednom trenutku postala nerentabilna. Ovo što se sada dešava, jeste kolateral te jedne takve politike.

Krizni “pi-ar”

GLAS: Predsjednik Češke Miloš Zeman kaže da je nakon ovoga postalo jasno da NATO nema više legitimitet, te da je izdvajanje novca za ovu organizaciju postalo bacanje para.

TANASIĆ: Ovo što mi sada gledamo jeste takozvani krizni “pi-ar”. Pretrpjeli su svi odreda reputacionu štetu, a pogotovo NATO, koji se brendirao kao svjetski policajac i globalni garant bezbjednosti. Amerika nije ništa uradili iznenada i na svoju ruku, bez znanja drugih. Oni koji misle drugačije, naivni su. SAD svoje povlačenje najavljuju još od Obamine administracije. Donald Tramp je najavljivao, zakazivao i pomjerao taj rok više puta i da je ostao na vlasti, vjerovatno bi do toga došlo i ranije. Ono što se desilo iznebuha jeste što niko očigledno nije očekivao da će taj uspostavljeni sistem u Avganistanu tako brzo da kolabira, nakon američkog povlačenja. I sada oni moraju da vade to kestenje iz vatre i da upiru prste jedni u druge.

Iz arhive “Glasa”
Iz arhive “Glasa”
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana