KOLUMNA: Opijelo Inckovom mandatu

Slavko Mitrović
KOLUMNA: Opijelo Inckovom mandatu

Bilo je to pravo opijelo i oproštaj sa službovanjem Valentina Incka, zadnjeg visokog predstavnika u antidejtonskoj BiH. Opijelo su održali ambasadori SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Belgije, Austrije, na neformalnom zasjedanju zemalja članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.

 Bilo je baš dirljivo koliko su podržavali Incka i OHR. Kao da Dejtonski sporazum postoji zbog Incka i OHR-a, a ne kao osnov za izgradnju mira i stabilnosti u BiH uz poštovanje njene ustavne strukture sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda.  Kako to reče njemački ambasador, na oproštaju: “Incku zahvaljujemo na radu i očuvanju mira i pomirenja u različitim segmentima društva, nastavljamo podršku vama i vašoj kancelariji. Pozdravljamo rad Ustavnog suda BiH i međunarodne sudije. Njihovo iskustvo je ključno kako bi se uspostavilo sudstvo u skladu sa Dejtonom. Verbalni napadi i neprimjeren jezik protiv suda ne smiju biti tolerisani” dodajući da misli da će “ovaj sastanak otvoriti mogućnost za dijalog o situaciji u BiH.” Pritom su podržavali  i suverenitet BiH, što je suprotno visokom predstavniku kao uzurpatoru zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i stranim sudijama koji zajedno sa bošnjačkim sudijama to potvrđuju u Ustavnom sudu BiH. Suprotno je i elementarnoj logici, ali ambasadori ne moraju govoriti logično ni u skladu sa onim što stvarno piše u Dejtonskom sporazumu. Možda bi ono što je izgovorio njemački ambasador moglo proći da je sada novembar 2000. godine, a ne već daleka 2020. godina. Pričati ovako nakon 25 godina od neupitnog nastupa mira ostvarenog odmah nakon parafiranja Dejtonskog sporazuma još u novembru 1995. godine, znači da je sve osim mira bilo neuspješno. I propalo.

Nastup zapadnih predstavnika u Savjetu bezbjednosti bio je vidljivo usaglašen kako po sadržini, tezama pa čak i po formulacijama, od kojih je najvažnija da je “uspostava OHR-a bila ključna komponenta Dejtona”. Prvo je to izrekao američki predstavnik, a onda su to ponavljali i ostali. To što su pričali zapadni ambasadori ličilo je na krpljenje šupljeg bureta selotejpom. Još gore što je u pitanju maligni zapadni uticaj koji krši međunarodno pravo i najvažniji Aneks 4. Dejtonskog sporazuma – Ustav BiH. U tom Ustavu piše da je BiH suverena, politički nezavisna i da funkcioniše u skladu sa vladavinom prava i ima slobodne i demokratske izbore. Na tim izborima ne učestvuje visoki predstavnik i njegova kancelarija OHR, ne učestvuju ni strane sudije koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava kao pojedinac koji takođe ne učestvuje na izborima u BiH, još  manje Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira kao samoizabranog tijela samoizabranih zemalja i organizacija. Uzgred, taj famozni Savjet kako se samoizabrao, tako se i samoukinuo, jer se zadnji put sastao prije 20 godina. Tih 20 godina su najveće promjene u svijetu od završetka Drugog svjetskog rata, a gospoda ambasadori pričaju priču bez osnova. Izgleda da nisu nikad ozbiljno ni pročitali Dejtonski sporazum i njegovih 11 provedbenih aneksa. Izgubljeni u prevodu u vremenu i prostoru. 

Otkud onda pravo svima njima da i poslije 25 propalih godina i dalje jedu naše vrijeme propisujući svima nama u BiH, kakvi god da smo, šta moramo i šta je najbolje za nas. Ni sarajevski američki ambasador nije htio ostati po strani, pa poručuje da  “bh. građani i izabrani lideri moraju pokrenuti dijalog i postići širok konsenzus o ustavnoj reformi” ?!?  

Aneks 10. sa Visokim predstavnikom i OHR-om je kao i većina drugih aneksa Dejtonskog sporazuma, privremenog karaktera. Izuzetak je Aneks 4. koji je Ustav BiH i koji nije sačinjen ni potpisan kao privremeni dokument. Aneks 10. jeste, jer kako je formulisano na nekoliko mjesta u Dejtonskom sporazumu - izvještaji se dostavljaju Visokom predstavniku opisanom u Aneksu 10. Opšteg okvirnog sporazuma “sve dok ta kancelarija postoji”, što znači da ne mora postojati.

Bošnjačke koordinate

Bošnjačku politiku određuju tri koordinate:

PRVA: Alija Izetbegović i njegova Islamska deklaracija, sa izjavom: „Žrtvovaću mir za nezavisnu BiH”. O tome pišu i na bošnjačkim portalima, u julu ove godine: “Malo će njih priznati da je rat u BiH otpočeo sa idejom islamske države - Islamska Deklaracija Alije Izetbegovića koja je po izjavi sina Bakira srž programa SDA, po svaku cijenu i po sve žrtve, a koji plan se u režiji SDA još racionalizuje i ostvaruje.” Za nezavisnu prikriveno islamsku državu, svakako je vezano odustajanje od Kutiljerovog lisabonskog sporazuma plana po kome bi bio izbjegnut rat, a Muslimani bi dobili 43% teritorije BiH. Na nagovor američkog ambasadora Cimermana, Alija je odustao od svog potpisa na Lisabonskom sporazumu o BiH kao uniji tri republike tri naroda. Da nije odustao ne bi „bilo rata ni Srebrenice”, kako je Kutiljero kazivao godinama poslije. Alijinoj “republici BiH” nije pomoglo ni priznavanje od strane drugih država ni ekspresni prijem u Ujedinjene nacije. Zapravo, to je bio doprinos stranog faktora raspadu BiH i razbuktavanju višegodišnjeg građanskog rata u kome su ratovali svi protiv svih, a Muslimani-Bošnjaci su još ratovali i međusobno. Bio je to klasični građansko-vjerski rat, a ne agresija kako uporno i netačno godinama ponavlja bošnjačka politička-vjerska i medijska scena. Bošnjačka politika je i danas  na nivou blindirane pameti kako je drugo ime sarajevskog autizma.

DRUGA koordinata  je bošnjački sabor održan krajem septembra 1993. u Sarajevu na kome je promijenjeno ime naroda - umjesto Muslimani, od tada su Bošnjaci. Ovaj sabor je poznat još po svjedočenju Hakije Meholjića, ratnog komandira policije u Srebrenici. Tada je Alija Izetbegović, pred svim učesnicima rekao: “Američki predsjednik Klinton nudi da uđu četnici u Srebrenicu i izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i biće intervencija NATO snaga na srpske položaje”.

TREĆA koordinata - “genocid u Srebrenici”  je i najvažnija za stvaranje identiteta Bošnjaka. Agresija, genocid i etničko čišćenje, proklamovani su još u maju 1992. godine kao odrednice kojima će se rukovoditi SDA i Muslimani u ostvarivanju nezavisnosti. Zato je Alija još 1993. godine u obraćanjima i izjavama, najavljivao “genocid u Srebrenici”. Zapadne zemlje su, radi pranja svoje savjesti za žrtve građanskog rata u BiH, od čega su Bošnjaci bili najbrojniji, srazmjerno učešću u broju stanovnika malo više nego druga dva naroda, formirale Međunarodni krivični sud bivšu Jugoslaviju, poznat kao Haški tribunal. Formirao ga je Savjet bezbjednosti umjesto Generalne skupštine Ujedinjenih nacija čija bi to bila nadležnost. SAD  i druge zapadne zemlje bitno su uticale na njegov rad, netačne optužnice, pristrasne presude i presuđivanje Srba i Hrvata za udružene zločinačke poduhvate i komandnu odgovornost, nasuprot simboličnim kaznama za muslimanske zločine. Nije taj sud osnovan radi pravde i pomirenja već radi produbljivanja podjela i vječne mržnje među narodima u BiH. Najvažnije presude su one za “genocid u Srebrenici” koji je bio strijeljanje ratnih zarobljenika pripadnika Armije BiH i što je još strašnije golobradih mladića koje su izvršili pripadnici VRS. Muslimanske žene, djeca i starci, evakuisani su iz Srebrenice prema Tuzli, što poništava konstrukciju „genocida” . Tako je „srebrenički genocid” kao bošnjačko-zapadni konstrukt zarobio Bošnjake i učinio ih opsjednutim i nesposobnim da sagledaju i tuđe žrtve. Istovremeno, taj ogromni bol onemogućava bilo kakvo ozbiljno pomirenje i nakon 25 godina. I Srbi i Hrvati imaju svoj bol, ali za zločine koje je bošnjačka Armija BiH počinila prema njima, najčešće se kaže: za ove zločine niko nije odgovarao. U sastavu 3. korpusa Armije BiH bila je i jedinica mudžahedina, miljenici Alije Izetbegovića i Rasima Delića,  koji su čineći zločine prema srpskim zarobljenicima dobro uvježbali  i prezentovali na internetu odsijecanje glava što sada čine po zapadnoj Evropi.

Tri bošnjačke koordinate vezane su djelovanjem zapadnih sila koju one prikazuju kao pomoć i podršku ne samo Bošnjacima, već generalno islamskom svijetu. Evidentno je da se pomoć Bošnjacima najviše ogledala u činjenju dugoročne štete, ali tu pomoć-štetu trpimo svi u BiH.  

Bakir – Komšić – Vukota – Borenović

Očekivane su reakcije iz Sarajeva na diskusije u Savjetu bezbjednosti. Bakir Izetbegović je mudro saopštio da su svi  čuli Incka “i mislim da je mnogo bolje da on bude advokat BiH nego da to radim ja”. Bez skrivanja, time po ko zna koji put potvrđuje da Incko radi isključivo za bošnjačke interese. Za razliku od bošnjačkog advokata Incka, dva predstavnika srpskog i hrvatskog naroda u BiH sa dugogodišnjom najvećom izbornom podrškom svojih sunarodnika, Milorad Dodik i Dragan Čović, svaki na svoj način, argumentovano su  ukazali su na jednostranost djelovanja Incka i OHR-a. Incko sa OHR-om je sistematski i uspješno radio na podjelama i nestabilnosti u BiH nekritički podržavajući samo bošnjačku stranu i interese.

Poslije burne sjednice Savjeta bezbjednosti, sarajevska politička čaršija slavodobitno kliče kako su se Dodik i Čović obrukali kao što veli sitni šibicar iz Predsjedništva. Nije bilo ni očekivati da bošnjačke strukture spoznaju svoje zablude i kažu strancima - nemojte nas više braniti. Uzavreli su očekujući da novoizabrani američki predsjednik Džo Bajden proglasi Aliju Izetbegovića muslimanskim Tomasom Džefersonom, kao što je Hašima Tačija optuženika za najgore ratne zločine, proglasio kosovskim Džordžom Vašingtonom. Neće toga biti, iako je tačno da su obojica pisali deklaracije – Džeferson o američkoj nezavisnosti, a Alija Islamsku. Isto tako očekivano, sarajevske stavove o Dodiku, podržali su i bivši predsjednici probosanskih stranaka SDS-a i PDP-a - Vukota Govedarica i Branislav Borenović, kome je bilo mučno gledati kako Dodik otvoreno i argumentovano govori o štetnosti djelovanja Valentina Incka. Govedarica je preplašeno poručio: “Neodgovornom politikom Dodik izaziva OHR”.

Hrvatski interes ili “šutnja”

Hrvati imaju dvije mogućnosti. Da odustanu od konačno vjerodostojno  započetog puta zaštite svojih minimalnih kolektivnih prava. Izborni zakon za izbor hrvatskog Hrvata, a ne bošnjačkog Hrvata za člana Predsjedništva BiH. Zatim RTV javni servis na hrvatskom jeziku, povrat dejtonskog principa nepreglasavanja u federalnom Parlamentu i federalnoj Vladi. I  Mostar kao stoni hrvatski grad u BiH, onako kao što je Sarajevo bošnjački, a Banja Luka srpski. Ako se pomire sa statusom kvo, zbog dreke iz Sarajeva, uz  oprezni Zagreb, koji je i sada na klackalici stani-kreni klizeći ka “hrvatskoj šutnji”,  vajkaće se još gore nego za odustajanje od “livanjskog pitanja”. Sve je Zagreb, a potom i Hrvati u BiH, radili što im je Zapad tražio. Priključili su se muslimanskom referendumu o nezavisnosti BiH, zapravo secesiji  od Jugoslavije, potpisali Vašingtonski sporazum kojim su ugasili Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu,  pristali na Dejtonski sporazum bez garancija za svoj nacionalni status. Sada čak i Mate Granić, Tuđmanov ministar spoljnih poslova, kaže da Hrvatska ne bi pristala na Dejtonski sporazum da je znala da će se to izvrgnuti u majorizaciju Bošnjaka nad Hrvatima u BiH. Drugi hrvatski put je trasiran jedinstvom u Hrvatskom narodnom saboru koji okuplja sve hrvatske stranke u BiH. Nastavak zavisi od njih, a manje od Zagreba koji neće imati izbora već da to podrži. Žrtvovao ih je od početka krize, raspada i ratova, pa i kasnije, radi svoje sebične pozicije stvaranja jednonacionalne države i  evroatlanskog puta. Time je Zagreb slao poruku i bošnjačkim strukturama da Hrvate mogu ne samo preglasavati. Terorizam je ubistvo Leutara, bombe u Mostaru i Vitezu, ubistvo hrvatske porodice Anđelić na Badnje veče. 

Štetočina i penzioner Incko

Ne bježi Incko da se sprda sa nemoći Hrvata što im Bošnjaci tri puta biraju Željka Komšića za takozvanog hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Incko kaže: „Komšić je izabran po istom zakonu, po istom ustavu kao gospodin Čović prije njega. Ništa se nije mijenjalo. Jedino što se vjerovatno mijenjalo jeste da više ne postoji povjerenje u gospodina Čovića.” Fino brutalno podsmijevanje, da ne kažem narodsku riječ za to. Inače, neki Bošnjaci se gade ljigavog Komšića i njegovog “bošnjakluka”, ali uporno ga biraju bez obzira da li je na listi SDP, DF, PTT ili OFK.

Inckova firma “Visoki predstavnik” uspješno posluje već dvanaestu  godinu i bilježi milionsku dobit u evrima. I prije njega Pedi Ešdaun i Volfgang Petrič su imali svoje firme, debelo zarađivali izvodeći razne akrobacije kojima su opravdavali svoj kriminal u kršenju međunarodnog prava, ali su  morali bar nešto smišljati. Incko nije,  iako ga sarajevska politička i svaka druga čaršija pali na guranje i prozivaju što ne koristi “bonska ovlašćenja”.  Potcjenjuju  Incka, jer on jeste njihov, ali nije budala.

A što se tiče Valentina, on  će tokom sledeće godine biti sklonjen uz riječi zahvalnosti koje je već izgovorio njemački ambasador. Novi visoki predstavnik nije ni potreban, jer taj posao uzgred može obavljati neko iz američke ili britanske ambasade u Sarajevu.  Ionako je Incku bilo najvažnije da bude saglasan sa onim što se misli u tim ambasadama koje nisu članice EU. Uz to ide i podilaženje političkom Sarajevu kao treći  stubom Inckovog službovanja. Ustvari, Incko podvaljuje Bošnjacima, jer se oglašava samo u određenim intervalima da im ne bi ugasio očekivanja za korištenjem izmišljenih bonskih ovlašćenja. Neoglašavanjem bi izgubio milionski plaćeno neradno mjesto sa ništa rezultatom. Njegov mandat je  šteta koju čini svima u BiH, kome više – kome manje. Incko očekuje i podsvjesno priželjkuje da se riješi besmislenog zvanja visokog predstavnika, da bi mogao mirno da troši višemilionski neoporezovani iznos dobitka u evrima, a ne treba isključiti ni druge aranžmane. Još da na odlasku nametne bošnjački zakon o negiranju genocida, pa da ga obraduje još koja para.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana