Željko Erkić, glumac, za “Glas Srpske”: Ni danas intelektualci nisu tamo gdje je potrebna promjena

Kazao je to u razgovoru za “Glas Srpske” glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske Željko Erkić govoreći o ulozi Ivanova u istoimenoj predstavi koja će premijerno biti izvedena u petak, sa početkom u 20 časova, na velikoj sceni ovog teatra.

- A pored toga, svjedoci smo da se svuda u okruženju postavlja upravo ovaj Čehovljev komad, i ne samo u okruženju, unazad par godina širom Evrope je na scenu izveden “Ivanov” koji je u njegovo vrijeme prethodio velikim društvenim promjenama, kako u tadašnjoj Rusiji, tako i šire. Moguće da i mi danas osjećamo neke velike nadolazeće promjene koje su, kako vidimo, možda već i počele - dodao je on.

GLAS: Igrate Ivanova u istoimenoj predstavi. Koliko je bilo zahtjevno pripremati ovu ulogu?

ERKIĆ: Veoma je zahtjevno. Ovo je jedan od najkompleksnijih junaka u dramskoj literaturi, pa je velika radost takav jedan karakter tumačiti i istraživati, teško je, ali u tome i jeste ljepota. Kroz ovakve procese i tumačenje ovakvog višeslojnog junaka, glumac samo može da napreduje i sazrijeva, a samim tim i više spoznaje o sebi, o ljudima, o društvu i životu uopšte.

GLAS: Čehov je ovim komadom na pozornici prikazao prerano umornog čovjeka Ivanova, koji se u čamotinji života sukobljava sa tromošću i ravnodušnošću pred kojima se slama svaki idealizam. To je bio problem koji je mučio ruske intelektualce krajem 19. vijeka. Međutim, čini nam se da Ivanova prepoznajemo i u našem vremenu, kod naših ljudi. Kako na to gledate?

ERKIĆ: To je problem koji muči intelektualce i danas. Čovjek intelektualac je takav da se od njega očekuje da nešto uradi, da nešto promijeni, ali, nažalost, ni prije 130 godina, a ni danas intelektualci nisu dobro fizički raspoređeni, i nema ih u grupama na mjestima gdje je potrebna obnova i promjena, a pojedinac, koji bi se tog egzistencijalnog pitanja uhvatio da riješi, pitanja napretka društva ili jedne zajednice, on bi se kao i Ivanov “strunio”, što kaže Čehov. Stoga ta Čehovljeva tema korespondira i sa današnjim vremenom, jer svi smo mi pomalo Ivanov.

GLAS: Možemo li reći da je “Ivanov” komad o neotpornosti i krhkosti života i o ljutnji koja ispunjava svakog čovjeka upravo zbog toga?

ERKIĆ: Krhkost i neotpornost kod Ivanova proizlazi iz prevelikih očekivanja cijele zajednice od jednog čovjeka, od prevelikog tereta kojeg je nemoguće da podnese jedna osoba. Da li se on ljuti na sebe zbog toga? Možda malo, ali teret je ogroman, on ni ne stiže da se ljuti, on se bori sa svojom posustalošću, ali sve više posustaje, usput mu se stvari dešavaju prirodno kako to sam život nosi, i on zaostaje sa rješenjima prethodnih problema, ali nadolaze novi. I tu ta neotpornost prirodno dolazi do izražaja, a pogotovo kod njega koji ima u sebi osobine koje su kod većine ljudi oko njega iščezle, to su poštenje, iskrenost, stid, senzitivnost i empatija.

GLAS: Kako je protekla saradnja sa režiserom Željkom Đukićem i ansamblom?

ERKIĆ: Srećan sam što mi je povjeren zadatak i to da ga radim sa jednim ovakvim rediteljem kao što je Željko Đukić, koji je profesionalac i znalac pozorišta, ali i stručnjak za ruske klasike. A moj ansambl iz matične kuće, kako drugačije da bude nego zabavno i nadahnuto. Dakle, proces rađen sa velikim uživanjem i istraživanjem.

 Radovi

GLAS: Kakvi su Vaši planovi za naredni period, na čemu još radite?

ERKIĆ: Odmah po završetku ovog procesa, nakon par dana pauze počinjem rad na novoj predstavi u koprodukciji sa Narodnim pozorištem iz Beograda, pod rediteljskom palicom Jagoša Markovića. To je takođe velika i zahtjevna uloga. Uporedo snimam seriju “Koža”, nakon svega toga ima i nekih poslovnih najava za ljeto, ali polako, korak po korak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.