Džo Moler za Glas Srpske: Nostalgija za zavičajem nepresušna inspiracija

Aleksandra Madžar
Džo Moler za Glas Srpske: Nostalgija za zavičajem nepresušna inspiracija

Naše slovenske duše su od drugačijeg materijala i ako se ne hrane srećom, druženjem i ljubavi, one venu polako i bolno. Kroz vrata nostalgije sam ulazio u tu divnu riznicu događaja iz prošlosti koji su mi bili uteha, ali i inspiracija za stvaranje književnih dela.

Ispričao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Milan Kneselac, alijas Džo Moler, iz Paraćina koji se sa devetnaest godina otisnuo u bijeli svijet. Jedno od njegovih sedam djela o životu srpskog naroda u inostranstvu "Izgubljen u Bruklinu" na malu scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske postavio je glumac Vladimir Đorđević, koji zajedno sa Željkom Erkićem i glumi u ovom komadu.

* GLAS: Nedavno je u Narodnom pozorištu Republike Srpske postavljena predstava po Vašem tekstu "Izgubljeni u Bruklinu". Publika je imala priliku da vidi težak život naših ljudi u inostranstvu. Da li ste ovaj tekst pisali vođeni ličnim iskustvom?

MOLER: Ima i ličnog iskustva u ovim pričama, recimo 60 odsto pa i više, zavisno od priče. Ostalo su opserviranja tuđih života, mojih prijatelja, ljudi sa kojima sam prolazio stazama života i koji su se na istim izgubili i više nemam kontakt sa njima. To naročito važi za priče iz mladosti koje su se uklopile u bruklinske priče, doživljaje i nešto moje lično, što sam preneo iz drugih mesta u ovaj famozni Bruklin.

* GLAS: Možemo li Vas očekivati u Republici Srpskoj da vidite kako su to uradili glumci Vladimir Đorđević i Željko Erkić?

MOLER: Na poziv glavnih glumaca Erkića i Đorđevića, kao i čoveka koji je velikim delom zaslužan za stvaranje ovog dramskog dela Bojana Mikulića, u Banjaluci sam bio u septembru 2013. godine. Scene su mi se svidele, a posebno ona sa muzičkom tačkom koja dosta verno ocrtava trenutak iz kafanskog života izgubljenih tragača za srećom iz naših krajeva u belom svetu. Bilo je primedbi, glumci su ih ozbiljno shvatili i čujem da su neke stvari ispravili. Sviđa mi se to što sam kod svih umešanih u kreiranje ove drame osetio veliki entuzijazam i želju da se stvar uradi dobro. Verujem da će doći do nadogradnje komada. Stvari će se menjati i kako sam ja to zamislio, novi tekstovi će obogaćivati ovu dramu monolozima i dijalozima dvojice protagonista.

* GLAS: Da li je ovo prvi put da je neki Vaš komad postavljen na pozorišnu scenu?

MOLER: Da, prvi put da je nešto postavljeno na scenu od svega što sam do sada napisao. Moram opet da kažem da je sve to zahvaljujući Željku Erkiću, Vladi Đorđeviću i Bojanu Mikuliću koji im je dao knjige. Pošto knjiga nije pisana za dramsko izvođenje, verujem da su imali mnogo posla da sklope sve kocke tog pozorišnog mozaika. Inače, možda ću vas iznenaditi ako kažem da u Njujork nisam došao da pravim mostove, što mi je profesija, već da pišem za brodvejska pozorišta, a eto sudbina mi ta vrata još nije otvorila. Valjda kaže: "Učini prvo nešto za onaj tvoj namučeni narod u zemlji i svetu pa se onda ogledaj na Brodveju. A i šta ćeš ti tamo, imaju oni dosta svojih". Kao klinac sam sanjao da jednog dana pišem za film ili pozorište, a moja mašta je čuvala sve te slike za kasnije, ko zna…..

* GLAS: Imate li u planu da ovaj komad bude igran i u Bruklinu?

MOLER: Kako da ne, želja mi je, a nadam se i glumcima da gostuju u Njujorku. Već sam razgovarao sa nekim ljudima da ovde u Njujorku, Čikagu, Bostonu, pa možda i Torontu bude izvedena ova drama. Strašno me interesuje kako će biti prihvaćena od onih o kojima sam i za koje sam, u stvari, i pisao. Radi se na tome i želja mi je da to nema komercijalni, već humanitarni cilj.

* GLAS: Gradili ste najveće vojne aerodrome i podzemna skladišta. Da li je zaista život naših ljudi u inostranstvu tako težak i kakve uspomene Vas vežu za taj period života?

MOLER: Pre nego što sam završio školu radio sam kao fizički radnik po gradilištima i dokovima Marselja, Tulona, Pariza, Beča. Bili su to zanimljivi dani mog pustolovnog života. Onda jednog dana posle malo odmora u jednoj banji u Nemačkoj, gde se nalazio taj zatvor, reših da se vratim u zavičaj, oženim, stvorim porodicu, a onda pobegnem ponovo u svet avantura. Moj nemirni duh sa dva nemirna deteta i ženom koja se plaši svega i svačega, krećemo u našu američku avanturu. Brodvej ili propast. Dok sam živeo u Buklinu i Kvinsu javila se želja da jednog dana i napišem knjigu o tim događajima, ne baš autobiografsku, već pre fikciju sa iskustvima iz mog života i života drugih ljudi.

* GLAS: Napisali ste sedam zbirki pripovjedaka o životu naših ljudi u "dalekom svijetu". Koje su to zbirke?

MOLER: Napisao sam "Moji drugovi", "Kaskader", "Kolonci", "Bruklin" (radni naslov "Izgubljen u Bruklinu"), "Lopovi šverceri i skitnice" i "Akcijaši". Interesantno je da su sve ove knjige bile pisane na diskusijama na internet portalu i bile posećivane od mnogih koji su praktično pratili pisanje i nastanak svake knjige. Eto, to sam siguran da nije niko ranije radio. Svi čitaju još neobjavljenu knjigu i pričaju sa piscem.

* GLAS: Kako biste opisali osjećanje nostalgije koja se budila u Vama dok ste bili daleko od rodne grude? Koliko je zapravo kroz nostalgiju dolazila i inspiracija?

MOLER: Mnogi mi zameraju zbog tog osećanja nostalgije koji provejava mojim pričama, što je za mene normalno jer sam u beli svet otišao, ne računajući avanturistički deo od 19. do 23. godine, sa 37 godina. Ponekad me ta nostalgija za tim veselim vremenima druženja i sreće savlada, pa se pitam šta tražim kog vraga po ovim gradovima gde mi niko ne zna ni ime, ili iako ga znaju, ne umeju pravilno da ga kažu. Stajao bih često na obali Ist Rivera i gledao u milion svetla Menhetna koji je blistao u noći, misleći kako bi bilo lepo otići negde sada u posetu i slatko se ispričati o nekim nevažnim stvarima, ali nije bilo nikoga. Nikoga tu nisam istinski znao gde bih mogao da odem i zakucam na vrata. Naše slovenske duše su od drugačijeg materijala i ako se ne hrane srećom, druženjem i ljubavi, one venu polako i bolno. Kroz vrata nostalgije sam ulazio u tu divnu riznicu događaja iz prošlosti koji su mi bili uteha bar za kratko vreme ili dok ne kupim avionsku kartu za zavičaj.

* GLAS: Šta trenutno radite u Bruklinu? Pišete li neko novo djelo?

MOLER: Pišem svakog dana, ne mogu bez pisanja i da hoću, dugo je to čučalo u meni i, verujte mi, znao sam da ću jednog dana sesti i pisati. Dao sam prednost životu, doživljajima, porodici, a onda jednog dana sedoh i tako je to krenulo, bezazleno kao igra na diskusijama portala "serbijancafe" gde sam pisao svoje prve priče o tako željenom drugarstvu koje ovde svima nama nedostaje. Jednom sam stojeći za šankom u domu crkvenog kluba slušao dvojicu koji su pričali pijuckajući pivo: "Pero, ko je taj Džo Moler?". "Ne znam", kaže taj Pera. "Znam Marka molera, Ćoku molera, Simu molera. Znam sve molere u Njujorku, ali tog Džoa ne znam. A što, bre, pitaš?". "Ma imam jednu prijateljicu u Torontu i jutros u tri sata me zove telefonom i kaže kako je čitala na internetu priče nekog Džoa Molera i hoće da dođe da ga vidi. Luda žena, zamisli, u tri sata ujutru". I, eto, tako je nastala moja prva knjiga. Imam puno materijala i verovatno ću na proleće ponovo nešto izdati. Možda roman ovog puta.

* GLAS: Jeste li ikada poželjeli da ostvarite "američki san" ili smatrate da ste u tome uspjeli?

MOLER: Moj američki san nije materijalne prirode. Želeo sam i zato sam i došao da pišem drame za Brodvej, scenarije za film, a kao što znate, još se nije desilo. Trebalo je raditi, preživeti u ovom gradu sivih hladnih oblakodera, ali ima vremena. Ovo što su uradili glumci Narodnog pozorišta Republike Srpske mi je dalo snagu onda kada sam počeo da gubim nadu, i ja im skidam kapu.

* GLAS: Ko je, u stvari, Džo Moler?

MOLER: Džo Moler smo svi mi pomalo ovde u potrazi za srećom. Lovci po hladnim stepama Kanade i Amerike, kao zveri u zlatnom kavezu. Buntovnici kivni na vreme i njegove zamke, šarenu lažu i njene izazove. Prevareni zaljubljenici u holivudske spektakle. Luzer koji traži sebi slične i presrećan je kad ih nađe. Pa i ja sam Džo Moler, mame mi, verujte ako hoćete…

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana