"Sjećanja" Borislava Đurđevića (3): Odlazak iz Slovenije

Sve vrijeme, danonoćno i bez prestanka bili smo "bombardovani" sa razglasa da se predamo. Znali su naša i imena vojnika. Komandovali su preko tog razglasa otprilike ovako: "Vojnik taj i taj uzmi pušku i ubij svoga komandira sad".

Posebno za mlade ljude to je bio veliki pritisak. U jednom momentu cijeli razglas iz mnogo zvučnika, postavljen oko nas, je brujao "Mi imamo minomet!" što znači da imaju minobacač. Kada smo mi ujutro osvanuli sa "topom" odjednom su ućutali o minobacaču. Jedno veče, nakon cjelodnevnog i cjelonoćnog terora razglasom i poimeničnog pozivanja vojnika da se predaju, izvijesti me moj vojnik da ostali vojnici razmišljaju da prihvate da se predaju, jer su im obećavali da će otići kući. Razmišljao sam šta da radim, bio je to veoma kritičan momenat. Odlučio sam da uđem u njihovu sobu i da popričamo, ali na ulasku, kada sam ih vidio bezvoljne, da niko nije ni pipnuo večeru, odlučih se za drugi pristup: "Mirno!" komandujem oštrim glasom. Po inerciji, svi su skočili i zauzeli stav mirno. "Ma, šalim se", rekoh, "hajde večerajte, ne možemo ratovati gladni. I, ne plašite se! Niko neće biti zarobljen. Da nas mogu osvojiti, to bi već učinili". Uspio sam, raskravio sam atmosferu.

Sljedećeg dana tražili su pregovore. Pošto smo jedni od drugih bili daleko nekih tristo metara, mogli smo glasom, kao u onom filmu sa Borisom Dvornikom "Večernja zvona". Dogovorili smo da se njihov komandant nađe sa mnom na pola puta u pšenici. Ostavio sam pištolj i njemu rekao da mora biti nenaoružan. Mog vojnika Goranca ostavio sam da me štiti, sa naređenjem da ako nešto pokušaju da puca u njihovog komandanta, a ugovorili smo i znakove rukama. Kada sam prišao, bio je to neki učitelj koji se okitio majorskim činovima. Pošto nije bio otpasao pištolj, rekao sam mu da ga moji drže na nišanu i da pištolj odmah sa opasačem baci u pšenicu. Vidio sam da je bio strašno prepadnut. Sav je drhtao. Počeo je da muca: "Ja imam naređenje da dođem i da razgovaram sa svakim od vas da se predate ...." Odgovorio sam mu: "Ja imam naređenje da svako približavanje objektu koje nisam odobrio treba da spriječim i sve uljeze pobijem." Skoro plačljivo, "komandant" mi se počeo jadati: "Ali, šta da im kažem, biće ljuti, Stanković je strog tip (napadom na objekte JNA u Ptuju predvodio je nekakav penzionisani potpukovnik Stanković, Srbin). Odgovorio sam mu oštrim glasom ne bi li ga još više isprepadao: "Reci im neka oni dođu i probaju, a ja ću sada otići među tvoje ljude da sa njima popričam i da im kažem koliko im je komandant smotan."

"Znači, prijatelju, sada ćemo nas dvojica izvršiti smotru tvojih trupa, da vidimo koji si jad pokupio i doveo da uludo gine."

Rekao sam mu da uzme pištolj i opaše, a mom vojniku sam rukom pokazao da je sve u redu. Oštrim korakom sam pošao prema njihovim linijama, a "komandant" je kaskao iza mene. Pored magistralnog puta bio je nekakav jarak i imao sam šta da vidim: pun mobilisanih seljaka i sirotinje.

"Šta je?",  upitah ih glasno sa smiješkom, tako da izgleda prijateljski, "vas su poslali da ginete i dodijelili vas ovome smotanku da odlučuje o vama i vašim životima!"

Znao sam da igram na žici, ali morao sam, to mi je bio jedini izbor. Tajac! "Ljudi", počeo sam, "nema potrebe za oružjem, ovo je sve iznad nas i mi kao najveće budale možemo samo da se poubijamo. Ako me napadnete ovo će avijacija zbrisati sve zajedno sa vama za pola sata. Ja vam predlažem da se svi pomjerite jedan kilometar nazad gdje postoje nekakvi njemački rovovi i da tamo čekate kraj rata, a povedite i svog komandanta sa sobom."

Mnogi od tih ljudi su me znali i vidio sam da su mi povjerovali, da im je moje obraćanje bilo i olakšanje. Čak su počeli i da me pitaju šta je ovo i šta će se desiti na kraju. Tek kada su ustali, vidio sam "koliko silu" od nekoliko stotina ljudi su poslali na mene, jednog starješinu Hrvata, dva civila, Slovenca, i pet vojnika stražara! Izgleda da sam bio ubjedljiv, poslušali su me i povukli se taj kilometar nazad! Time je za mene rat, barem za sada, bio gotov.

"Minirana" pšenica

Sredinom slovenačkog rata prilaze mi sa podignutom bijelom zastavom nekakvi ljudi. Pustimo ih blizu, kad ono seljaci čije je žito oko nas. Pitaju me zašto smo minirali pšenicu da ne mogu da žanju.

"Ko vam je rekao?", upitah.

 "U komandi TO", kažu.

Tada sam izašao pred njih i rekao:

"Recite mi gdje mislite da je minirano, ja ću nogom proći." I, krenuo sam kroz pšenicu i pozvao ih da idu za mnom.

Zastali su, i jedan od njih, koga sam znao kao komšiju, a koji je živio na otprilike kilometar od objekta kaže:

"Vjerujemo ti! Dozvoljavaš li da uvedemo mašine da žanjemo."

"Može, ali uz jedan uslov, da kada počnete, popijemo po jedan škropec vina iz Haloza!" (škropec je čaša vina sa malo kisele vode za razliku od špricera gdje je to pola – pola, a Haloze je vinarski kraj pored Ptuja).

Nasmijali su se i kada su došli kombajnima da žanju žito, ručak su i nama donosili.

Jednog jutra, otprilike šestog dana rata, zazvonio mi je telefon i na drugoj strani je bio pukovnik Matović, glavni urednik "Narodne armije" iz Beograda.

"Kako si, sokole, jesi li već stigao na posao?"

"Jesam, sokole, još prije nekoliko dana".

Mislio sam da se šali.

"Pa, kako je tamo?"

 "Držimo se, malo je gusto, ali izdržaćemo" –  obavještavam ga.

"Sokole, možeš li ti malo prošetati pa da napraviš neku reportažicu? I, izvini, bio si ono proljetos u pravu da se Kučan opredijelio za rat, ali stav je bio takav da ti pustim samo vjesticu, ali ću platiti kao ozbiljan tekst."

"Sokole", rekoh mu, "ovdje je rat".

"Ja sam u okruženju neprijateljske vojske, ovdje se gine, kakva šetnja!  Ako imaš koga u redakciji, pošalji da nešto uradi. Ali ne šalji neke plašljivce, pošalji recimo Bilju Đurđević i nekog sposobnog sa njom."

Poslije kraće pauze, složi se Matović sa time i upita kojim putem da ih pošaljem. Našalih se sa njim:

 "Sokole, što im više objašnjavaš prije će se izgubiti, reci im samo da idu preko Mađarske, mislim da je to prohodno."

Ostavim mu detaljnu skicu lokacije mog objekta. I stvarno, sutradan, pred moj objekat banu auto beogradskih registracija i u njemu Biljana Đurđević i Pero Bošković, jedini mornarički oficir u redakciji! Primim ih, objasnim gdje su došli i odlučim da sa njima, u civilnom odijelu, odem do grada da pokušaju da uđu u neku od kasarni. Ispred glavne kapije velike kasarne ispriječile se nekakve barikade i dva tri trbušasta teritorijalca sa puškama. Nismo ih puno pitali, već na njihovo čuđenje prođosmo pokazujući usput novinarske legitimacije. Malo smo se tamo zadržali, a ja bio u čudu kako nekoliko starih ormara i polupanih auta mogu ublokirati tenkove.

Dolazak u Hrvatsku

Naveče sam se vratio na moj "slobodni" objekat, a čak sam u međuvremenu uspio da skoknem i do stana  gdje su mi komšije natutkale svašta da ponesem i upozorile me na komšiju Hrvata, poručnika, sa trećeg sprata, koji je prešao na drugu stranu, a prije toga je dobro namlatio svoju lijepu suprugu, Beograđanku, s kojom se oženio još dok je bio na akademiji u Beogradu. Bilja i Pero su obavili redakcijski zadatak, te se sa "slikom" rata vratili u Beograd.

Opremu za goniometrisanje i prisluškivanje, kada se slovenački rat završio za nekih desetak dana, prebacio sam po naređenju sa sve ljudstvom u Veliku Bunu, južno od Zagreba, gdje je bilo sjedište radio-izviđačke brigade. Tu sam trpio veliki pritisak nekog potpukovnika, Hrvata, načelnika štaba brigade, da sa tom opremom odmah idem na neku ledinu kod Varaždina ili preko puta aerodroma Pleso. Rekao sam mu:

"Nećeš me isporučiti tvom Tuđmanu!"

Sljedeću noć sam kamione, bez ičijeg znanja, sa vozačima poslao na Petrovu goru na Baniju, a to je i Krajini i VRS kasnije dobro došlo kao jedina tehnika te vrste. To sam mogao, jer sam bio pomalo "zvijezda i junak" sa naređenjem o vanrednom unapređenju, kao šef jedinog malog objekta u Sloveniji koji nije pao, a usput sa sobom sam doveo i ljude i tehniku. Nisam im rekao da su me seljaci ispratili sa vinom i pečenjem, ali i to je umijeće ratovanja.

Dvojici kolega, civila, Slovencima Zlatku Starčeku i Mirku Vindišu, rekao sam da pokušaju da se vrate kući, porodicama, jer to više nije bio njihov rat. Časni zastavnik Bano Mladen, Hrvat iz Velike Nedjelje, odlučio je da ostane i, pošto je tih dana postao penzioner, završio je u Nišu. Mene su još tog dana tražili generali Andrija Rašeta i Milan Aksentijević, koje sam odranije, kao omladinski rukovodilac u vojsci, znao iz Ljubljane, da hitno dođem u komandu 5. Vojne oblasti, da im pomognem oko organizacije informativnog sektora.

U samoj kasarni, u Velikoj Buni, gdje je bila višemilionski vrijedna oprema, bilo je haotično, rovarenje na sve strane. Komandantu, koji je tu doveden mjesec ranije, a koji je bio pješadinac i nije razumio taj posao, rekao sam prilikom polaska za Zagreb da prestane da "juri prašinu po ćoškovima" i jutarnju fiskulturu, jer će to sve pasti poslije i najslabijeg napada ukoliko ne smijeni načelnika štaba i još neke oficire koji su radili za Tuđmana. Usput sam mu sugerisao da što više tehnike i ljudi prebaci južno od Kupe. On to nije uradio jer je poštovao procedure, a ne ono što mu je situacija nalagala. To je razlika između dobrih i neodlučnih komandanata, ratnih i mirnodopskih komandanata. Oko kasarne, koja je bila van naseljenih mjesta, golim okom su se vidjele "zenge" koje su kasarnu držale u nekoj vrsti opsade. Nažalost, tako je i bilo. Nedugo potom Hrvati su napali i zauzeli kasarnu, a mnoge moje kolege su bili zarobljeni i završili su nakon toga u logoru u Samoboru.

Nastaviće se

Prethodni nastavci

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (1): Kako je u Celju dogovoren rat

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (2): Opkoljeni u Ptuju

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.